Nasa - Lika Forum

Lika => Lička povjest => Autor teme: Draža - Siječnja 20, 2011, 10:22:59

Naslov: Ličko-Krbavska županija u identitetu Like
Autor: Draža - Siječnja 20, 2011, 10:22:59

-Od ranosrednjovjekovnih župa do Lički-krbavske županije


Prvi tragovi županijskoga ustrojstva na prostoru današnje Like između Pozrmanja i obronaka Velike Kapele sežu u rani srednji vijek. U često citiranome djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom) iz pera bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta, suvremenika prvoga hrvatskoga kralja Tomislava i njegovih nasljednika, spominju se župe Lika, Gacka i Krbava pod zajedničkom upravom bana kao svojevrsnog suvladara hrvatskih kraljeva iz narodne dinastije Trpimirovića. O važnosti tog bana u starohrvatskoj državi dovoljno govori činjenica da kralj Miroslav, jedan od nasljednika Tomislava, sredinom 10. stoljeća “od ruke bana Pribunje pogibe” (Porfirogenet, 1994., 87). Naime, ubio ga je u prevratu Pribina, prvi imenom poznati ban, nakon čega je doveden na prijestolje Miroslavov mlađi brat Mihajlo Krešimir II. Spomenute tri župe bile su isprva rodovske zajednice ljudi koji su obitavali na potencijalno širokom području s prepoznatljivim sustjecištima oko rijeka Like i Gacke s jedne i prirodne uzvisine (današnje Udbine) koja dominira Krbavskim poljem s druge strane. U djelu Annales regni  (Anali franačkog kraljevstva) kroničar Einhard bilježi da je Borna, knez Primorske Hrvatske, najprije 818. bio “duxGuduscanorum” (knez Gačana), zatim 819. “dux Dalmatiae” (knez Dalmacije), a tek 821. “dux Dalmatiae atque Liburniae” (knez Dalmacije i Liburnije) (Krznarić, 2003., 58). Postupno su tri stare župe kao područne zajednice ljudi prerasle u organiziranije teritorijalne jedinice–županije. Izdvajanjem iz njihova sastava ili oblikovanjem na njihovim rubovima, nastalo je tijekom razvijenoga srednjeg vijeka na području današnje Like još nekoliko manjih županija s jezgrama u pojedinim poljima u kršu: Brinjska, Buška, Lapačka, Nebljuška, Odorjanska i Unska (Horvat, sv. I, 1941., 8-12). U to doba pojam Like ograničavao se samo na porječje istoimene rijeke, odnosno na današnje Ličko polje.
U ranome novom vijeku nestaje županijsko ustrojstvo na prostoru današnje Like. Većinu županija do kraja 1520-ih godina zauzeli su Osmanlije. Pod hrvatskim nadzorom održala se jedino Gacka s Brinjskim krajem. Zbog potreba protuosmanske obrane ustrojena je 1540-ih godina Otočka kapetanija na području Gacke, dok je Brinjski kraj pridružen Senjskoj kapetaniji (utemeljenoj još 1469.), koja se postupno preobrazila u veliku kapetaniju ili nadkapetaniju. Obje vojno teritorijalne jedinice tvorile su u 17. stoljeću Primorsku krajinu sa središtem u Senju, a ona je bila integralni dio Karlovačkoga generalata u sastavu Vojne krajine u Hrvatskoj i Slavoniji. Dijelovi današnje Like pod osmanskom vlašću pripadali su Krčko-ličkom sandžaku kao područnoj jedinici koja se od 1580. nalazila u sklopu Bosanskoga pašaluka (beglerbegluka ili ejaleta) (Holjevac – Moačanin, 2007., 16, 115). Nakon što su hrvatski krajišnici i domaći ustanici pod vodstvom popa Marka Mesića iz Brinja i karlovačkoga generala Herbersteina sredinom 1689. oslobodili Liku i Krbavu, pojavila se zamisao o uspostavi Ličko-krbavske