-
(http://i30.tinypic.com/6ixusl.jpg)
Ante Starčević (Žitnik, Gospić, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28. veljače 1896.), hrvatski političar, publicist, književnik.
Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ocem domovine. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a otamo u Peštu na studij teologije. Godine 1848. doktorira filozofiju u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu radi u odvjetničkom uredu g. Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran ponovo 1865., 1871., i od 1878. godine do kraja života.
U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str. 214). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216).
U Habsuburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a naročito Serb kao nenarodno i pogrdno. Dok je Slovence smatrao planinskim Hrvatima. Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...
Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.
-
Hrvatski pisac, kritičar i publicist
Luka Perković
(1900-1948)
aktivno je sudjelovao u hrvatskome književnom životu između dvasvjetska rata. U veoma teškim socijalnim i političkim prilikamapokazao se kao moderan i liberalan intelektualac koji izlaz izkrize zapadne civilizacije vidi u respektiranju razlika i trajnomodržavanju dijaloške kulture.
Pa njemu se i osnovne škola u Brinju zove
Osnovna škola »Luka Perković« iz Brinja
-
Luka Perković
Rođen je 21. siječnja 1900. u Malom Kutu pokraj Križpolja. Osnovnu školu završava u Križpolju, nakon čega su ga roditelji dali u sjemenište. On međutim prelazi u državnu gimnaziju gdje se tijekom školovanja sam uzdržavao. Bio je to tegoban život đaka koji se izdržavao davanjem instrukcija slabijim učenicima, obavljanjem raznovrsnih poslova, prehranjivanjem u sirotinjskoj kuhinji… U gimnaziji je dobio i opaku bolest sušicu. Na Filozofskom fakultetu upisuje studij povijesti i zemljopisa, uči strane jezike te se od 1919. godine javlja u književnim časopisima proznim i poetskim prilozinma. Po završetku studija, zapošljava se ka gimnazijski profesor u Varaždinu, pa zatim u Zagrebu. Uređuje časopise "Suvremenik" i "Književnik", izdaje jednu knjigu novela i jednu poezije. Tada se i razbolio. Nakon oporavka u sanatoriju na Medvednici, biva izabran za prvog poslijeratnog predsjednka Društva književnika Hrvatske. No bolest se vratila, pa je Luka Perković umro 5. lipnja 1948. godine u Klenovniku kod Ivanca gdje je i pokopan. Dvije godine kasnije, njegovi posmrtni ostaci prevezeni su u Zagreb na Mirogoj. Njegovo ime danas nosi brinjska osnovna škola.
www.zk-brinje.hr
-
Dr. Jure Turić
(http://www.sskranjcevic.hr/slike/icons/1-19-560-22-0.JPG)
* 3. svibnja 1861 u Gospiću
† 9. veljače 1944 u Zagrebu
Pedagog i književnik
Turić je išal u Gospiću u škuolu kadi je i postal učitelj. I od 1878 do 1888 predaval je u Liki. Kasnije 1892 je išal u Njemačku u grad Jenu studirat pedagogiju. Kasnije se dr.Turić vraća u Hrvatsku i BiH i tamo predaje u Sarajevu, Petrinji i Zagrebu 1919 do 1926 kadi je profesor na sveučilištu. Uon je bil jedan od značajniji pedagoga našeg vremena. I puno se zalagal da i seoski narod duojde do školstva!
I po njemu se danas zove jedna osnovna škuola u Guospiću "OŠ dr. Jure Turića Gospić": http://www.os-gospic.hr/
Evo par njegovi diela:
Darovi svijeta, priča 1889
Der Entschluss in dem Willensprozesse, aus dem Gesichtspunkt von Herbarts Metaphysik und Psychologie erörtert. Jena 1892. - disertacija na njemackome
Igra životom, 1909
Tko je kriv? 1940
Pod kabanicom
Priče, 1909
Djela, Zagreb 1953
-
Općinski bilježnik i omladinski pisac.Rodio se 11.08.1853, u Prozoru kod Otočca.Počeo je pisati već godine 1884.Objavio je ., >>Smješice<< 1884-1887 >>Sitne pjesme<< 1903.,
Pisao je pučke pripovjetke.
-
Svakako najpoznatiji Lovinčanin kontroverzni je hrvatski književnik Mile Budak.
(http://tbn3.google.com/images?q=tbn:XEGjRB-f5I4FFM:http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/0/e5a913a03e68dcf4c125682200578bcf/%24FILE/STG12513/STG12513.gif%3FOpenElement)
Osporavan zbog političke biografije (pripadnik ustaškog pokreta), hvaljen zbog književnog djela, zbog potonjeg zasigurno zaslužuje istaknuto mjesto u povijesti hrvatske književnosti i povijesti ličkog kraja.
Rodio se 30. kolovoza 1889.godine u selu Sveti Rok, tadašnja općina Lovinac, kotar Gračac, županija ličko-krbavska, a tim je redom opisivao svoju pripadnost lovinačkom i ličkom kraju i u autobiografiji.
Bio je posmrče.Otac Mile razbolio se sjekući šumu u Velebitu, a samo petnaestak dana poslije rodio mu se sin kojem su dali očevo ime, Mile.
