-
U prošlosti goranskog šumarstva jedno od najtežih zanimanja bilo je šumsko kirijašenje (vuknja, šlajs) trupaca iz šume. Posao je bio zahtjevan, iziskivao je posebnu snagu i napor kako čovjeka tako i životinje (tegleće marve). Prije pojave konjske zaprege koja je u goranske šume stigla krajem 19. stoljeća, poslovi vuče i prijevoza obavljali su se volovskim zapregama.
Na taj način su goranski kmetovi na feudalnim posjedima u 17. stoljeću dovozili jelove, smrekove i bukove trupce na tadašnje pilane – vodenice. Kako vodenice nisu pilile mnogo trupaca, kmetovi su taj posao radili usput, a glavno im je zanimanje bilo poljodjelstvo i stočarstvo.
Izgradnjom prve hrvatske magistralne ceste Karoline (1732.) koja je povezivala Gorski kotar sa Bakrom i Karlovcem, te kasnije Lujzijane (1812.), razvija se prijevozništvo na daleko, prvo volovskim, a kasnije i konjskim zapregama – furmanija. Prevozila se roba iz unutrašnjosti prema moru i obrnuto. Tako su se kukuruz, pšenica i drvo iz unutrašnjosti mijenjali za sol, ribu i sličnu robu iz Primorja.
Izgradnjom željeznice 1873., kirija postaje najzanimljiviji posao najvećeg dijela goranskog stanovništva, a sastoji se u izvlačenju trupaca iz šume i prijevozu piljenica iz pilana do željezničkih stanica, jer je željeznica preuzela taj dio poslova koji smo već spomenuli kao prijevozništvo na daleko. Krajem 19. stoljeća kapacitet parnih pilana povećavao se, a pilanari su si nastojali osigurati što veću količinu trupaca, a time i veću zaradu.
Prvi kirijaši radili su kao najamni radnici u najtežem obliku. Kupac drva na panju u šumi, šumski trgovac, organizirao je sječu, a s kirijašima je pogađao cijenu izvlačenja i izvoženja trupaca iz šume po kubiku, s time da je najčešće sam određivao cijenu. Kirijaša je bilo mnogo, pa su pristajali na rad pod vrlo nepovoljnim uvjetima. Trgovci i pilanari uvjetovali su im da kupuju hranu u njihovim trgovinama što ih je dodatno stavljalo u podređeni položaj i ovisnost prema njima.
Rad u šumi bio je težak, otvorenost slaba jer nije bilo izgrađenih šumskih prometnica, tako su kirijaši bili prisiljeni sami krčiti šumu i probijati puteve da bi došli do radilišta. I u godinama poslije II. svjetskog rata, trupce su ručno izvlačili iz šume na ruke. Od alata koristili su se sjekirom klanfaricom (pojačanih ušica), klanfama (specijalnim vrstama metalnih klinova) i lancima. Klinove su zabijali u »čela« trupaca, a iza njih vezivali lance. Na taj način trupci su se pri izvlačenju okretali i postajali opasni za kirijaše. Ponekad su se koristili bukovim i javorovim polugama (to su bile ustvari drvene oblice 10–15 cm debele i 3–4 metra duge, preko kojih su po dvojica krijaša zajednički valjali trupce i navlačili ih na kola pomoću stoke (volova i konja) i lanaca. Iz nekih nepristupačnih predjela izvlačili su trupce i hrpali ih na jednom pristupačnijem mjestu, kako bi ih zimi lakše izvlačili iz šume i to uglavnom na sanjkama do čistina uz šumu i kasnije ih pretovarivali na kola.
Kirjašenje je bio vrlo težak posao. Nažalost, kirijaši nisu imali zdravstvenu zaštitu, ni mirovinski staž, a niti radno vrijeme kao drugi šumski i pilanski radnici. Radili su u vrlo teškim uvjetima, bez obzira na vremenske uvjete i zimi kad je temperatura padala ispod –20 °C, odlazeći u sječine udaljene od naselja i do desetak kilometara. Hranili su se loše, noseći hranu sa sobom u šumu, a obroci su se najčešće sastojali od suhe hrane: kruha i palente, slanine i kapule, vode ili čaja i sl. Na posao su odlazili rano ujutro, od 1 do 3 sata u noći, a vraćali se kasno navečer, u 22.00 sata. Nisu imali nikakve zaštitne odjeće i obuće, već su radili u svojoj staroj i poderanoj odjeći. Na kiši mokri, a zimi se smrzavali na saonicama ili kolima. Redovito su obolijevali od upale zglobova, reume i išijasa. Konje su čuvali više nego sebe, pokrivajući ih zaštitinim pokrivačima. Hranili su ih djetelinom i zobi, a poslije II. Svjetskog rata i kukuruzom, te pojili na izvorima ili topeći snijeg, a kasnije i na cisternama uz radničke nastambe.