županije u sastavu Kraljevine Hrvatske. Čak su 1691. imenovani veliki župan i dožupan nove županije: grof Petar Richiardi iz Dubrovnika (kojem je Hrvatski sabor podijelio plemićki pridjev “de Lika”) i Pavao Ritter Vitezović iz Senja. Međutim, zamišljena županija nije zaživjela, jer je Dvorska komora, koja je zajedno svojsko prigrabila svu vlast u Lici i Krbavi, spriječila upravnu integraciju oslobođenih krajeva između Velebita i Plješevice u hrvatsko-slavonski civilni prostor, prodavši ih 1692. austrijskom grofu Adolfu Sinzendorfu (ili Zinzendorfu). Nastala je dvojna (Ličko-krbavska) grofovija, ali se ona zbog različitih otpora projektu pretvaranja Like i Krbave u feudalni posjed privatnog vlastelina,
nije dugo održala. Tako je to ozemlje već 1694. prepušteno svojevrsnom vojno-komorskom dualizmu (Japunčić, 1936., 29-34; Lopašić, 1888., 29-83). Budući da se ni to rješenje, zbog stalnog sukoba interesa između vojnih zapovjednika i komorskih povjerenika, u praksi nije pokazalo učinkovitim, Lika je 1712., zajedno s Krbavom, pripojena Karlovačkom generalatu. Na taj način, kao područna velika kapetanija, koja se sastojala od 12 lokalnih kapetanija i četiri porkulabije (Kaser, 1997., 168), uklopljena je u habsburški vojno krajiški sustav u hrvatskim zemljama. Vojno krajiškom reorganizacijom 1746. ustrojene su Lička i Otočka pukovnija. Prva se podudarala s teritorijem bivše velike kapetanije Like i Krbave, a druga s teritorijem dotadašnje Primorske krajine. Kako bi se obje pukovnije međusobno ujednačile po teritorijalnom opsegu i broju vojnih obveznika, brinjski i krmpotski kraj su 1765. iz Otočke i priključeni Ogulinskoj pukovniji, dok su perušičko i koreničko područje iste godine izlučeni iz Ličke i priduženi Otočkoj pukovniji. Ličko Pounje, oslobođeno od osmanske vladavine tek u posljednjem habsburško-osmanskom ratu do 1788. do 1791., podijeljeno je 1795. između Ličke i Otočke pukovnije. Tih desetljeća planski se izgrađuje i Gospić kao stožerno mjesto Ličke pukovnije (Holjevac, 2002., 24-41). Do druge polovice 19. stoljeća “Ličanima” su se smatrali samo stanovnici Ličke pukovnije, a oni Otočke pukovnije nazivali su se “Otočanima”. Postupno je jačala uloga Gospića, jer je u njemu od polovice 18. stoljeća bilo središte prve vojno krajiške brigade, koja je obuhvaćala Ličku i Otočku pukovniju. Tako se u 19. stoljeću pojam Like počeo intenzivnije širiti na Gacku dolinu, Plitvice i Brinje, a poslije se protegnuo i na neposredno uže zakapelsko zaleđe (otprilike pojas od Modruša do Rakovice). Ključnim čimbenikom u procesu teritorijalnog zaokruživanja i postupnog ukorjenjivanja regionalnog identiteta Like na prostoru između izvora Zrmanje i obronaka kapelskoga gorja može se smatrati stvaranje Ličko-krbavske županije sa središtem u Gospiću (Pejnović, 2003., 54). Ustrojena je poslije sjedinjenja Hrvatsko-slavonske vojne krajine s civilnom (banskom) Hrvatskom i Slavonijom 1881., čime je napokon ostvarena zamisao s kraja 17. stoljeća. Nova je županija nastala od Ličko-otočkoga okružja kao prijelazne upravne oblasti, ustanovljene poslije razvojačenja Ličke i Otočke pukovnije 1873., a pridruženi su joj brinjski i krmpotski kraj (prije u Ogulinske pukovnije). Iako su i u njezinu nazivu došle do izražaja dvije tradicijske