Mati Anica toliko je tugovala za mužem da nije mogla dojiti maloga Milu, već ga je othranila susjeda Anica Makanova. Tako je ostao na životu. Imao je četiri brata, Mile je bio najmlađi, a ostalo četvero djece već je ranije pomrlo.
Osnovnu školu mali je Mile pohađao i završio u rodnom mjestu 1900. godine. Obitelj je odlučila da Mile ide u općinu za pisara, a s vremenom može postati i bilježnik. A kako bi se čim više obrazovao, najstariji brat Joso, oženjen Tirolkom, povukao ga je k sebi u Kostajnicu, da malo uči njemački. Neko je vrijeme živio s bratom, a onda je u veljači 1902. upisan u Sarajevsku gimnaziju. U školu je išao s ličkom kapom i ličkom torbom, a ispod te kape krila se pametna i bistra lička glava.
Maturirao je 1910.godine. U jesen 1910. upisao se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, i to na zemljopis i povijest. Stipendiju nije dobio jer je bila namijenjena samo Hrvatima iz Bosne, a Mile Budak bio je nepatvoreni Ličanin. Nije se uspio održati bez te stipendije pa napušta filozofiju i upisuje pravo, radeći pomalo kao pisar. Vojničku školu odslužio je na razmeđi 1912. i 1913. , a kad je buknuo Prvi svjetski rat, među prvima je poslan na ratište.
Tako je i napisao nekrolog svom prijatelju Franu Galoviću koji je poginuo u ratu, upravo kad je i sam Mile Budak bio ranjen.
Kao ranjenik prošao je dug put: Tuzla, Zvornik, Gučevo... Izvjesni dr. Despotović otpremio ga je u Niš da ga sačuva od zaraze pjegavim tifusom, ali Budak ipak obolijeva i završava u niškoj bolnici. Kad je ozdravio, od listopada do prosinca 1915. propješačio je Makedoniju i Albaniju, iskrcao se na otočiću pored Sardinije, da bi naposlijetku završio na Gružu.
Pravo na odvjetnikovanje dobio je u travnju 1923., oženio se već ranije te imao dvije kćeri i sina. Radio je kao odvjetnik, ali je bio i sokolski aktivist, zamjenik starješine u Hrvatskom sokolskom savezu u Zagrebu. Za sebe kaže da se bavio i politikom te da je tu stekao "vrlo mnogo nenaplativog iskustva, ponešto duga, sedam mjeseci zatvora bez istrage i poznati atentat od 7. lipnja 1932."
A pisao je još od gimnazijskih dana, najprije stihove koje je objavljivao u "Bosanskoj vili", te u "Pobratimu", a onda i u "Hrvatskoj smotri". U "Mladoj Hrvatskoj" surađuje od osnutka, a tijekom dvije godine je i uređuje.
U "Suvremeniku" objavljuje pjesmu "Orač", a uskoro, 1910. postaje i članom Društva hrvatskih književnika.
Pisao je kritike i prikaze pa je tako pišući prikaz knjige Bude Budisavljevića "S ličke grude" prišao ličkoj tematici koja će kasnije odrediti njegov opus.
Prozi se posvetio tek pod konac dvadesetih godina. Tada nastaje zbirka ličkih priča "Pod gorom", zatim roman "Raspeće" (1931.), roman "Na ponorima" (1932.), novele "Opanci dide Vidurine" (1933.). Surađuje u "Hrvatskoj reviji", "Književniku", "Evoluciji" i "Hrvatskoj smotri", a potom nastaju i romani "San o sreći" i "Direktor Križanić" kojega je napisao pod naslovom "Rascvjetana trešnja".
No, svakako najpoznatije djelo književnika Mile Budaka je roman "Ognjište" iz 1938.godine. Objavila ga je Matica hrvatska, a odmah je bio obasut najboljim kritikama.
Napravljene su i dvije dramatizacije "Ognjišta". Jednu je napravio Tito Strozzi, legendarni prvak hrvatskog glumišta, a drugu redatelj Vojmil Rabadan. Obje su prikazivane i polučile velike uspjehe na domaćim i stranim pozornicama.
U HNK Zagreb u listopadu 1941.godine održana je praizvedba Strozzijeve dramatizacije, a Bela Krleža tumačila je lik Jele. U to vrijeme čak se nametala paralela između Budaka i Krleže no u pozadini su svakako bili i politički motivi. Razlike između Budaka i Krleže bile su, međutim, više nego očite.
Bez obzira na sve kontroverzije oko dijelova Budakove biografije, treba ga valorizirati kao pisca koji je na najljepši način dočarao život u ličkom kraju, njegove teškoće, te nadasve s dušom i osjećajem čovjeka koji tom kraju pripada približio nam je njegove ljude i krajolike.
Mile Budak pogubljen je 7. lipnja 1945. godine. Nakladni zavod Matice hrvatske 1990. godine objavljuje reprint izdanje "Ognjišta".
