-
U KUĆI MOJE BAKE (23.02.2013.)
Te četri stube što vode do širokih vrata kuće,
od glatke cigle rumene, od sunca uvijek vruće,
visoke bile su meni, gledala bih ih odozdo,
i zelena široka vrata obrasla bujnom lozom.
Sa svake strane stupac, nekada bijele boje,
a sada samo još drži spomen na djetinjstvo moje.
U kući moje bake zemljani pod je bio
koji bi ranim jutrom pomela spretno, čilo.
Ovlaš bi polila rukom da se ne praši jako
zemljicu utabanu, i tako jutro svako.
Kraj dimnjaka garava, crna, zidana peć je svoju
toplinu širila svuda, a dim - i suzu koju.
U kraj se kuhala voda, parila poput magle,
za fine žute žgance, za nas djecu - pospance.
A u dnu povrh drva mačak je grijao bundu,
nije mario puno, još će odrijemati rundu.
Na sred kuhinje velik stol se prostrio stari, masivan,
hrastov, al klimav, i stolnjak sa rupom od žari.
U ćošku velik krevet, blazina perjem puna,
i svud se širio miris onih sa kredenca dunja.
Ej, kako je uglancan bio kredenac sjajan i zelen!
U staklu čaše i slika - Moj djed lovac i jelen!
U onoj kutiji s ključem čuvali igle i špule
i puce svakojake, i djedov duhan od lule.
A ključ je baka visoko zatakla na čavo od grede,
samo smo gledati smjeli, dirati nitko ne smjede.
Prozori mali drveni, firange vezla ko mlada,
pa ih u lugu prala, al toga nema sada.
Nema ni kuće više, nit se iz dimnjaka puši,
bake, nit djeda nema, samo ih nosim u duši.
Ne žalim što sam rasla u doba divno takvo,
što me naučili voljet, poštivat dom svoj jako.
© by nasa-lika, all rights reserved
-
Posvećeno mojoj prabaki Amaliji, od dragosti zvanoj Malčika, umrla 1969.
MALČIKA
Vele da dijete ne pamti, al ja se sjećam živo,
jako sam bila mala, nožice mi uz bunar prala.
Pa me je zvala k sebi - "Bubica, dođi brzo
da ti štrumfle obučem, da ti sandale navučem!"
Pocjek je bio visok, gotovo do struka meni,
četveronoške bih ga prešla, pa pod stol stari drveni.
Tu bih se sakrila vješto, al me je smijeh odavo.
Malčika kao da ne zna, samo je zborila pravo.
"Ma gdje si, bubica moja? Evo se žganci lade!
Dođi Malčiki svojoj, vidiš da nemam kade!
Moram već zafrig mješat, sad će se vratit s polja,
a ručak nije gotov, al kako tebe volja!"
"Tu cam, evo me ispod!" - od milja sam joj rekla.
Al dijete ko dijete bila - pa joj opet utekla!
© by nasa-lika, all rights reserved
-
MOJA DRUGO
Sjetim te se često moja drugo,
nate mislim i na prošle dane,
ne ljutim se što me nisi dugo
ti obišla, sjetila se name.
Već me malo neka tuga snađe
što te nema, što vremena nije
kad me puti nanesu do tebe
pa ne mogneš nać vremena zame.
Znam da nisam od onih ti dragih
što su cijeli život bili s tobom,
al se sjeti ti na školske dane
jer ne želim tebi reći zbogom.
Nije život na trag isti htio
vodit tvoje, a i moje pute,
al nas časi povezuju mnogi,
i sve lijepo, a i ono manje,
zaboravit ne mogu minute.
To što Drugom zovem te od milja,
to mi srce širi i veseli,
istog ljeta rođene smo bile -
kao druga JA!, to se tako veli.
Zato želim tebi reći hvala
za sve vedro što si meni dala,
što me klela kad se kleti dalo,
pa oprosti ak te ljutih kada
jer sam i ja nase ljuta tada.
© by nasa-lika, all rights reserved
-
BAKA MOJA
U to gluho doba dok je mjesec pastir
sakupljao zvijezde po noćnoj livadi,
slušala sam kako laju psi po selu,
stiskala uz baku, grlila je cijelu.