subregionalne oznake – lička i krbavska (gačanska komponenta nije uzeta u obzir, ali je nastavila živjeti kao zasebna subregionalna oznaka), Ličko-krbavska županija bila je prva jedinstvena teritorijalna i upravna cjelina koja je obuhvatila srednju i južnu Liku, Gacku s brinjskim krajem, Krbavu i Ličko Pounje, a u njezinu sastavu našlo se i Velebitsko podgorje sa Senjom i Karlobagom (o tome vidi sačuvanu građu u: HDA, Zagreb, Ličko-krbavska županija).Unutarnje ustrojstvo županija u Hrvatskoj i Slavoniji doživjelo je nekoliko promjena tijekom druge polovice 19. stoljeća, a posljednji je put uređeno Zakonom o ustroju županija i uređenju uprave u županijah i kotarih od 5. veljače 1886. godine. Prema tome Zakonu, Ličko-krbavska županija bila je jedna od ukupno osam županija u nagodbenoj Hrvatskoj i Slavoniji kao autonomnoj pokrajini s obilježjima državnosti u sklopu Zemalja ugarske krune (Magyar Korona Országai) kao dijela Austro-Ugarske (Österreich-Ungarn) pod vlašću cara i kralja Franje Josipa I. (1848.-1916.) iz dinastije Habsburg-Lothringen. Ostale hrvatsko-slavonske županije bile su: Modruško-riječka (sa središtem u Ogulinu), Zagrebačka (sa središtem  u Zagrebu), Varaždinska (sa središtem u Varaždinu), Bjelovarsko-križevačka (sa središtem u Bjelovaru), Virovitička (sa središtem u Osijeku), Požeška (sa središtem u Požegi) i Srijemska (sa središtem u Vukovaru).
Županija je u to doba bila područna upravna jedinica, a imala je i određene samoupravne ovlasti. Samoupravnu ulogu ostvarivala je županijska skupština, koja se redovito sastajala dva puta na godinu, u proljeće i jesen. Polovicu članova činili su veleporeznici prema popisu koji se radio na temelju visine cjelokupnoga izravnog poreza plaćenog u županiji, a polovicu članovi koji su se birali tako da je na približno svakih 2000 stanovnika dolazio po jedan birani član. Budući da je biračko pravo bilo ograničeno visokim imovinskim cenzusom, pravo birati i biti biran imali su samo imućniji punoljetni muškarci koji su plaćali određenu stopu poreza. Većina stanovnika (žene, djeca i siromašni muškarci) nije sudjelovala u političkom životu niti je mogla utjecati na lokalne prilike. Županija je imala Upravni odbor, čiji je djelokrug obuhvaćao upravne, financijske i stegovne poslove. Dio njegovih članova birala je Županijska skupština, a ostali su bili različiti županijski činovnici kao predstavnici pojedinih resora. Postojala je i Županijska oblast. Ona je obavljala poslove koji nisu bili u ovlasti drugih tijela. Na čelu Upravnog odbora bio je veliki župan, a na čelu Županijske oblasti podžupan (s time da je podžupan bio i član Upravnog odbora). Veliki župan predsjedao je Županijskoj skupštini i pred njom polagao prisegu pri preuzimanju dužnosti, ali nije bio predstavnik područne samouprave nego Vladin pouzdanik i u tome je svojstvu nadzirao cjelokupnu upravu i samoupravu u županiji (uključujući podžupana koji se brinuo za provedbu zaključaka Županijske skupštine). Za svoj rad veliki župan nije odgovarao Županijskoj skupštini nego Zemaljskoj vladi u Zagrebu. Političke opcije u županiji nisu mogle bitno utjecati na izbor velikog župana, jer je njega, na prijedlog bana, imenovao i dužnosti razrješavao izravno vladar (Vranješ-Šoljan, 1996., 104-108. Usp. Dubravica, 2000., 108-114).