-
ANTE STARČEVIĆ
(http://tbn0.google.com/images?q=tbn:QlHgEUlnAjvoHM:http://www.hrvatskipravasi.hr/slike/starcevic.jpg)
Hrvatski političar i književnik rođen 23. svibnja 1823. godine u mjestu Žitnik kod Gospića. Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ocem domovine. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a otamo u Peštu na studij teologije. Godine 1848. doktorira filozofiju u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu radi u odvjetničkom uredu g. Šrama sve do 1861. godine. Te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke. Za zastupnika u Hrvatskom saboru biće biran ponovo 1865., 1871., i od 1878. godine do kraja života.
U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Godine 1863. utamničen je, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Sedam godina kasnije (1878.) nanovo je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što u drugoj polovici XIX. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str. 214). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216).
U Habsuburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposbnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici XIX. stoljeća bio je najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a naročito Serb kao nenarodno i pogrdno. Dok je Slovence smatrao planinskim Hrvatima. Međutim kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio voje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...
Ante Starčević preminuo je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić
-
Damir Karakaš (Plaščica, Letinac kraj Brinja, 21. studenog 1967.), hrvatski književnik i karikaturist.
(http://www.sandorf.hr/media/201409031242110.200810050339230.Karakas_za-web.jpg)
Bivši novinar crne kronike Večernjeg lista.
-
(http://i31.tinypic.com/2vbs8qs.jpg) (http://i30.tinypic.com/2mcehkj.jpg)
-
(http://i29.tinypic.com/1acsx.jpg) (http://i27.tinypic.com/121scwp.jpg)
(http://i25.tinypic.com/103tkra.jpg) (http://i26.tinypic.com/r1j395.jpg)
-
(http://i30.tinypic.com/2epmx76.jpg)
(http://i28.tinypic.com/29dip1h.jpg)
-
U kasno ljeto 2004. Mile Budak bio je udarna tema velikog djela hrvatskog tiska, sli i radio i TV vijesti i komentara. Razlog je svima znan-podizanje spomenik-ploce na crkvenom zidu zupne crkve u Sv.Roku, Budakovom rodnom mjestu.Kratko vrijeme nakon podizanja, uslijedilo je i rusenje te ploce, desilo se to u ranu zoru, gotovo pod okriljem mraka.
Kako su se hrvatski gradjani odredili prema tom cinu, tesko je reci, jer nitko nije glede tih dogadjaja nacinio neku ozbiljniju anketu.
Mile Budak dijeli sudbinu ne malog broja hrvatskih javnih djelatnika koji su nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata marginalizirani, pa cak i brisani iz sjecanja.
Od 1945. do 1990. o dr.Mili Budaku niti se smjelo govoriti, a jos manje pisati. Bio je izbacen iz svih citanki, povijesti knjizevnosti i leksikona (tek sredinom 80-ih stidljivo ga spominje Opci leksikon). Budak je javnosti bio poznat samo kao tvorac "rasnih zakona" i ustaski doglavnik. Onaj pak, tko bi u to vrijeme pokusao o Budaku govoriti afirmativno, unapried bi si osigurao jedno ili visegodisnji smjestaj u Lepoglavi ili Staroj Gradiski. Nakon ustrojstva hrvatske drzave, Budak se, istina, vraca u citanke, ponovno se tiskaju (neka) njegova djela i ponekad se napise po koji clanak.
-
(http://i27.tinypic.com/34ph0u1.gif)
Budak je pogubljen kukavicki, presudom sastavljenom od strane vojnog suda. Pogubljen je bez pravnog procesa, pri cemu njegovi presuditelji nisu uopce htjeli voditi racuna da je upravo Mile Budak odmah nakon pada fasisticke Italije, kad su se za Hrvatsku promjenile geostrateske okolnosti, pozelio liberalizirati kurs ustaske i unutrasnje i vanjske politike.
Knjizevnoscu se poceo baviti nakon 1930. kada je u groznici ispisao citav niz romana i autobiografskih knjiga te je u posljenjih desetak godina prije izbijanja rata bio najplodniji hrvatski prozaik.
Presudan trenutak u Budakovu zivotu dogodio se 1932., kada su da dva policijska placenika usred Zagreba pokusala ubiti. Ranjen i onemogucen da nastavi zivot u domovini, Budak je teska srca emigrirao. Jugoslavenske su mu vlasti 1938. dopustile povratak u zemlju kamo se vratio prije drugih ustaskih vodja jer je vjerovao u presudnost domacega politickog rada. Budak je slobodu 1945., usprkos svemu, docekao u domovini, ali u njoj za njega nije bilo mjesta.
Najbogatije knjizevno razdoblje njegova knjizevnog rada, vrijeme kad su mu objavljena sva vaznija djela, nastupilo je po povratku u domovinu 1938. Cim se vratio u Zagreb, Budak se ukljucio u politicki zivot i pokrenuo tjednik "Hrvatski narod".
-
" Mi jezik zovemo po narodu, a ne po zemljopisu.
Narod hrvatski ima starije spomenike u svome
jeziku negoli ijedan njegov slavjanski brat:
hrvatski jezik proslavise stotine pisaca u ono
doba, kad zapadni narodi, danas najizobrazeniji
jedva da su znali Oce nas u svome jeziku izbrojiti.
