Nasa - Lika Forum
Lika => Sve o Lici => Autor teme: Draža - Travnja 13, 2011, 07:43:54
-
PUČKO LIJEČENJE ŽIVOTINJA
Na velebitskim obroncima od davnina je uzgajana niskopoizvodna stoka primitivnih svojstva, jedina koja je mogla izdržati sve uzgojne i ostale nedaće surova podneblja. Život te stoke odvijao se je u posebnim uvjetima glomazne i surove planine. Već po svojim zemljopisnim obilježjima, s obzirom na nadmorsku visinu, izuzetno velike količine atmosferlija i izrazite karakteristike kontinentalne klime, razvoj mikroorganizama i nametnika na Velebitu odvija se u drugim uvjetima nego u okolici planine. S druge strane nekada su velebitski stanovnici najveći dio svojih prihoda ostvarivali od stoke, bilo prodajom ili korištenjem životinjskih proizvoda. Sav ostali prihod nekada je bio nevažan u usporedbi s prihodom od stočarstva.
Zato su stoka i njezino zdravstveno stanje bili stočarima od životne važnosti. Lječenjem domaćih životinja bavio se narod sam, crpeći svoje znanje iz iskustva i usmene predaje, pomažući stoci od slučaja do slučaja različitim načinima liječenja i pučkim lijekovima, dobrim dijelom bez znanstvene podloge, često temeljenim na praznovjeru i čarolijama.
U neprilikama i nezgodama puk se služio svim od starine poznatim mu sredstvima i načinima pomoći, pa i onda kada se nije nadao ni vjerovao da će ta pomoć uspjeti, ali je bio primoran jer je živio od te stoke. Često joj je posvećivao više pažnje nego ukućanima, pa je tako među gorštacima nastala surova uzrečica: sretnom čovjeku žene umiru, a nesretnom kobile ugibaju, jer s drugom ženom doći će i nova radna snaga i bilo kakav miraz, a poslije ugibanja stoke predstoji obično tegoban način nabave drugog grla.
Pri pojavi bolesti stočari su se morali nalaziti na različite načine. Pomagači pri nezgodama cijenili su se jer je njihova pomoć često bila korisna pri teškim porodima životinja, pri puštanju krvi životinjama i ostalim poznatim mu zahvatima. Sve je to skupa bilo nedovoljno da zamijeni pravog, obrazovanog stručnjaka, ali je bilo bolje nego ništa. I onda je, u trenucima kada se izlazi nije moglo naći, tražen bilo kakav lijek, bilo kakvo sredstvo ili pomagalo da se ublaži,odgodi ili smanji šteta. Najčešće je sve to malo pomagalo. Tako se razvilo bajanje, gatanje ili vračanje, kojemu je danas teško dosegnuti početak, a kako je čvrsto ukorijenjeno u narodu, može se reći da je razvijeno od samih početaka stočarstva. Tim su se bavile osobito žene i to starije iskusnije, naravno, one koje su imale sreću da im je kakvim činom koji put uspjelo pomoći bolesnoj životinji. Neke su žene od svojega bajanja stvorile donekle izvjestan kult, postale bi poznate, što im je ponekad donosilo i ekonomsku korist.
Tako su nastajali različiti prigodni običaji, cijeli rituali, koji su primjenjivali od slučaja do slučaja. Stvarani su različiti tekstovi, uzrečice i poslovice koje su pratile pojedine zahvate. U slučajevima kad su životinje bile ugrizene od otrovnih zmija izgovarale bi se slijedeća molitva koju bi dotična pomagačica morala naučiti na Badnja veče:
Otrovnice, gujo ljuta,
da Bog dao u kamen udrla,
ti, izdanku plemena Judina,
ne nadjačaj pleme Davidova.
Poslije ovog teksta, popraćenog prigodnim pokretima ruku ili tijela, nastavi bi se moliti neka vjerska molitva i onda bi se opet ponavljao prijašnji tekst.
-
Iz vremena boravka paleomediteranskoga čovjeka na Velebitu za vrijeme bajkrenoga doba Gušić navodi zanimljiv kultni običaj. Pri proljetnom izdizanju stoke na velebitske pašnjake planine su prilazile kulnom kamenu zvanom „Baba“ na Malom rujnu nedaleko od Paklenice i posipale po njemu malo žita i ulja, da bi stoka te godine bila zdrava, plodna i muzna, a paša izdašna. U taj najstariji kultni krug pada i štovanje žive vode o čemu ima više tragova na Velebitu. Tu se štovanje vode zadržalo i do naših dana. Sve do nedavno ostavljale su žene uz neke izvore (Sv.Ivan na Gori u Lici, Sv.Marko kod Gračaca, Zlatan-vrilo u Benkovcu kod Kosinja) pletiva, tkanice ili marame kao zavjetne darove. Često se koristila voda pojedinih izvora za koje se smatralo od davnina da ima ljekovita svojstva, tako na primjer se odnosila voda sa izvora iza crkvice Sv. Ivana iznad Metka. Ta bi se voda čuvala u kućama sve do sljedeće godine, sve do sljedećeg proštenja, kad bi se donosila druga. Slično je bilo s vodom koja bi se blagoslivljala u crkvama 6.siječnja, na Tri kralja. I ona bi se čuvala u kući do sljedećeg blagoslivljanja, eto za slučaj bolesti ukućana ili blaščeta.