[attach=1] [attach=2]
[attach=3] [attach=4]
[attach=5] [attach=6]
-
Uživali su u slobodi
a onda su postali roblje ljudskom rodu,
radili su i vukli,dok su ih tukli,
Zagledaj se u to oko
i vidjet ćeš povijest duboko,
oni vole polja,ravnice
i slobodu poput ptice...
-
Težak rad na izvlačenju i prijevozu drvnih sortimenata, u šumama naše zemlje, zadržao se sve do poslije
Drugog svjetskog rata. To je bio izuzetno iscrpljujući i pogibeljan rad za ljude, ali i životinje. Ulagalo se mnogo truda, a radni učinak je bio razmjerno malen.
Kako su poslije Drugog svjetskog rata potrebe za drvom rasle, za savladavanje većih zadataka na tim poslovima
počela se uskoro koristiti i mehanizacija poput traktora, dizalica i sl. Time je jedan dio teške, ali bogate povijesti na izvlačenju i prijevozu drvnih sortimenata zauvijek „otišao“ u nepovrat i u prisjećanje nekim novim generacijama.
[attach=1] [attach=2]
[attach=3] [attach=4]
-
Izvlačenje trupaca iz šume i natovarena samarica...
[attach=1] [attach=2]
-
ŠLAJS-KIRIJA S KONJIMA
Pozdrav dragi Ličani i Ličanke. Evo nekoliko riječi i o kiriji ili šlajsu. Taj ne davno izumrli posao bio je zahtjevan i mukotrpan, kako za ljude tako i za meni najdražu životinju, konje. Naši djedovi, oci pa i nešto mlađe generacije. Ja sam u Saborskom bio jedan od najmlađih i zadnjih kirijaša do kraja devedesete godine kada je taj posao iznenada bio sve manje tražen. Ne znam šta bi prije opisao al' ajd idem nekim redom.
Ujutro rano u četri sata vlasnik konja se morao ustati, nahraniti konje dati im zobanje i dati vode da piju,da bi konji bili spremni oko šest sati za polazak u šumu. Također provjeriti u kola dali je sve na broju: kvake, forajt, bat za zabijati kvake, sjekira oštra za kružit trupce da ne zapinju dok ih konji vuku. Hrana za konje i voda za napojit konje u marendi. Domaćeg špeka za marendu ( pa i u moje vrijeme se znalo naći kojekakve salamice) za kočijaša malo domaće rakije da se ujutro zagrije. I onda su se vatali konji ili zaprezali pod kola i kretalo se u šumu. To je bilo lijepo za viditi. Sa svih strana sela idu zapregnuti konji i do deset pari nas je htjelo kretati u isto vrijeme. Neki kirijaši su pjevušili, neki lagano fućkali do mjesta ili lagera na kojem smo šlajsali trupce. Kad bi došli na odredište stariji bi se okupili u krug i uz domaću šljivovicu napravili plan i razdjelili posao za taj dan. Mi mlađi bi ispuštali konje i pripremali potreban alat za u šumu (forajt, kvake, batić, sjekiru, capin) i kanđiju za lagano pucketanje pa se ponekad i znalo malo konje lupit al' ja sam sve probleme rešavao sa šećerom. Dao bi ga konjima i oni su me slušali i išli kamo god sam htio. Kada smo bili spremni rekli bi starijima (uglavnom to su bili naši očevi) da smo spremni za pokret. Stariji su uzjahali na konje, a mi mlađi smo cupali za njima. Prvi koji je krenuo u odjel počinjao je pjesmu i ostali su ga slijedili u pjesmi. Vjerovali ili ne koliko god je taj posao bio težak i opasan toliko je bio i lijep, barem meni. Rado sam išao u kiriju bez grča u želudcu kao danas kad idem radit kod ovih naših gazda. Nakon nekoliko stotina metara šumske vlake su se granale tako smo se i mi i po par konja odvajali. Svakome je pripala jedna vlaka ili radna linija, koje se je svatko morao pridržavati u suprotnom bio je protjeran iz radne grupe. Polako su dolazili do obrađenih stabala koji su se kačili i lagano vukli na lager. Jedan par