Hrvatsko-slavonske županije potkraj 19. i početkom 20. stoljeća dijelile su se na kotare, a kotari na općine. Kotari su bili upravne jedinice, a općine su djelovale u sklopu mjesne samoupravne. Upravne poslove u kotaru obavljala je kotorska oblast a u općini je postojalo općinsko poglavarstvo i zastupstvo. Na čelu kotara bio je kotarski predstojnik. To je bio imenovani činovnik, koji nužno nije morao biti domaći čovjek. Najvažniji ljudi u općini bili su načelnik, bilježnik i blagajnik. Oni su podlijegali upravnom nadzoru matičnih kotara, čiji su izaslanici svake godine pregledavali poslovanje općinskih poglavarstva i stanje blagajni u općinama na svojem području. Unutar svake političke općine postojale su i porezne općine kao fiskalne jedinice koje su obuhvaćale po jedno naselje ili nekoliko manjih sela, odnosno zaselaka i druge vrste prebivališta. Osim kotara i općina, postojali su gradovi, koji su mogli biti uređeni kao posebne teritorijalne jedinice različitog statusa, a mogli su biti i samo u ulozi kotarskih i općinskih središta.  Zakon o ustroju gradskih općina  od 21. lipnja 1895. razlikovao je dvije kategorije gradova: gradovi izdvojeni iz sastava matičnih županija i podređeni Zemaljskoj vladi, gradovi izdvojeni iz matičnih kotara i podčinjeni županijama na čijem su se području nalazili. Prvoj skupini hrvatsko-slavonskih gradova s “municipalnim statusom”, tj. gradova koji su, kao i županije, bili izravno podređeni Zemaljskoj vladi, pripadali su samo Zagreb, Varaždin, Osijek i Zemun. U drugoj skupini bilo je u Hrvatskoj i Slavoniji uoči Prvog svjetskog rata 13 gradova s uređenim magistratom: Senj, Bakar, Sisak, Karlovac, Petrinja, Koprivnica, Bjelovar, Križevci, Požega, Brod na Savi (danas Slavonski Brod), Mitrovica, Karlovci i Petrovaradin. Pri određivanju statusa tih gradova uzimali su se pretežno u obzir povijesni razlozi, neovisno o veličini i broju stanovnika, budući da su navedeni gradovi uglavnom bili bivši slobodni kraljevski gradovi ili bivši vojnokrajiški komiteti. Bilo je i iznimaka: u pojedinim slučajevima status naslijeđen iz prošlosti nije uzet u obzir (Karlobag, Kostajnica, Ivanić, Ruma), a neka županijska središta nisu uživala pravni status grada. Ovo posljednje odnosilo se na Gospić, Ogulin i Vukovar, a donekle i na Viroviticu, budući da se Virovitička županija nazivala po Virovitici ali joj je središte zapravo bilo u Osijeku. Sudstvo je od vremena banovanja Ivana Mažuranića (1873.-1880.) bilo odvojeno od uprave, ali su i sudovi bili hijerarhijski strukturirani prema teritorijalno-upravnom načelu, a suci nisu bili potpuno neovisni o utjecaju vlasti. Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868., sudstvo je u Hrvatskoj i Slavoniji bilo autonomno, a najviši sud u zemlji bio je Stol sedmorice u Zagrebu, osnovan još 1862. godine. Niži sudovi bili su sudbeni stolovi u županijskim središtima, a u svakom kotaru radio je kotarski sud s gruntovnicom i jednim sucem. On je dijelio pravdu u postupcima koji nisu bili u nadležnosti sudbenih stolova.
Postojali su i mjesni sudovi u općinama, no njima su se povjeravali manje važni predmeti.
                                                                                                                              