Starinski običaj paljenja i gašenja triju svijeća smještenih u sredini božićnog kolaća govori sam po sebi kolika se važnost pridavala stoci, jer je jedna od svijeća bila namjenjena stoci, a druge dvije kućnoj čeljadi i žitu. I kad bi se na Božić pila pri ručku prva čaša vina, kućedomaćin je u tu čašu, nakon što su svi ukućani kušali iz nje malo vina, umakao odrezanu krišku kruha i kapima iz nje gasio svijeće. Najprije onu namjenjenu čeljadi, onda onu za stoku , pa za žito. Pri tom se pazilo da koliko je kapi trebalo da se ugasi koja svijeća, jer ako ih treba više, onda se govorilo da će sljedeće godine čeljad, stoka ili žito biti otporniji, zdraviji i rodniji.
Kad bi se neka neizlječiva bolest ili pošast češće ponavljala u istog pomagača i kad bi zatajila sva moguća iskušena sredstva i žrtvovanja, uslijedio bi – istina rijetko — odlazak u Bosnu, hodži, za kojeg se znalo ili govorilo da spašava od svih zala. Sve je bilo namijenjeno spašavanju bolesne stoke, a kad bi pomagači i lijekovi i molitve, zakazali, onda bi za sve bio kriv nečastivi. Zato su se nekada stočari u slučaju teških stočnih bolesti zavjetovali određenim svecima, tako bi se sv.Anti, kao zaštitniku stoke, pri proštenju donosilo runo ili kudelj vune, čak i žive životinje, a sv.Roku, zaštitniku rana, također. Osobito je bilo poznato daribvanje sv.Ante i onda kada stočar nije imao štete. Uobičajni su bili različiti načini pomaganja bolesnim životinjama, a jedan od češćih bilo je puštanje krvi. Kako su taj postupak liječenja nekada primjenjivali i ljudi, ondašnji vladari, to nije ni čudo da se primjenjivalo u životinja. Ipak puštanje krvi konjima radilo se s dužnim oprezom zbog toga što su nespretno napravljene rane ostavljale vidljive ožiljke, a to se u konja ne dopušta; pri eventualnoj prodaji to je bio dokaz da je životinja bila bolesna i da je možda sklona kakvoj bolesti, a često je ožiljak bio i estetski nedostatak koji je utjecao na cijenu grla. Puštanje krvi obavljali su poduzetniji i hrabriji konjari, osobito drvari, pri pojavi prazničke bolesti zarezivanjem u venu jugularis. Konopčićem bi se bolesnoj životinji stegnuo vrat da dobro nabrekne jugularna vena i onda bi se oštrim nožićem jednim potezom zarezalo do vena da se ispusti nekoliko litara krvi. Zaustavljanje krvarenja nije bilo problem, vrat bi se povezao kakvom krpom, na ranu bi se stavljalo nešto usitnjena duhana u svrhu dezinfekcije i zaustavljanja krvarenja i većinom bi se sve dobro svršilo, ako bi kroz krpu, koja je predstavljala zavoj, iscurilo nešto više krvi, to bi životinji oboljeloj od prazničke bolesti dobro došlo, jer bi laici ionako ispustili manje krvi negoli je bilo potrebno.
-
Govedima se izrezivalo uho,rep ili rudimentalni ostaci nekadašnjih prstiju(papčića),ovcama,kozama i svinjama uho, svinjama načešče rep,koji se onda žibao da ne nastane zgrušavanje i da isteče što više krvi.Zanimljivo je spomenuti liječenje pomoću pijavica .Pijavice se obično nalaze uz neke po njima poznate lokve,a nekada su ih mnoge kuće imale u posudama po nekoliko komada.Ponegdje se i danas pprodaju po sajmovima i proštenjima zabačenijih sela.I ljudima i životinjama stavljale su se na kožu,na bolesna mjesta ,da isišu krv.To se ponavljalo nekoliko puta,sve dok se smatralo da nije izvučena sva bolesna krv.Ista pijavica mogla se upotrijebiti u jednom danu nekoliko puta uzastopno, jer se nakon jednog sisanja mogla iz nje istisnuti krv.