konja imao je jednu jelvu ili bukvu vući do marende i jednu od marende do sumraka. Konji su vukli sedam kubika u prosijeku po danu. Marenda je bila od jedanaest sati do podne. Naložila se vatra i pekao špek ili tko je što ima. Konjima je trebao sat vremena dok su pozobali zob i pojeli malo sjena i trebalo ih je u dva navrata ponuditi sa vodom. Da bi mogli nastaviti sa šlajsom, vođa partije nije dozvolio da se konji tjeraju da rade ako nisu kvalitetno istimareni. Tada se nastavljalo sa radom sve do sumraka. Nije bilo radnog vremena niti kojekakvih inspekcija kao danas. Sa prvim znacima sumraka lagano se je išlo prema lageru i kući, kako je tko pristizao iz odjela. Vođa partije je uvijek išao zadnji iz šume da bi bio siguran da su svi izašli i nedaj Bože nekome nešto dogodilo. Takvih je slučajeva bilo, konji kad su bili umorni postajali su nemirni i nisu htjeli slušati. Najmanja greška bila je dovoljna za nezgodu. Znalo se dogoditi da nekom trupac polomi nogu, ruku ili da se konj prevrne u kakav grič, pa da mu čak noga zaglavi u škrapi. Naši su dragi kirijaši imali dosta takvih nezgoda, ali su im uvijek uši bile naćuljene za slučaj ako netko zove u pomoć. I na malu galamu bi znali dotrčati jedan drugome u pomoć. Tako su naši dani u šlajsu prolazili sve do devedesete godine kad su nam rekli „e sad vas više ne trebamo“. Mnogima je to bio jako veliki udarac i tako je završila priča Saborčanskim kirijašima, od kojih je nas pet još živih a ostali su nažalost umrli.
[attachimg=1]
Dragi prijatelji, ovo sam napisao od srca. Svi vi koji znate više dodajte ovom mome tekstu od kud god bili. Jer vjerujte mi, ti ljudi su zaslužili da ih se sjetimo bar na ovaj način.
-
Hvala ti Željko, ovo je bi trebali mnogi da pročitaju, s koliko ljubavi se radio taj posao. Divno si prenio svoje doživljaje iz kirijašenja na papir, odnosno na ove stranice da ostane zabilježeno. Meni su i suze krenule. Siječam se nekih priča moga tate o kirijašenju no nije to dovoljno da bi pisala jer tek tko je prošao osobno to može da nam dočara a to si ti upravo učinio.
Samo te molim da mi objasniš što je to forajt i da napišeš riječi koje od pjesama koje se siječaš da ste pjevali. huhu;jj huhu;jj huhu;jj
-
Na forajt ili veliki vagir se kopčaju dva mala vagira kada želiš spojiti dva konja u par. smi jem;- mudrac; Na sredini forajta ima jedna alka na koju se kopčaju kvake, lanac ili slično. huhu;jj huhu;jj huhu;jj
Evo nekoliko stihova iz tih vremena.
smi jem;- kolce; smi jem;-
Oj, Kapelo Velika i Mala,
Ti si naša leđa poderala.
Nisu mene ubile godine,
Nego Lička brda i doline.
Moj se Vranac uz brijeg penje,
Nogom staje na kamenje.
Iz kamena vatra sijeva,
Eh, moj dragi što te nema.
Šta te nema ovih dana,
Kad ja stado čuvam sama.
Šta te nema ove noći,
Kad si rek'o da ćeš doći.
pozz: pozz: pozz: pozz: pozz:
[attach=1]
-
ŠLAJS SA TRAKTORIMA
Moderni šlajs nastaje krajem 80-tih godina prošlog stoljeća. Konji i kirijaši nestaju tj. odlaze u povijest. Zamjenili su ih šumski zglobni traktori i strojari gdje jedan stroj i dva čovjeka mjenjaju i do deset pari konja i partiju od deset ljudi. Učinak deset pari konja i deset kirijaša ravan je današnjem jednom traktoru i dva čovjeka. Po dolasku modernog šlajsa nestaju stari običaji, razne šale, pjesma i prepričavanja starih vremena. Nastaje žurba jer današnje potrebe za drvnim sortimentima su ogromne. Nema više pjesme, starih priča niti običaja.
