Nasa - Lika Forum
Lika => Lička povjest => Autor teme: Sanja - Kolovoza 28, 2009, 23:21:44
-
Rodio se minier
>>Nema u Brinjskom kraju ni dan danas kuće u kojoj se svaki dolazak muškog djeteta na svijet ne poprati radosnim uzvikom- rodio se minier ! Ostala je ta navada u nasljeđe ljudima koji žive u trinaest omanjih naselja na 370 četvornih kilometra sjeverozapadnog ugla ličke visoravni i južnih odronaka Velike Kapele<<.
Živeći tu kraj kamena, u kamenu oni zarana nauče sve o njem – o njegovoj tvrdoći, o njegovim žilama pa kojima lako puca, o tome s koje ga strane, i kako, treba udarati da se odlomi; o tome kakav je ilovači a kakav u sipini, koji valja za gradnju a koji ne, a i to koji je ljepši; pa se tako znade kakov treba ugraditi u dovraditi i nad prozore, itd.
Sve to Brinjak sazna čim se rodi, čim opipa svoj okoliš rukom i okom. Tako sazna još nešto – kako ga treba lomiti zapaljenom kordom, kako ući u utrobu gromade, kako je provrtati, kako probušiti, kako izići na drugi kraj brda da se ne uruši i, napokon, kako >>se sastati<< s drugarom koji je poćeo bušiti tunel s druge strane i kojim njemu die u susret. Brinjak za taj>> susret ima neko posebno osjetilo, neki radar koji >>njuši<< smjer, i kažu, ljudi nijedne super-moderne >>krtice<<, grdosije koja kopa brže od čete Brinjaka. Ali, kažu oni opet, ne može stroj ono što oni mogu,>>ne zna<< se stroj dovijati vodi i ostalim nevoljama pod zemljom kao što se dovijaju Brinjaci….
-
Najstariji radnik ovoga tla
Mnogi od njih su u dubini i širini podzemlja, ostavili svoj mladi život, ili pak prerano ostavili svoju mladost, te se vratili u svoj kraj sa >>zlatnom<< prašinom u plućima,osakaćen ili iscrpljen s mirovinicom u džepu. A najgore je ako umjesto njega stigne obitelji telegram, taj kobni komadić papira, koji svaka obitelj s jaukom prima prije nego ga i pročita.
Tako je to, pa ipak, nitko se ne odriče minerstva, nitko ne poklekne pred nevoljom i tegobom, nitko ne kuka, nego dapače – ponosi se onima što je ponio iz rodne kuće, svog zavičaj, svoga Brinjskog kraja ....
Brinjski miner je najstariji radnik ovoga tla koji je stasao zajedno s radničkom klasom najrazvijenih dijelova kugle zemaljske – Evrope, Amerike Sjeverne i Južne, Australije, ili pak Perzije. Radeći svagdje te opasne i najteže poslove, on je umnogo čemu bio u špici izrastanja radničke svijesti, klasne svijesti proletera koji svu svoju potrebu u dalekoj zemlji može strpati u običan ruksak.
A tako ih i vidimo u našim sjećanjima – s ruksakom na leđima, odugačka koraka pružen prašnjavom >>josefinom<< preko kapele, tvrdog izraza na licu, a u oku samozatajno treperi radost. Vraća se svome kraju. Krijepio bi se zatim toplinom ognjišta, dok opet ne bi krenuo. Ruksak na leđima, u njem komad slanine i pogača, u dlanu novi žuljevi nastali od druge vrste posla – sagradio bi staju ili bi stavio novi krov na svoju zidanicu. Tako bi to išlo nekoliko puta, svaki puta nešto je izrastalo na njegovu >>lumeru<<, a rasla bi i dječica koju obično nije vidio kad su se rađala nego koju godinu kasnije.