Hrvati (ne) traze jezik u kome bi pisali; oni su ga
vec odavno nasli u stotinama knjiga, i milijonima
dusa. Hrvati imaju tri narjecja: stokavsko, kajkavsko
i cakavsko, i svako je izobrazenije negoli ono, koga
negi srbskim zovu.
Hrvatski jezik pokaza i pokazuje da je ne samo prijetan
nego da je i precvrste naravi. Ovaj jezik netreba nikakvu
povlasticu, nikakvu zastitu: uz jednaku slobodu, u
jednakih okolnosti, on se neboji nadtecanja s nijednim
susjednim jezikom. Dakle, on ne pita drugo nego slobodu. "
Ante Starcevic
-
Pavao Ritter Vitezović (Senj, 7. siječnja 1652. – Beč, 20. siječnja 1713.), hrvatski književnik, povjesničar, jezikoslovac i nakladnik.
(http://tbn1.google.com/images?q=tbn:87dtrafwdbFNWM:http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/01sijecanj/0126KarlovackiMir-link1.jpg)
Prvi hrvatski profesionalni pisac, rodio se u Senju kao sin graničarskoga časnika, potomka njemačkih doseljenika iz Alzasa, i majke Hrvatice. Osnovnu školu završio je, pretpostavlja se, u rodnome gradu, u kojemu je još vladala glagoljaška tradicija i ugođaj, jer je još god. 1248. senjski biskup dobio od pape povlasticu, da se u njegovoj biskupiji smije služba božja obavljati narodnim jezikom. Kod jezuita u Zagrebu pohađa gimnaziju; završivši šesti razred (retoriku) prekinuo je školovanje i otišao u Rim. Neki drže, da se zbog simpatija spram pobunjenika Zrinskog i Frankapana morao skloniti iz domovine. U hrvatskome (ilirskom) zavodu upoznaje znamenitoga povjesničara Ivana Lučića, a potom ga susrećemo u Kranjskoj u mjestu Wagenspergu, gradu baruna i glasovitog polihistora Ivana Weikharda Valvasora, pod utjecajem kojega počinje proučavati domovinsku povijest i zemljopis. Kod Valvasora izučava, pored ostalog, tiskarsko umijeće, svladava izradbu bakroreza i njemački jezik. Još za života je stekao glas najučenijega čovjeka u Hrvatskoj, ime kojega je daleko prešlo granice domovine.
God. 1677. napisao je raspravu o rodu Gusića, koja je objavljena tek 1681., a iste godine izašle su mu u Ljubljani prigodne pjesme u slavu Aleksandra Mikulića, zagrebačkoga kanonika, kasnijeg biskupa i njegova znanca. Došavši na glas u čitavoj Hrvatskoj poradi učenosti, rodni ga Senj odredi god. 1681. za svoga poslanika na Ugarski sabor u Šopronju. Zalaganjem na saboru, kasnije u Beču, uspio je ishoditi od kralja 19. travnja 1683. svečanu povelju kojom se Senju jamče njegova prava koja je od starine imao, kako bi se grad zaštitio od samovolje generala i senjskoga kapetana Herbersteina, kojega je, radi njegovih nasilničkih postupaka, zamrzio. U doba rata protiv Turaka sudjeluje u borbama, postaje časnikom u taboru bana Nikole Erdödyja u Međimurju, sudjeluje (1683.) u zauzimanju Lendave i Sigeta. Poslije rata ban ga uzima za svoga dvorskoga časnika; na banovu dvoru u Obrežu (Turopolje) upoznaje Adama Zrinskoga, sina bana Nikole, koji će poginuti kod Slankamena u boju s Turcima, ali od austrijskoga metka. Imenovan je ličkim podžupanom (čast bez prave važnosti), a Hrvatski sabor ga proglašuje svojim zastupnikom u radu povjerenstva za razgraničenje s Venecijom i Turskom; međutim, uza sav prijegor i veliko znanje, koje nije dovoljno korišteno, granice su utvrđivane na štetu Hrvatske, što ga je silno ljutilo i žalostilo.
(http://i28.tinypic.com/161gtx2.jpg)
-
Bude Budisavljević (Bjelopolje kod Korenice, 17. siječnja 1843. - Zagreb, 22. siječnja 1919.), je bio upravni službenik, veliki župan u Gospiću i Zagrebu, hrvatski književnik i jezikoslovac, pripadnik riječke filološke škole.
[attachimg=1]
-
Fran Kurelac (Bruvno u Lici, 14. siječnja 1811. - Zagreb, 18. lipnja 1874.), hrvatski književnik i filolog.
| [attachimg=1] | Nakon što nije završio gimnaziju, slušao je predavanja iz talijanskog i francuskog na sveučilištima u Pragu, Beču, Pešti i Bratislavi, a kao samouk znao je sve slavenske i brojne druge jezike.