Bilo me je tada strah usnuti samu
jer se mračno, crno, razlivalo svuda,
tad zaplače seka u sobi do puta
pa se privih bliže bake moje skuta.
Ispod nogu mojih žario se crijepak
što je baka brižno u ručnik povila,
iz role je vruće uzeo toplinu,
razlio je svuda puneći blazinu.
No ništa me nije grijalo ko ona,
jer je srce njeno plamtilo toplinom,
a ruke što grle moje malo tijelo
bile su mi veće nego nebo cijelo.
© by nasa-lika, all rights reserved
-
DVIJE ŠLJIVE
Kraj bunara u mome dvorištu
dvije šljive cvale o proljeću.
Čim bi sniježak u ožujku ošo
ranica je sniježila sa cvatom.
Visoko je grane svoje digla
pružajuć ih prema suncu zlatom.
Pored nje je mirisala jako
šljiva naša, ringlovkom je zvali.
Sama nikla međ ciglom i lozom
kraj bunara gdje smo robu prali.
A u ljeto vruće i dugačko
rumenile su se grane teške.
Bogato su urodile šljive,
svak ih brao tko je išo pješke.
Nema više stabala kraj puta,
posjekoše dvije šljive naše.
Nema više tih spomena starih,
a ni doba
što djetinjstvo se zvaše.
© by nasa-lika, all rights reserved
-
PRED ODLAZAK
Gledam prazno
kao kroz zid, u zoru,
tupo i nijemo, šutke.
Budi se dan na obzoru.
Rumeni jutro, sviće.
U meni teško, kamen
se spusti na moje biće.
Svjesna sam svega,
jutra, praskozorja ljepote,
svjesna da neću vidjet
zvjezdanog neba note.
No dan je preda mnom,
želim da bude što duži
i da me prijatelj drag
tog zadnjeg dana
za ruku drži.
© by nasa-lika, all rights reserved
-
Snježo koji odlazak,jooooooooš puno veselih stihova.... bravo bravo bravo
-
cvijece; vama, sve moje dame, sretan vam praznik.... danas nisam baš neko društvo....
-
SAPUN
- Evo ti pet dinara
pa idi u dućan kod Eve,
kupi paketić flebe -
znadeš ti te brojeve,
tu su ti evo redom,
nemoj pogubit samo
i nemoj trčat putem,
drugi put ne ideš tamo!
Za puni lonac masti,
užegle stare od lani
što je na tavanu stala
sprema se koto vani.
Baba će sapun kuvat
pa će mu dodat sode,
ruvo će mama oprat
u koritu punom vode.
Sve će na bajer nosit
na glavi ko druge žene,
a ja ću sretna biti
ako povede i mene.
- Rifljaču ću ti nosit
i onaj sapun novi
koji je koncem rezan -
samo me mama zovi!
© by nasa-lika, all rights reserved
-
SPOKOJ
Večeri kasno kad sve utiša
smiri se moja duša sjetna
pa me misli odvedu tamo
gdje pjeva ševa onako sretna.
Uspore sanje pa lebdim tako
kao da vidim nad sobom sama
i ćutim ovu gluhu samoću,
ne sjaji više, svuda je tama.
Odagnam misli u neko bolje,
u neko vrijeme spokoja, sreće,
jer volim, o da, ja silno volim,
ništa tu blagost uzeti neće.
© by nasa-lika, all rights reserved
-
KRISTE
Na Tvoja pleća
navalismo teret,
sve naše grijehe,
da ga poneseš.
Zanijekasmo Tebe,
u Tebi sebe,
da u bolje odneseš
našu dušu
griješnu i malu
kroz kiše i sušu.
Kao što Ti
nas si ljubio
tako se uzdamo
u Tebe Kriste
da ne bih uzalud
Tebe izgubio
i ljude gledam
sebi iste.
-
U SVITANJE
Gledala sam na obzoru dan,
mirisala kišu sam u zraku
i ljubila dragu ruku ovu
što me noću čuvala u mraku.
Treptalo je nebo svojim sjajem,
rumenilo od uzdaha teška,
vrelo čelo bilo mi je rosno,
al se nije postidjelo smješka.
Drago moje pored mene
sniva u to jutro vlažno,
pokriva ga koprena od pjene,
moja ljubav obgrli ga snažno.