Izvor:Željko Holjevac, Identitet Like

Naslov: Odg: Ličko-Krbavska županija u identitetu Like
Autor: Draža - Siječnja 26, 2011, 09:14:56

Karta i Grb Ličko-krbavske županije.

[attachimg=2]

[attachimg=1]

Naslov: Odg: Ličko-Krbavska županija u identitetu Like
Autor: Draža - Siječnja 26, 2011, 10:14:07

                                      Ličko-krbavska županija u Hrvatskoj i Slavoniji   




   
Ličko-krbavska županija s površinom od 6211,16 km²bila je treća županija po veličini u Hrvatskoj i Slavoniji na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Isprva se sastojala od sedam upravnih kotara: Gospić, Gračac, Korenica, Otočac, Perušić, Senj i Udbina. U sastavu kotara Gospić bilo je pet općina (Gospić, Karlobag, Lički Osik, Medak i Smiljan), u sastavu kotara Gračac pet općina (Bruvno, Gračac, Lovinac, Srb i Zrmanja), u sastavu kotara Korenica četiri općine (Bunić, Korenica, Ličko Petrovo Selo i Zavalje), u sastavu kotara Otočac šest općina (Brlog, Dabar, Otočac, Sinac, Škare i Vrhovine), u sastavu kotara Perušić tri općine (Kosinj, Pazarište i Perušić), u sastavu kotara Senj pet općina (Brinje, Jablanac, Jezerane, Krivi Put i Sveti Juraj) i u sastavu kotara Udbina tri općine (Donji Lapac, Podlapac i Udbina). Na temelju odluke Zemaljske vlade u Zagrebu, a na molbu lokalnih zajednica i zauzimanjem uglednih domaćih ljudi, 1. listopada 1892. ustrojena su dva nova upravna kotara u Ličko-krbavskoj županiji: Brinje i Donji Lapac. U sastavu kotara Brinje bile su općine Brinje i Jezerane (prije u sastavu kotara Senj), a u sastavu kotara Donji Lapac općina Donji Lapac (prije u sastavu kotara Udbina) i općina Srb (prije u sastavu kotara Gračac). Ukupno je unutar devet kotara u Ličko-krbavskoj županiji 1905. postojala 31 općina, a u sklopu tih općina bilo je 157 osnovnih naselja u svojstvu poreznih općina kao fiskalnih jedinica, te 317 sela i 827 zaselaka. Grad Senj, izdvojen iz matičnog kotara kojem je bio središte, uređen je kao posebna teritorijalna jedinica s vlastitim magistratom, a u upravnim i poreznim poslovima podređen je matičnoj županiji. Kao slobodan kraljevski grad i biskupska stolica od starine, Senj je bio jedini grad s priznatim pravnim statusom grada u Ličko-krbavskoj županiji. Gospić i Otočac bili su samo “trgovišta”, a uz to općinska i kotarska središta, neovisno o tome što je Gospić bio i županijsko središte pa ga se moglo, doduše neformalno, smatrati i gradom. U Gospiću je u to doba, osim nešto trgovaca i obrtnika, bilo “mnogo činovnika” (Kramberger– Orlić, 1902., 374), jer je gradić sa 2995 stanovnika (1900. godine) bio sjedište županijskih tijela i velikog župana Ličko-krbavske županije (u današnjoj biskupijskoj zgradi), županijskoga Sudbenog stola, kotarske oblasti i kotarskog suda, općinskoga poglavarstva i oružničkog zapovjedništva. U njemu se nalazila domobranska vojarna, a također zemaljska kaznionica, jedna od ukupno četiri u Hrvatskoj i Slavoniji (ostale tri bile su u Zagrebu, Lepoglavi i Mitrovici), no ona je 1905. napuštena, nakon čega je služila kao “uzište” gospićkoga Sudbenoga stola. Financijskom ravnateljstvu u Gospiću bili su podčinjeni porezni uredi u Gospiću, Otočcu i Senju. Budući da su se financije ubrajale u “zajedničke” hrvatsko-ugarske poslove, financijska ravnateljstva i porezni uredi u Hrvatskoj i Slavoniji bili su pod izravnim nadzorom mađarskog Ministarstva financija u Budimpešti. Županijska skupština Ličko-krbavske županije sastala se prvi put 22. studenoga 1886. u Gospiću. Za prvoga velikog župana postavljen je Marko Kasumović, koji je toga dana položio prisegu pred Županijskom skupštinom. Tim je povodom Ličanin, prvi lički list koji je na početku 1886. pokrenut u Gospiću, u svečanom izdanju na naslovnoj stranici objavio kantatu spjevanu “u slavu zaprisegnuća velikog župana” (Ličanin, 23/I, 1886.):

