« Odgovori #2 : Studenoga 17, 2011, 09:07:35 »
Istraživanja mirila započeta su tek tijekom 20. st., pa su sa znanstvenog stajališta još uvijek velika nepoznanica. Iako su neka proučavanja dala znatan doprinos u otkrivanju njihovih osobitosti, ipak nova otkrića otvaraju nova pitanja i nove probleme. Prvo što se otkriva na terenu jest orijentacija skupine mirila jednog lokaliteta prema položaju uzglavnice-podnožnice. Ona je uvjetovana smjerom kretanja pogrebne povorke od naselja do mjesnog groblja i položajem mrtvaca na nosilima: noge naprijed, a glava pozadi, "na zapadu, licem okrenutim prema izlazećem suncu". Taj položaj označava "pokojnikov posljednji oproštaj od sunca", što bez sumnje ima određeno simbolično značenje. Stoga je orijentacija najčešće usmjerena zapad-istok, rjeđe istok-zapad i sjeverozapad-jugoistok. Nameće se pitanje zašto "simbolična" orijentacija zapad-istok nije bila ustaljeno pravilo.
Pretpostavljaju se dva razloga:
1. mrtvaca se polagalo na tlo i "mirilo" onako kako ga se i nosilo, kako smo već naveli, prema smjeru kretanja, što je imalo i posve praktične posljedice.
2. orijentacija je ovisila i o geografskom položaju terena (prijevoj Vitrenika i kosina Opuvana doca uvjetovali su orijentaciju sjeveroistok-jugozapad i sjever-jug - "niz buru")
Terenskim istraživanjem zapaženo je nekoliko tipova mirila sistematiziranih prema:
1. položaju (orijentaciji) uzglavnice-podnožnice
2. oblicima uzglavnice-podnožnice
3. obradbi kamenih ploča
I. tip mirila prema položaju uzglavnice-podnožnice već je istaknut i opisan.
II. tip - oblici uzglavnice-podnožnice
Oblici uzglavne i podnožne ploče javljaju se u tri tipa: a) obrađeni tip, b)poluobrađeni tip, c) neobrađeni tip (prirodan oblik kamene ploče)
Obrađeni tipovi su:
1. lučno-zaobljen oblik ploče,
2. pačetvorinast oblik
(pravokutnik, kvadar),
3. oblik dvosliva (trokutast),
4. oblik nepravilnog trapeza (vrlo rijedak tip)
Poluobrađeni tipovi su:
1. nepravilan lučno-zaobljen oblik ploče,
2. nepravilne pačetvorine,
3. nedefinirani oblici
Neobrađeni tipovi predstavljaju izbor prikladnih kamena neposredno iz prirode i postavljanje bez ikakve obradbe. U izbor ulazi osimpodesne kamene ploče i živi kame (živac) ili stijena podesni u tu svrhu i oblikom i položajem. Rasprostranjenost tipova po lokalitetima mirila pokazuje da se na Velebitu najčešće javlja lučno-zaobljen tip (uzglavnice-podnožnice) mirila, a za njim slijede
pačetvorinasti oblici. U Bukovici i Ravnim kotarima najrasprostranjeniji je tip poluobrađene pačetvorine. Ploča uzglavnice i podožnice obrađivana je samo na prednjoj plohi, na kojoj je uklesan reljefni ukras ili natpis s imenom i prezimenom pokojnika ili samo s inicijalima godinom rođenja i smrti i minijaturnim smbolom križa. Do sada nije uočen ukras i natpis zajedno na istoj uzglavnici, izuzevši na M4 Zavitrenik. To navodi na pomisao da bi mirila s ukrasima mogla biti starija od mirila s natpisom. Valja znati da se nepismenos na Velebitu održala skoro do iza II. svjetskog rata. Velebitski gorštak očito se najlakše izražavao primitivnim simbolima, urezanim u kamen. Reljef je uleknut, veoma plitak lako se troši, osobito u mekome vapnenačkom kamenu pod utjecajem oštrih klimatskih prilika. Rijetko je obrađivana stražnja ploha uzglavnice (izuzevši na M5 Glavčice i МЗModrič). Douzglavnica i ostale ploče popločenog međuprostora plošno su položene jedna do druge od uzglavnice do podnožnice. O dužini mrtvaca i o sposobnosti majstorova oblikovanja ovisi njihov broj u međuprostoru od uzglavnice do podnožnice. Najčešće ih je od 4-6, s tim da su kod starijih osoba veće, a kod djece manje. Skupno mirilo obitelji ili cijelog roda nalazi se u pravilu jedno do drugoga u jednom nizu i u istoj ravnini. Ukoliko je konfiguracija tla uzvisina ili kosina, mirila nisu više u istoj ravnim, nego dobivaju arhitektonski stepeničast oblik (Ml Kruškovac i M4 Zavitrenik). Ш. tip prema načinu obradbe Oblici i građevinska obradba mirila odraz su klesarske vještine