-
Ohoo, vidii, vidiii imamo i erotični pjesama!!! huhu;jj huhu;jj huhu;jj
-
huhu;jj haaaaaaaaaa...zavisi kako si tko to protumači... dali erotski... osjećajno....hmmmm...može biti svašta smi jem;- smi jem;-
-
huhu;jj huhu;jj Ohhoooooo vidi ti snješkice
;ljubi;
-
Aaaaa što se vi čudite Snješkici,pa žena od krvi i mesa.... kekek; love;
-
JEDNO
Ne rosi sutonom moje usne
nabrekle od tvojih cjelova.
Ne mrsi moje kose što
plamte od uzdaha vrelih.
Ne dotiči se užarenih
bedara mojih
što drhte pod dlanovima
tvojih ruku.
Jer ako sada odeš neću
se nikada potpuno razbuditi
i neću moći jasno vidjeti
preko ramena dan na odlasku.
Gori moje tijelo od
ubrzanog disanja tvoga daha,
od pogleda na obrve guste
i modrinu tvojih očiju
što me preplavi u času.
Što smo htjeli? Što smo smjeli?
Disati istim ritmom dane,
istim otkucajem noći.
Biti jedno, a biti u samoći.
Cjelivam te ruke žuljevite radne
i stavljam glavu na prsa da te
čujem spokojnog i snenog.
Evo te grlim jer samo tako
znam spasiti svoju dušu
iz beznađa njenog.
-
BREZA
Izlistala, zablistala
okupana kapim zlatnim,
objesila tanke grane,
čeka kiša da prestane.
Da ispruži prema nebu
dašak lista smaragdnoga
i otrese sve kapljice
sa pokisla plašta svoga.
Ukrotila vjetra pute
sa zemljicom čvrsta veza,
rasplesala svoje skute
kraj puteljka mala breza.
[attachimg=1]
-
HVALA!!! onome tko je uložio truda i strpljenja pa malčice uredio ove moje pjesmice. cvijece; cvijece;
-
PROĆI ĆE
Umotat ću u bluzu
svu gorčinu koju skupi srce.
Čvrsto ću poviti stiskom
i neću pustiti da vide.
Progutat ću i ovo.
Neka užari grlo moja strepnja.
Jer to je samo bol
koju ćutim. I proći će...
kao što prolazi ovaj dan
koji želi zaslijepiti
moje oči. Ali neće moći...
Ne, neće moći.
-
LJUBAV SE UČI
Neću vam pisati pjesmu. Ispričat ću vam priču. Ne bajku, jer bajke su lijepe i nisu stvarne. Ispričat ću vam priču mog života. Znam da će mnogi sada pomisliti kako nisam normalna, kako sam u najmanju ruku naivna, jer ću vam povjeriti dio sebe. Vama, koje uopće ne poznajem, Vama, koji mene uopće ne poznajete. No ja ću ipak ispričati ono što nikom nisam rekla.... nikad. Jer, nemate pojma koliko je teško nositi kamen na duši. Koliko je teško biti među ljudima, a biti sam. Ispričat ću vam ovo jer zaista želim da nitko više ne upozna ljubav na teži način. Da, zaista vam kažem.... ljubav ne dolazi sama od sebe. Ljubav se uči. Mene nisu učili ljubiti onako kako sada, kad sam duboko zagazila u život, mislim da su me trebali učiti. Učili su me ljubiti i voljeti svoju domovinu, najviše na svijetu. I neizmjerno sam im zahvalna zbog toga. Da, volim je, ona je dio moga Svemira, dio moga srca. Učili su me poštivati starije. Da, i to je potrebno. Ali me moji rodititelji nikada nisu naučili kako roditelj treba voljeti dijete ili kako dijete treba voljeti roditelja, kako se oni međusobno vole. A sad se pitam.... da li se uopće i vole. Sama sam nekako naučila, jednostavno otkrila, da volim svoju sestru, da volim svoje roditelje, da sam možda najviše voljela svoju baku, svoju mačku, svoga psa... svoju šljivu koju su srušili.... Iskreno sam i neutješno plakala. Ja nikad nisam vidjela moje roditelje da su se poljubili, da su se uhvatili nježno za ruke.... da su pokazali privrženost. I mislila sam da se to tako radi, da se to tako mora. Da se voli samozatajno. Mene mama niti tata