Proučavao je život, običaje i jezik gradišćanskih Hrvata i skupljao narodne pjesme. Glavna je osoba narodnog preporoda u Hrvatskom primorju. Od 1849. učitelj je hrvatskog jezika na gimnaziji u Rijeci. Za Bachova je apsolutizma, otpušten iz službe. Od 1861. do 1866. predaje staroslavenski jezik u đakovačkom liceju i francuski na zagrebačkoj realnoj gimnaziji. Proučavao je hrvatski jezik i književnost, izdavao stare tekstove i bavio se etimologijom, a osnivač je Riječke filološke škole. [/color] |
-
Cvijeta Grospić (Gospić, 22. veljače 1922.), hrvatska književnica. ;vesel
(http://tbn1.google.com/images?q=tbn:dfr5T4XB3wzXeM:http://www.hazu.hr/svecnjak_web/velike/M-39.jpg)
U petoj godini života, preselila se iz Gospića u Zagreb. Studirala je hrvatski, engleski, francuski, talijanski te književnosti na tim jezicima. Sveučilišne studije započela je u Zagreb, a završila je u Pragu. Bila je u prijateljskim odnosima s Miroslavom Krležom, Jean Paul Sartreom, Mariom Soldatijem i drugima. Poslije 1948. živjela je u Italiji i udala se za industrijalca Stefana Wesela.
Napisala je novele: "Maestro", "Misa u ponedjeljak", "Luda cijena", "Život kao život", "Ja svemir" i "Lirika". Sva ta djela, posebno "Ilirika", bili su bestseleri u Francuskoj, gdje je koristila pseudonim Flora Dosen.
-
Lika Express
Damir Karakaš
"Rođen sam u Brinju, specifičnom mjestu u Lici, u kojem, kao što kaže glasovita narodna pjesma, krave oru a volovi pasu. U Lici su uvijek Brinjake smatrali najvećim seljačinama. Ja sam iz Plašćice, sela u planinama iznad Brinja, i nas su ljudi iz Brinja također smatrali najvećim seljačinama tako da ispada da smo mi seljačine par exellence. No ja nikad nisam šljivio nikoga.”
Tako govori tridesetdevetogodišnji Damir Karakaš, pisac, bivši novinar crne kronike Večernjeg lista i karikaturist, koji tri sata dnevno svira harmoniku na stanici Saint Germaine u Parizu, gdje živi krajnje nekonvencionalnim životom.
Do sada je objavio četiri knjige: zbirku putopisa “Bosanci su dobri ljudi”, romane “Kombetari” i “Kako sam ušao u Europu” te zbirku žestokih priča o ličkim gorštacima “Kino Lika”, objavljenu 2001. u izdanju Ghetaldus optike. Prema toj knjizi će Dalibor Matanić trenutno režira film. Na scenariju su radili i Milan Živković i Srđan Karanović a film će financirati Ministarstvo kulture Hrvatske i Sarajevo film festival. Karakaš je ovih dana promovirao i petu knjigu: "Eskimi". Zbirku “Kino Lika” kritičari su okarakterizirali kao “možda najfascinantniju knjigu generacije” i “biserom hrvatskog naturalizma” te je svrstana među pet najboljih proznih djela u 2001. godini. Za tog Ličanina kažu da nije pisac iz akademske zavjetrine, niti kalkulantski hitmejker, “javlja se direktno sa ceste i tu nema laži”.
U Zagrebu je studirao na nekoliko fakulteta, družio se s ekipom okupljenom oko kluba Gjuro II, bio dragovoljac Domovinskog rata, prozvan “kraljem crne kronike” a njegove karikature i ilustracije su nagrađene s tri nagrade. Prije odlaska u Francusku živio je u Splitu.
Izvor ZK Brinje
-
Ukazanje
Autor: Damir Karakaš
Opet ekskluziva!! Damirov tekst objavljen prije par dana u knjizi "Footbal connexion", gdje su objavljeni i tekstovi sportskih novinara L'Equipea, La Figaroa i poznatih sportaša. Zahvaljujući Damirovoj ljubaznosti mi smo drugi u Evropi (a bome i šire) koji ga objavljuju. Za sve ostale potrebna je autorova suglasnost, he he.
(http://i31.tinypic.com/hv57cm.jpg)
Netko na fasadi kuće ugleda Isusa. Nekome se, pak, u garaži pojave vanzemaljci. Meni se u šumi, iznad kuće, ukazao nogometaš. Naime, kako sam kao klinac za grube seoske poslove bio poprilično nejak, a pomalo i nespretan, otac je odlučio da će moja uža specijalnost biti svakodnevno čuvanje stoke u planini. Svako jutro, kad bih čuo pojačani zvon krava i volova, znao bih – otac u staji odvezuje stoku.
To je značilo da imam najviše oko minutu i pol da skočim iz kreveta, zgrabim torbicu u koju sam prije spavanja ugurao komad balave slanine i par krumpira i da brzo otrčim za stokom, da otac kolcem ne bi trčao za mnom. Gonio bih stoku prema šumi, iznad sela. Toga dana, tek što sam malo odmakao od kuće, počela je kiša.
Sakrio sam se pod grm, po kojem sam na brzinu nabacao odlomljenih grana da zaklon od kiše bude što nepropusniji. Sjedio sam na lišću, i čeprkao štapom uokolo sebe, držeći na oku stoku. Odjednom, štapom sam pored sebe napipao nešto čudno. Razmaknuo sam malo bolje debele naslage lišća, i iznutra iskopao nešto što je ličilo na papir.