i zidarskoga umijeća domaćih majstora gorštaka, najčešće je to primitivno-rustična gradnja tzv. suhozidnog tipa, koji nalazimo i u stambenoj arhitekturi na području Velebita sve do kraja 19. st., a koji se u određenom smislu održao i u tom obliku grobne plastike. Prema otkrićima na terenu i usmenoj predaji moglo bi se zaključiti da je oblikovanje ovisilo, kako je već navedeno, o klesarskoj i zidarskoj vještini majstora i njegovu umijeću "šaranja" (ukrašavanja) mirila. Međutim, važno je istaknuti drugi bitan faktor u ovom procesu, a to je imućnost roda koji je trebao platiti majstorov rad. Skromno izrađeno mirilo govori o socijalnom statusu obitelji ili roda kome pripada, pa time i o slabijem majstoru ili majstoru koji se nije mnogo trudio oko izrade. U tom smislu može se uočiti na nekim mirilima (Ml Kruškovac, M2 Dobroselo, МЗ "Zapadnjari") veća vještina i preciznost izrade. Odlikuju se "zidarskim" oblikovanjem i preciznom tehnikom klesanja kamenih ploča i njihova postavljanja za uzglavnicu i podnožnicu i popločenja između njih kao po "Uvelu", ali bez vezivnog materijala. Međutim, na istim mirilima, a najviše na mirilima Selina, Modrica, Bukovice i Ravnih kotara, susreće se potpuno rustična izrada. Oblikovanje ploča površno je i nespretno, pa gotovo izgledaju kao prirodna ploča na kojoj naizgled nije izvršena nikakva intervencija. Kada je u pitanju Velebit, otkriva se, kako je već rečeno, na istoj skupini mirila precizno i površno izrađena (M4 Zavitrenik i M6 Šikići), pri čemu ipak prevladavaju precizno izrađena, pa to navodi na pretpostavku da je presudan čimbenik imućnost roda. Neke indicije upućuju na pretpostavku da su velebitski majstori-zidari bili vještiji u izradi od bukovačkih i ravnokotarskih, ne samo mirila nego i stambene arhitekture, po usmenoj predaji doznajemo da su sve do 50-ih god. 20. st. bili pozivani na "ziđarinu" u navedene krajeve, jer su bili priznati kao dobri zidari. Činjenica stoji daje stanovništvo tih krajeva (osobito Ravnih kotara) bilo oduvijek imućnije nego velebitsko, pa je moglo plaćati siromašnog nadničara. S druge strane, i sami su Velebićani (južni Podgorci), da bi prehranili svoju obitelj, odlazili bez poziva "služiti" ili na "ziđarinu" posebno u Ravne kotare i Liku. Njihov rad u ovimkrajevima odnosio se samo na stambenu gradnju. Ostalo su bili težački radovi. Preostala su još mirila na kojima je izostala gotova sva obradba (M2 Matijašica, M2 Modrič). neobrađeni oblici uzglavnice-podnožnice tih mirila kao i njihova popločenja nisu stvorili gotovo nikakav kontrast s prirodom (kao Ml Kruškovac, M2 Dobroselo), pa se potpuno uklapaju u okolni prostor. Bez ukrasa i natpisa, tek s ponekim rijetkim znakom križa, vizualno najsnažnije simboliziraju surovost krša. Tipično je stoga daje i živi kamen tu često poslužio kao uzglavnica s ponekim oskudnim znakom.
Lokaliteti mirila
Sve su skupine mirila locirane uz putove kojima se prolazilo, na blagim uzvisinama s pogledom na okolinu, gdje su se često nalazila i počivala za uprte (Ml Kruškovac, MIO Kosa Magaška), na raskršćima putova (M4 Zavitrenik, M8 Sige Kneževića), na prijevojima (M2 Dobroselo, Ml 1 Ploče), na čistinama kamenjara (M5 Glavčice, МЗ Modrič, МЗ Malo Rujno, M5 Pođi Jukića) ili na planinskim sedlima (sjeverni i srednji Velebit). Udaljenost pojedinih skupina mirila od zajedničkog groblja ovisi o udaljenosti naselja. Najčešće su locirana na pola puta od naselja do groblja. Prva naselja uz more (zimska staništa) bila su blizu groblja pa tako i mirila, otprilike oko 10-20 min. hoda (M5 Glavčice, M6 Šikići,Ml Kozjača,Ml Zukva, МЗ Jusupi,M4 Samardžići, M8 Sige Kneževića, M5 Pođi Jukića). Druga naselja (ljetna staništa) bila su udaljena od dva do pet sati hoda, pa su mirila locirana daleko od groblja u višim obroncima Velebita (M4 Zavitrenik, M2 Dobroselo, M2 Grabove Doline, МЗ Malo Rujno, Mi l Ploće).
Izvor:Senjski zbornik 19
webmaster@nasa-lika.com
Forum
Pomoć
Traži
Prijava
Registracija
Tema: Mirila (Posjeta: 8975 )