Pri prijelomu nogu ovaca i koza upotrbljavane su dvije tanke dašćice ,koje bi se postavile oko mjesta prijeloma i obavijale kudeljom,na pučki način priređenim nitima lana ili konoplja.Sve skupa oblijepilo bi se bjelanjcem i prijelomi su večinom dobro prolazili.Za ovu vrstu zahvata pojednicu su bili nedaleko poznati pa su liječili i ljude.
Različite upale očiju,osobito katarakte,tretirane su na jedan te isti način.U bolesno oko bi se ubacivala usitnjena sol,šećer ili sitno nastrugana riblja kost,obićno sipina.Obranbeni mehnizmi u oku reagirali bi na ubačen mast ,pa bi često u toj reakciji nastala i primarna bolest oka.
Ujedi životinja otrovnih zmija bili su česti,ali nisu stočarima nanosili znatnije gubitke.Konji i goveda većinom prebolijevali uslijed svoje veće tjelesne težine ,a manje su životinje ugibale.Najobičniji način pomaganja bio je izrezivanje mjesta uboda,ako se to mjesto znalo ili vidjelo.Većinom se to mjesto moglo uočiti,jer se odmah pojavilo otečenje i veoma brza nekroza okolnog tkiva.Ugrizeno mjesto izbolo bi se iglom i kroz te otvore istiskivao otrov.Naravno da je često korištena već spomenuta molitva i ritual s vezi s njom..
Pri količnim napadima u konja (grčevi u crijevima) oni su uvođeni u ovčje staje. Prema tvrdnji laika bolesni se konji u ovčjim stajama brzo pomokre uslijed tamo prisutnih amonijkovih para.Pri tom popuštaju i pazmi u ostalim djelovima tijela i životinje brzo ozdrave.Ta terapije nije pomogla onima životinjama koje su oboljele od trovanja hrastovim ili bukovim pupom.Nime svakog proljeća stoka je pri prvim danima bez snijega izlazila na pašnjake.U pomanjkanju trave uzimala je mlade pupove sa spomenutog drveća i –pri uzimanju većih količina—obolijevala.Nastali bi teški probavni poremećaji ,često i s letalnim završetkom.
Uobičajna je bila uporaba paklina. To je bila smola crnog bora koja se dobivala zarezanjem kore.Kako se paklina upotrebljavala pri izradi i popravku čamaca,smatra se da je njezino iskorištavanje jedan od uzoraka što je smanjen broj crnog bora na Velebitu.Također se misli da je Paklenica dobila ime po paklini koje se dobivala od pakleničkih borova, gdje na starijim primjercima i danas stoje u koso zarezani ožiljci Paklina se privijala na različite stare rane koje su slabo zaraščivale ili na otekline i nagnječenja.Nekada je bila univerzalan lijek za sve kuntuzije u ljudi i životinja.
U pučkom liječenju životinja dosta su se upotrebljavale ljekovite trave,kao kukurijek,srčanik,odoljen,čemerika,metvica,kičica, a pogotovo lan ,odnosno laneno sjeme.Dobri gospodari starijih generacija uvijek su čuvali u kući nekoliko pregršti lanena sjemena za eventualno oboljenje probavnih organa u goveda i ovaca,rjeđe u drugih životinja.Korijen srčanika ,spremljen u rakiju,upotrebljavao se za liječenje probavnih smetnji ,odoljen je bio lijek protiv grčeva,čemerike je liječila šugu i svrab,a metvica se upotrebljavala kao antiparazitik.Za rosopas tvrdi se i danas da bradavice odnosi kao rukom sa životinjama i ljudi, a da kičice poboljšavaju probavu.U gorštaka je popularan naziv za ljekovite trave „trava od razgona“ to jest misli se da spomenute trave razgone bolest.Međutim taj izraz upotrebljavaju manje upućeni u primjenu i poznavanje ljekovitih trava.Uporabu metvice kao antiparazite pratila je uobičajena popratna pjesmica.
Za istirat iz criva glistice
Treba naći travice metvice.
Od opće poznatih biljaka često se upotrebljavaju sjemenje bundeve i bijeli luk kao antiparaziti,pepeo od raževe slame za zaprašivanje gnojnih rana,čaj od hrastove kore kao lijek protiv proljeva.Naravno ,da su se često koristili oblozi od tople i hladne vode uz dodavanje soli,običnog ili vinskog octa.
Jedan od najstarijih načina pomaganja bolesnim životinjama ,a koji je bio raširen u velebitskim predjelima,ali i šire ,bilo je liječenje kukurijekom.To liječenje nalazimo zapisano već u literaturi staroga vijeka, a i u pučkoj medicini drugih evropskih naroda.U našoj najstarijoj veterinarskoj knjizi, koju je izdala god.1772.Josipa grofica Oršić pod naslovom „Vračitel betegujuće živine“.