Ispod divnog Velebita
 Slušaj Liko i Krbavo;
Slavimo sad svečan god;
  Ponosi se time oj! –

Nek od pjesme skladna glasa
 Što se danas u sredini
Jeknu srce, zveknu svod.
  Zaprisegnu župan tvoj.

Njemu je do tvoje sreće
Blagostanja sloge veće,
S toga naprijed snagom svom; –
Sve za kralja i za dom!

Na položaju velikih župana Ličko-krbavske županije potkraj 19. i početkom 20. stoljeća izmijenilo se više osoba. Najdulje se na toj dužnosti zadržao Bude pl. Budisavljević Prijedorski iz Bjelopolja pokraj Korenice, od 1889. do 1901. godine. Nakon njega dužnost ličko-krbavskih velikih župana obnašali su Tomo pl. Kraljević, Slavko pl. Cuvaj, Nikola Radivojević, Stjepan pl. Belošević, Josip Subotić, Vukašin Milanković, Gjuro Horvat, Tomislav Tomljenović, Ivan Petronović i dr. Pojedini hrvatski banovi povremeno su posjećivali Ličko-krbavsku županiju, npr. ban Dragutin (Károly) grof Khuen-Héderváry 1899., ban Pavao Rauch 1908. i ban Ivan Skerlecz 1913. godine. Narodni pokret u Hrvatskoj i Slavoniji 1903. imao je odjeka i u Ličko-krbavskoj županiji: u Gospiću, Otočcu i Karlobagu skinuti su ili premazani sjedinjeni ugarsko-hrvatski grbovi, a u Senju su 22. travnja i 17. svibnja iste godine organizirali protumađarske prosvjede (HDA, Zagreb, Zemaljska vlada, Predsjedništvo, sv. 6-14, kut. 678-683). Politički prijepori u Hrvatskoj i Slavoniji početkom 20. stoljeća odrazili su se i na situaciju u Ličko-krbavskoj županiji. U izoliranoj provincijskoj sredini, u kojoj su se elementi visoke kulture i dijaloške otvorenosti susretali s naslijeđenim atavističkim i autoritarnim uzorcima ponašanja iz vojnokrajiškoga razdoblja, stranačka su nadmetanja bila prilično oštra, naročito pri izboru zastupnikâ u Hrvatski sabor. Budući da je glasovanje na izborima bilo javno, činovnici i državni namještenici morali su glasovati za vladinu listu pod prijetnjom gubitka radnoga mjesta. Osim režimske Narodne stranke, koja je godinama podupirala promađarski orijentiranog bana Khuena, a poslije i hrvatsko-srpske koalicije, u Lici i Senju osobito utjecajne bile su pojedine pravaške struje, budući da je i otac pravaštva dr. Ante Starčević (1823.-1896.) bio rođeni Ličanin iz Velikog Žitnika. Bilo je dramatičnih događaja s tragičnim ishodom, među kojima valja spomenuti ubojstvo pravaša Paje Brkića u Svetom Roku 16. kolovoza 1907. godine (Hrvat, 58/XIII, 1907.). S obzirom na stranačke ideje koje je zastupalo i promicalo lokalno je novinstvo bilo jasno profilirano (listovi Hrvat,  Srbin i  Starčevićanac u Gospiću), a skroman pokušaj izdavanja informativnog nestranačkog glasila (list Nehaj u Senju) bio je kratka vijeka (Holjevac, 2006., 259-270). Tijekom postojanja Ličko-krbavske županije proslavljene su dvije značajne povijesne obljetnice: sredinom 1889. godine 200 godina od oslobođenja Like i Krbave od Osmanlija, a u povodu 100. obljetnice bitke kod Bilaja s Francuzima postavljena je 1909. na župnoj crkvi u Gospiću prigodna spomen-ploča, rad kipara Roberta Frangeša-Mihanovića. U Prvom svjetskom ratu (1914.