Bila je to stara, crno, bijela Arena.
Izvana je bila potpuno vlažna, ali unutra su stranice bile poprilično suhe, ponegdje izbljedjele i pune raznoraznih kukaca. Tek sam krenuo u školu, pa sam slovkao i uglavnom gledao fotografije.
Na jednoj stranici dugo sam zadržao pogled.
Ugledao sam nogometaša.
Prvi put, vidio sam pravog nogometaša. Duga kosa.Svjetli brkovi.
Stajao je u zraku. Kao neki astronaut.
Bio je odjeven u bijeli dres, a na glavi mu je bila lopta (bubamara).
Ispod fotografije je pisalo:
MIĆUN JOVANIĆ U AKCIJI.
Kad je u selo stigao prvi televizor, ova slika počela se kretati. Čovjek s žutim brkovima znao je igrati nogomet. Ljevak. Ljevonogi revolveraš. Međutim, ja sam već debelo navijao za Dinamo. Obožavao sam tv utakmice. Male, velike, sve. No, trebalo je paziti da obitelj ne sazna za to gledanje nogometa. Stoga sam se odlučio za ilegalu, gledao sam nogomet ilegalno. Moj djed je organski mrzio nogomet. Otac još više. Čim bi primjetio nešto što bi ličilo na loptu, začas bi to nabio na vile. Djed je, pak, imao teoriju kako je nogomet, zapravo, jedna velika svjetska prevara, jer su, kako je prosvjetiteljski tvrdio, igrači u televizoru napravljeni od gume i trče navijeni na struju. Da je sve to lova. Biznis. A budale se nerviraju, govorio je sa visoka. Svejedno, ja sam i dalje bio filandendron. Dinamo i Dinamo.
Doduše, ponekad bih se spustio do Brinja pogledati utakmicu domaćeg Borca, da uživo vidim kožnu loptu, kostobrane. Lička liga igrala se punom parom. U prvi sastav Borca nije mogao upasti svatko. Konkurencija je bila žestoka. A popularnost velika.
Tko je davao golove u Borcu, davao je golove kasnije i na zabavama.
Čak je i rezervni igrač Borca iz moga sela, bio toliko popularan kod nas klinaca, da smo se natjecali tko će mu izglancati blatnjave kopačke, kad se vrati s treninga. Za tog igrača kružila je priča da je na jednoj utakmici protiv Udarnika iz Perušića, udario loptu tako moćno da se sedam puta odbijala od stative do stative, i na kraju nije htjela u gol.
Ipak, za najvećeg tragičara ličke lige slovio je neki igrač Ustanika, kojeg su zbog malog rasta, krivih nogu i tehnike zvali Šeki, po legendarnom Šekularcu. Igrao se derbi, po kiši i blatu, lopta je pala točno pred crtu gola. Valjda ni pola metra daleko od te čarobne crte. Trebalo ju je samo dotaknuti vrhom kopačke da uđe u gol, ali taj Šeki zaletio se i svom je snagom sa gol crte prebacio preko prečke.
Očevici kažu da su tad oboreni svi zakoni fizike. Eto, da je bilo malo pameti, znanja i turističke poduzetnosti, mogla je možda Lika, uz Teslu, imati i novog Newtona.
Isaac Newton zvani Šeki.
Najveći, pak, nogometni junak, dugo vremena bio je neki gorostasni half Velebita iz Žabice. Stadion Velebita bio je okružen gustom šumom i za vrijeme utakmice, kad bi ponestalo zraka, neki od igrača često bi taktički nabijali loptu van igrališta, ravno u šumu. Naime, trebalo je najmanje desetak minuta da se lopta pronađe u gustišu. Uglavnom, taj half okinuo je negdje sa centra, nišaneći što dalje preko visokih jela i borova. Potom je krenuo mirno prema svome golu da pored stative zapali cigaretu i fino se odmori, kad su mu na leđa skočili oduševljeni suigrači.
Čovjek je zabio gol.
Sucima je, ipak, bilo najteže. Ratoborni navijači promatrali su utakmice sa motikama, a neki igrači su u čarapama, kao dio sportske opreme, nosili noževe, u narodu popularno zvane čakije. Otud i lička narodna pjesma:
Nikoga se ja na svijetu ne bojim
Nož i pištolj u čarapi stoji.
Crveni kartoni potezali su se često. Kad ih nije bilo, sudac bi iz novčanika vadio crvenu novčanicu sa Titom na konju i mahao njome. U to vrijeme, upijao sam sve o nogometu. Igrače, klubove, utakmice.
Primjerice, boraveći u susjednom selu, gdje smo ja i otac otišli kako bi odveli kravu pod bika, sjedio sam na poljskom klozetu i buljio na poster Barcelone, zaljepljen na klimava vrata. Za vrijeme posla naučio sam napamet sastav. Još ga uvijek nisam zaboravio. Dan danas, izgovaram ga kao pjesmicu, sve onako sa greškama: ARTOLA, ALBALADEJO, NEKSENS, DELAKRUZ, KOSTAS, MIGUEL, REAKS, SANČEZ, HEREIDA, KRANKL, ASENSI.