nikada nisu poljubili od moje treće godine života, nikad me nisu zagrlili, niti kad sam se udavala, nije bilo poljupca na rastanku. I mislila sam da se tako pokazuje koliko si jak, koliko si čvrst. Mislila sam da se tako mora. Moja mati je imala težak život uz mog oca. Kao vrlo mala , možda negdje oko treće godine moje, sjećam se kako je odlučila otići od njega. Riječi koje mi je uputila pri odlasku kroz suze neću nikada zaboraviti. Tiho mi je rekla, bez zagrljaja.... nemoj me zaboraviti. Nijemo sam gledala. Nisam znala da se to tako ne radi. Mama se kasnije vratila, ali je i dalje sve bilo kao i do tada. Nikad poljupci, nikad zagrljaji, samo gorke suze. Odrastanjem sam shvatila i odlučila da nikad, ali nikad neću biti takva i da ću svoju djecu stalno grliti. Otkad sam se udala, ne stidim se javno poljubiti svoga muža, uhvatiti ga za ruku, svima reći kako ga i danas puno volim i nakon 28 god. zajedno. Svoju djecu ljubim pri svakoj prilici i nikad ne bih otišla ili pustila njih da odu bez da ih izgrlim i izljubim. Moja djeca znaju da se ljubav mora živjeti i svjedočiti. Sve vam ovo pišem jer sam danas napravila nešto što je moje srce učinilo većim od onog mog Svemira. Danas je Majčin dan i ja sam na putu do roditeljskog doma stala na jednoj livadi kraj puta i ubrala velik buket raznobojnog poljskog cvijeća, odnijela ga mami i poljubila je. Valjda prvi put u životu. Donosila sam ja njoj i inače za rođendane ili neke prigode koješta, ali bih samo dodala dar i "izrecitirala" čestitku. Nikad je zagrlila ni poljubila nisam. Nisam znala kako ili se nisam usudila otkriti njenu reakciju. Bila sam kukavica, slabić, ili bezosjećajna kuja, kako god me nazvali.... zaslužujem. Danas sam je poljubila. Lice joj je bilo meko, naborano i staro. U očima je pokušala sakriti suzu. Vidjela sam to. Naprosto sam znala. Sad sam neizmjerno sretna bez obzira što je ona pokušala prikriti dojam prelazeći odmah na neku drugu temu. Ni nju nisu nikad naučili kako se pokazuje ljubav. Jednostavno mi zato to nije ni znala pokazati. Ništa joj ne zamjeram niti joj imam šta oprostiti. Ona je žena koja mi je podarila život i koja bi, sigurna sam, za mene učinila sve, osim uzvratila poljubac.
-
STOLAR
Kroz fini oblak prašine
mirisa hrasta suha,
po robi svuda piljevine -
dlijetom je stjecao kruha.
Moj djed je stolar bio
i cokule drvene dlijeo
i kolar biti je moro -
kotače popravljat htjeo.
Iza, u verkštatu tamo
gdje se ide na tavan,
dasaka, letvi posvuda -
nitko mu ne bio ravan.
Tu je majstor on znao
napravit sanjke za mene,
ofarbat ih u žuto
onako lake drvene.
Taj miris meki i fini
još mi u nosnicama.
Grube mu ruke od špranja
i tamo ne smjedoh sama.
- Da se ne uvraziš! -reče,
ponekad kradom zavirih
da djed il baba ne vide
pa znatiželju smirih.
-
Nasa vrckava Snješka,divno ti to nama prirediš, herz; svaki put nas iznenadiš ;ljubav
-
;ljubav tebi Dražo! A šta sam te sad iznenadila, čime?
-
(ovaj pjesmuljak opisuje jedan smiješni događaj iz mog djetinjstva)
ANDRIJA
Baš se uto kum Andrija na rakiju svrati
kad se krava poče telit, a baba će s vrati
- Idi djete po susjede da pomognu meni!
Sve od Ontla pa do Krčme otrčah ih zvati.
Ispred štale pričekala onda dobre vijesti,
lavor vode donesla sam i sve što već znadem.
- Eto, muško! netko reče - Sad idemo sjesti.
Ja u kuću na kalendar da mu ime dadem.