-1918.) mnogi su Ličani i Senjani sudjelovali kao mobilizirani pripadnici 79. otočke pješačke pukovnije grofa Jelačića u sklopu austrougarske vojske, boreći se na balkanskom i istočnom, a od 1915. i na talijanskom bojištu. Neki se nisu vratili kući, a preživjeli su se ratnih strahota dugo sjećali. Jedan od veterana, Frane Dubravčić iz Otočca, zapisao je svoja sjećanja na veliko krvoproliće, kada su vojnici zbog ratne cenzure, bližnjima slali tipizirane dopisnice na kojima je unaprijed bilo napisano: “Živ sam i dobro mi je!” (Dubravčić, 2002.) Iako su Lika i Krbava bile u dubokoj pozadini, daleko od svih bojišnica, nevolje koje donosi rat nisu ih zaobišle. Siromašni je zavičaj trpio svakojaku oskudicu i bijedu, s crkvenih zvonika skidana su zvona i pretapana u topove, a ljudi su bili gladni. “Što danas dadeš za opanke, mogao bi prije za to kupiti dobar par volova”, piše u jednom izvoru iz toga vremena (Kosović, 1918., 1). U otočkome parku otkriven je u svibnju 1916. spomenik palim pripadnicima 79. pukovnije (Kranjčević, 2003., 288-289). Zbog rata s Italijom, gruntovnica Kotarskoga suda u Senju privremeno je pohranjena u Otočcu (HDA, Zagreb, Zemaljska vlada, Predsjedništvo, sv. II, kut. 907, br. 1296/1916). Među istaknutim časnicima austro-ugarske vojske iz Like i Gacke valja se prisjetiti generala Stjepana Sarkotića iz Sinca, posljednjega zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine, kao i admirala Janka Vukovića Potkapelskog iz Jezerana, koji je 1. studenoga 1918., tri dana prije potpisivanja primirja i samo dan nakon primopredaje brodovlja Narodnom vijeću u Zagrebu, potonuo u pulskoj luci s bojnim brodom Viribus unitis, koji su potopili talijanski podvodni diverzanti (tzv. ljudi-žabe). Krajem listopada 1918., kad se Austro-Ugarska u kaosu raspadala, pobunili su se vojnici 79. pukovnije iz Otočca. Pridružili su im se bjegunci iz austro-ugarske vojske, tzv. Zeleni kadar, čineći “razbojstva i zlobna oštećenja tudjeg vlasništva” (HDA, Zagreb, Narodno vijeće SHS-a, kut. 6, br. 2288/1918). No, anarhija je bila kratkotrajna jer su intervencijom Narodne garde, privremenih postrojbi Narod-noga vijeća, još u studenom 1918. iznova uspostavljeni red i mir, a stvaranjem južnoslavenske države 1. prosinca 1918. promijenile su se geopolitičke okolnosti. U novoj državi Ličko-krbavska županija nije dugo opstala, jer je već Vidovdanski ustav 1921. predvidio podjelu zemlje na oblasti. Nakon toga je početkom 1924. počeo uredovati veliki župan Primorsko-krajiške oblasti sa sjedištem u Karlovcu, u kojoj su se našli i kotari bivše Ličko-krbavske županije.

Izvor:Željko Holjevac, Identitet Like