Naravno, probao sam i igrati. Tko nije? Sanjao kako ću jednog dana iz reprezentacije razreda, preći u Borac, pa dalje u Dinamo. Kasnije možda i u Cosmos. Ali, nije se moglo. Na metar kvadratni livade, barem trojica su bila bolji od mene. Rano sam se pomirio u životu, da nikad od mene Ivice Senzena.
Međutim, redovito sam sve o nogometu pratio.
Primjerice, kako je na nekoj utakmici Dinama, Dragu Vabeca neki opaki bek s iglom skrivenom u ruci par puta ubo u guzicu, pa je Drago pored njega cijelu tekmu jurio kao tajfun, a Dinamo Vabecovim golovima razmontirao protivnika. Drag mi je bio Drago. Pa, naravno, Zajec.
Negdje u ormaru imam plavi, izlizani dres Mustafe Arslanovića. Dinamovog ratnika iz Donjih Agića.
Od stranaca drag mi je bio Michel Platini.
Jedne zime sam na Place d’Italie u Parizu kupio radijator, i kako sam stanovao blizu, nosio sam radijator u rukama ispred sebe. Kada sam skrenuo na uglu i pružio korak, zabio sam se sa radijatorom ravno u zbunjenog Erica Cantonu. Da, dobar je bio i nepredvidljivi Cantona.
Danas preferiram nogomet Ronaldinja. Kad da gol, kad dribla, kad centrira, kad puca slobodnjake, kad faulira, Ronaldinjo sve radi savršeno. Kad promaši gol, i to uradi savršeno.
Susjed iz sela, sa kojim sam nekoć ispod lipe napeto slušao nogometne radio prijenose, pričao mi je često o nekim starijim igračima Dinama. Legendama. On je obožavao Dražu Jerkovića. I to zbog dvije stvari. Zato što je bio stroj za golove, i zato što se nikada nije oženio.
Ja sam, pak, sve više obožavao odlaziti na dinamove utakmice. Jednom sam se otisnuo na Rad – Dinamo.
Beograd. Stadion na Banjici. Bio sam vjerojatno jedini dinamovac na tribinama. Uokolo, navijači Rada, Zvezde, Grobari. Cijelo vrijeme pravio sam se da navijam za "građevinare’".
Međutim, kad je Dinamo zabio, skočio sam kao katapultiran, s rukama visoko u zraku, i tako naivno otkrio položaj. Svi su se okrenuli prema meni, čak i igrači, suci, delegati. Cijeli stadion.
Ni muha se nije čula.
Samo ja stojim i urličem – goool!
Kad sam to shvatio, urliknuo sam sočnu psovku, to jest, opsovao Dinamu majku. To me je valjda spasilo.
Puno poslije, upoznao sam u Splitu djevojku. Danima smo šetali uz more, pričali, voljeli se. Znao sam joj samo ime.
Jedne veceri, bilo mi je hladno. Rekao sam kako moram kupiti neki kaput. Rekla je kako ona ima stari kaput njenog oca. Donijela mi ga je.
Obukao sam taj kaput. Tad sam saznao da je to kaput onog nogometaša Hajduka, njezinog oca, koji mi se ukazao na fotografiji prije tridesetak godina. Kada sam kao klinac, u lišću pronašao onu Arenu.
Izvor ZK Brinje
-
Krava na putu
Autor: Damir Karakaš
Kad sam nedavno bio u Splitu, kopao sam po kartonskim kutijama u kojima držim neke stvari i pronašao fotografiju svog razreda iz Brinja. Trebao sam samo negdje leći pored mora, staviti ispred sebe fotografiju i slike su same navirale.
Od ove fotografije 5 -og B, volio sam kao klinac više buljiti samo u fotografiju 5 -og A na kojem je bila moja prva dječačka ljubav. Kasnije, u te četiri godine osnovne škole u Brinju, zaljubio sam se još najmanje oko desetak puta i svaki put nesretno.
Jednom je stvar zajebala krava.
Rođak je morao voditi kravu biku, ali kako bika trenutno nije bilo u Letincu, trebalo je potegnuti u Brinje. Kravu u ovakvim situacijama kad se ide na duži put vode dvojica, jedan naprijed drži uzicu, drugi otraga goni šibom. Rođak je mome starome predložio da ja budem taj sretnik koji će otraga goniti šibom.
Bio sam užasnut njihovom idejom, taman sam bio zaljubljen u jednu djevojčicu iz Brinja i činilo mi se da ni ona nije ravnodušna prema meni. Međutim, ako me vidi sa kravom i ako tu budu njezine prijateljice od kojih se ne odvaja, odjebao sam karijeru.