Zanijemili svi odreda, a baba od stida
kad povikah da će tele Andrija se zvati,
jer tog dana tako piše baš u kalendaru,
gdje pogriješih, kao dijete nisam mogla znati.
Onda se svi stali smijat, a i baba s njima,
sva trojica pomagača Andrije su bili!
Ja zbunjena zacrvenjeh, pa ispričah svima,
sad se nadam da mi nisu puno zamjerili.
-
JOŠ
Može se okretati svijet,
može voda oticati u beskraj,
noć se sklanjati danu
i svatko držati svoju stranu.
Ništa neće odvući mene,
moje misli će uza te biti.
Slast ne zagorči grumen soli
jer u ovoj duši netko još voli.
-
Božić mog djetinjstva
Zvoni Pozdravljenje. Hladna noć je. Zima.
Baba će unijeti Božić nam u kuću.
U naramku slame prostrt ispod stola
da žito urodi godinu iduću.
Mrak će parat svijetlost svijeće
što je mama nosi ispred sebe tada,
a mi djeca gledat svime zanesena,
slutnjom, čarolijom koja tad zavlada.
Iz kutije sa ormara izvadit kuglice.
Sjajne će se caklit na našemu boru
kog su snažne ruke moga tate
zarile u lonac na malome stolu.
U mokrome pijesku blistati će dugo
i ostat zelene sve iglice čvrste
pa nećemo lako skidati bombone
jer bi mogle dječje ubosti si prste.
Rano bi u krevet na spavanje pošle
da se zorom možemo ustajati sutra,
stariji bi k Polnoćki tada pješke pošli,
nama djeci najviše su sviđala se jutra.
Nije bilo teško vrijedno se ustati,
budio nas miris hrena, kobasica,
među slamom tražile smo oraha, jabuka,
umila nam radost nasmijana lica.
A na stolu stolnjak bijeli i svetašnji
ispod kojeg baba prostrla bi zrnje,
u križ poslagala pšenice i ječma,
da nam rode polja, ne ovlada trnje.
U peći se vatra ugasila nije
jer se noću dizala često da podloži,
da nas grije sloga u kući i štali,
bolest da izgori, zdravlje da se množi.
© by nasa-lika, all rights reserved
[attachimg=1]
-
NAUKA
Kad zahladi, zapuše sjeverac,
zima stisne i dugi su sati,
baba kaže da se svaka cura
mora učit iglom baratati.
Prvo merkat križić do križića,
- Vidiš djete kako je to lako!
Pa krpati rupe na čarapi
- Okreneš ih samo naopako!
Al ja nisam nikad spretna bila,
u prst bih se stalno ubadala,
pa zaplela u konce i vunu
i naučit nikad nisam znala.
Uzalud joj ta nauka bila
i sve znanje koje mi je dala
kad je meni u ruci oduvijek
olovka od igle bolje stala.
-
ZA STOLOM
Još se nije ni dan promolio
kad se baba vrijedno ustajala,
pa da telac nebi sve popio -
Jagoda bi pol kravljače dala.
Prokuvala baba friško mlijeko,
skorup bi se hvatao debeli,
za doručak sve bi nas dočeko
kad bi za stol svi odreda sjeli.
Iz stepke bi maslo povadila,
iz simple bi ispekla nam jaja
i prežganu juvu napravila,
tu jelima nebi bilo kraja.
Na zafrigu i dinstanom luku
na trenicu taranu ribala,
zadovoljni ne vidjesmo muku
i trud koji ona nam je dala.
Kad je šeflja po raljki strugala,
a mi siti za poslom bi pošli,
ona sretna što nas nahranila,
za ručak smo opet dobrodošli.
Iz ladljina sukalo vadila,
tijesto s cukrom fino razvaljala,
sa pekmezom buhte napravila
i cimetom - onako da valja.
Razvukla je mlinčenjakom mlince,
na vrućem šparatu ih ispekla,
namastila dobre dve tri žlice,
nije dobro ako mast bi tekla.
Iz role bi račju izvadila,
nako vruću - da mjehuri skaču,
i šalate iz vrta donijela
il glavicu zelja malo jaču.
Uz kiselo mlijeko što se sječe
krumpira je ispekla ucijelo
kad umorni dođemo uveče,
i jabuka finih tad se jelo.