[attach=1] [attach=2]
[attach=3] [attach=4]
[attach=5] [attach=6]
[attach=7] [attach=8]
[attach=9] [attach=10]
[attach=11] [attach=12] [attach=13]
huhu;jj huhu;jj huhu;jj huhu;jj huhu;jj huhu;jj huhu;jj huhu;jj huhu;jj
-
I napokon malo odmora u modernom šlajsu, '' vrijeme marende''.
[attach=1] [attach=2]
huhu;jj huhu;jj huhu;jj huhu;jj
-
Željko, a disu slanina i kobase, prava delicija kad si ovako u šumi.... kekek; kekek; kekek;
-
hoho ovo je bilo u pola tjedna tako da nema vremena za to mora se norma ispunit boze boze a kad dojde petak onda piti fešta i lagano peckanje špeka, roštilj a ne rijetko i odojak na ražnju.
[attachimg=1]
-
Nesvakidašnji događaj na radnom mjestu. Toga dana nalazio sam se na pomoćnom stovarištu (prerezivač na cesti), došli smo ranom zorom na posao. Najstariji sam u ekipi i neslužbeno sam rukovoditelj radilišta, kada sam dečkima rasporedio dnevne zadaće i poslao ih u odjel krenuo sam pripremiti motornu pilu za prerezivanje. Obično si naoštrim dvije tako da kad zatupim jednu a nađem se u gužvi, samo ih zamjenim, jer na lageru zna biti toliko blato da su i gumene čizme male. Radnički kombi je bio parkiran kraj ceste tako da je tik do šumarka. Između kombija i šumarka ih djeli samo jelov panj kojega smo napravili za marendu. Pile sam stavio na taj panj i otvorio vrata na kombiju tako da sam leđima bio okrenut prema šumarku otvarao sam ruksak u kojem mi je bio alat. Nemarno sam se okrenuo prema panju,pogledao koja mi turpija treba i kroz glavu mi prođe da je medvjed na panju, ali nekak sam izgledao zbunjen i nastavio sam tražiti turpiju.Kad sam našao turpiju krenuo sam prema panju i u tom trenutku skužio da je medo zaista na panju sa prvim šapama daleko od mene nekih dva metra .Stao sam kao ukopan i gledao ga u oči.Lagano sam krenuo na rikverc u kombi i uspio zatvoriti vrata i gledao u medu koji je također gledao u mene.Taj naš pogled trajao je nekih 15 minuta kad sam odlučio otvoriti prozor i dati mu kruha da jede (što je medo i učinio haha.....) i smazao je sve, pa jednu tunu u konzervi nakon čega se odmakao 15 metara od kombija.Ja odlučim izaći van a medo ništa samo je mahao glavom gore dolje i tako je medo postao naš prijatelj nakon čega smo ga nastavili hraniti narednih 15 dana . Ostatak pogledajte u priloženom videu.
Hranjenje Mede u lickom sumama (http://www.youtube.com/watch?v=mnaw9TplWOA#)
-
Jako lijepo napisan doživljaj! ;super ;super
-
Hvala Snježana Jabuko moja. herz;
-
Evo nekoliko primjera javora kapitalca u našim Ličkim šumama.................
huhu;jj huhu;jj huhu;jj huhu;jj
-
Nisam ni znala da se od javora prave dangubice!!! Ja odmah vidila metrice za loženje!!!
Jesi li ti to srušio Željko a??? Pravi si ti dičačina!!!!
-
Da Verek ovo je mojih ruku djelo mnoge sam ovako velike oboril,ali nažalost sve ih je manje tako da vako debelih primjeraka je sve manje u našim šumama. Ovdje se radi o javoru koji je daleko poznat za izradu raznih glazbala pa tako i naše ličke tamburice -dangubice al k tomu ako je javor još kako ga mi slavno zovemo Rebraš u tom slučaju glazbalo koje se izradi od takove vrste javora je savršeno. zivio kolce;
-
Samarica
[attach=1] [attach=2] [attach=3]
-
Sve rijeđe viđeno. Dražo super slika.