Onda sjela da odmori noge
pa razmišlja šta će kuhat sutra,
gleda u nas zadovoljna, sretna,
neće dugo spavati do jutra.
-
MALI KRIŽIĆ
U to sretno doba dok sam djete bila
nije sve baš sretno bilo ko u priči,
pa kad dođe vrijeme Sakramenta svetih
ni na Vjeronauk nismo mogli ići.
U školi se tada o tom smjelo nije,
do crkve daleko, čak u selo drugo,
pa se tata sjeti i dogovor pade -
Velečasni Vlado dolazit će dugo.
Cijelo to proljeće u našoj se kući
sakupljala djeca nedjeljom odreda,
učili smo molit, voljet bližnjeg svoga,
nije nam trebala ni ploča ni kreda.
Nasmijana lica stisla se na kauč,
posjedali svi smo gusto oko stola,
a na kraju baba nudila kroflina
kad bi završila naša mala škola.
I nije mi bilo jasno šta ne valja
kad me je sutradan mrgodnoga lica,
izvela pred ploču da za kaznu stojim,
nastavnica naša - Đurđa drugarica.
Svima nek objasnim što na vratu nosim
obješen o lančić zlatni križić mali,
neka sutra dođu i mama i tata
da i njih upita što su mi ga dali.
Nisu došli sutra, ni preksutra nisu,
a ja sam moj križić i dalje nosila,
samo nisam više u prednjeme redu
već u zadnjoj klupi od tada sjedila.
-
<ljepo si Snježo ovo rekla.Kad si spomenula križić sjetila sam se da je i meni drugarica Ankica
prišla i stavila lančić sa križićem ispod majice uz komentar "ako ga baš hoćeš nosit nosi ga
ispod majice dase nevidi.Došla sam plačuć kući iz škole jer nisam znala zašto to nesmijem
nosit dase vidi.
Nakon skoro 40 godina sretnem tu istu "drugaricu" na jednoj sahrani, a na njoj zlatno lanče
i križ od 5 cm.
Stala sam i nisam mogla vjerovati svojim očima, a onda sam prišla dotičnoj uljudno je
pozdravila prokomentirala fa ima lijep lančić i uzela križ u ruku i stavila joj ispod majice.
Pogledala meje zbunjeno i pitala zašto?? Samo sam joj odgovorila da je to isto i ona meni učinila kad sam išla u 2. razred ,okrenula sam se i otišla.
A što se tiče vjeronauka mi smo išli u crkvu na vjeronauk usprkos tome što je u neposrednoj blizini stara škola u kojoj su tada stanovali nastavnici,
Od svih tih učitelja koji su tu stanovali niko nam nije radio probleme osim te iste drugarice
Ankice.
Već smo znali da će nas idući sat sve ispitivat, a ako nisi znao neki odgovor njen komentar je bio"nisi imala vremena naučit morala si bit u crkvi na misi i vjeronauku.
Tako je to bilo draga moja,a poslje su takvi lizali oltare i krunice držali u rukama.
-
Upravo tako Jadro, i ja sam čula kako je drugarica Đurđa bila kasnije redovita na misi. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.
Nama djeci iz nižih razreda, dok sam ja bila dijete, je bilo daleko u crkvu u drugo selo više od pet kilometara pa smo te godine Vjeronauk imali u našoj kući. Znam kako sam se rano ustajala i sve morala rasčistiti da napravim mjesta kad se skupimo, nas dvadesetak djece. Tata je ponudio Velečasnom da se sastajemo kod nas. Kasnije kad smo bili veći išli smo u crkvu biciklima. Moje selo je veliko, ali crkve nije imalo do prije deset godina.
-
RUŽE
Iz sjećanja pijem mirise djetinjstva,
nosnice mi širi bosonogo ljeto,
sijeno u navilku i trešnje za uhom,
prašnjavo i vruće sedamdeset peto.
Te starinske ruže, guste i bez trnja,
djetinjstvom mirišu na maline prve,
laticama rujnim obraze bojala,
višnjama usnice, a garom obrve.
U redu pod zidom u žutulji suhoj
mamile su mrave kada kiša stane
na medenu rosu sa svojih grančica
što su rasle ispred kuće babe Jane.