Stari i rođak bili su nepopustljivi a ja sam rođaka cijelo vrijeme puta panično nagovarao da idemo prečicom, preko polja, a ne glavnom cestom kroz Brinje. Nakon dugotrajnog nagovaranja, poslušao me, ali kad je bik obavio svoje, rođak je odlučio da pri povratku, dok ne skrenemo na našu cestu za Letinac, idemo ipak glavnom cestom, jer on mora nešto pitati živinare. Negdje na potezu od stare do nove škole, ugledao sam tu djevojčicu. Naravno, bila je sa prijateljicama. Noge su mi se odsjekle, pokušao sam se sakriti iza krave, ali primjetili su me, i propala je još jedna velika ljubav. Ova fotografija razreda je iz te faze. Ja sjedim u plavoj kuti, prestrašena pogleda. Kao da je taj pogled snimljen u trenutku, kada sam goneći kravu, na cesti ugledao tu curicu i njezine frendice.
Tu na fotografiji su i Mirjana Vraneš, Ankica Mesić, Ankica Rajačić, Ankica Hudorović, Tome Ugarković, Blaženka Javor... Tu je i Milka Brbot sa kojom sam sjedio. Zatim, naša razrednica Julka, onda Nikola Đurić. Josa, Želja, Jure Papak, Dragana Smiljanić...Ona je jedina imala sve petice u razredu. Sve dok se nije zaljubila. "Gdje se ljubav useli, tu se pamet iseli", govorila joj je prijekorno nastavnica Duška.
Gornji red s lijeva stoji Đorde Hajduković zvani Iso, iz Dobrice. On je poginuo dvije godine nakon te fotografije. Čuvao je krave, popeo se na stup dalekovoda da izvidi di su mu krave, okliznuo se i uhvatio rukama za žice.
Na fotografiji su i Angelina (profesor Grga je govorio Anđelina) i Pavlica. Nedavno sam u Brinju vidio i Peju. Kad bi na odmoru išli na marendu, ja bi pio Coca-Colu, Pejo uvijek Pepsi Colu. Meni je Coca-Cola bila daleko draža, jer je bila žešća a i bočice su imale puno ljepši oblik. Jednu takvu bočicu u obliku ženskog tijela odlučio sam donijeti u svoje selo i tamo je popiti, vjerujući da je to opet neki drugi osjećaj nego da je pijem tamo di je kupim. Sutradan, kupio sam kod Brace Jelačića bočicu, koju je nakon što se ispije trebalo vratiti, ali rekoh, imao sam drugih planova. Išao sam s tom bočicom pješke kući i nosio je u ruci kao štafetu, ili bolje, olimpijsku baklju. Negdje na pola puta, jako sam ožednio, potegao sam gutljaj. Naravno, Coca-Cola zna kako treba zajebati (u Africi je, kažu, bombadiranjem s reklamama toliko izludila ljude da neki nesretnici nemaju za kruh a kupuju Coca-Colu) žeđ je nakon svakog gutljaja bila sve veća.
Nekako sam se ipak uspio suzdržati i stavio je u frižider. Odlučio sam da je skroz ispijem - a ostalo je pola - nakon što mi žeđ bude neizdrživa i nakon što se potpuno izmorim, da gušt ispijanja bude što veći.
Uzeo sam košarkašku loptu i izazvao susjeda Pericu na nogomet. (Čuo sam da još uvijek igra za Borac, pardon Sokolac. Ajde, svaka čast.) S tom probušenom loptom smo i igrali nogomet jer nismo imali drugu. Bila je, teška, puna vode i kad bi je opalio nogom, ona bi se otkotrljala svega par metara a mi bi preko nje posrnuli oko desetak metara, tako da je uvijek ostajala iza.
Ganjali smo loptu dva, tri sata a ja sam konstantno mislio na tu Coca-Colu i na blaženi trenutak kad ću je napokon eksirati, tako da mi na nos i oči izbije ona njezina pjena.
Nakon što više nisam mogao pošteno ni stajati na nogama, i kada me po prvi puta nije bilo briga jesam li pobjedio, krenuo sam sav znojan kući. U mislima mi je bila samo kokakola. COCA-COLA, COCA-COLA, COCA-COLA, tuklo mi je srce od umora, žeđi i uzbuđenja.
Kad sam ušao u kuvariju, moja baba Mande (bog joj dušu pomilovao) taman je, kao na nekoj budućoj reklami Coca-Cole, stajala s nagnutom bočicom pored frižidera i ispijala zadnje kapi.
Izvor ZK Brinje
-
Trojica sumnjivih u Buffetu
Autor: Damir Karakaš
Čim smo krenuli autoputom prema Brinju, rekao sam Mataniću i Živkoviću (kazališni redatelj i uz Matanića scenarista Kino Like) da moj stari zna biti dosta nezgodan i da baš ne ljubi književnost, film i slične stvari, a da je na poeziju posebno razdražljiv. Rekao sam im u zajebanciji da se ne bih iznenadio da sutra u Crnoj Kronici osvane vijest "Puškom M-48 na ekipu filma Kino Lika" i da u vijesti piše, "Karakaš mrtav, Živković pogođen u leđa a Matanić se izgubio u šumi."
(http://i32.tinypic.com/xlii3d.jpg)
Damir i DaliborNa putu do Brinja razgovarali smo o glumcima, protresli smo podosta imena, Mirjana Karanović, Bata Živojinović, Ivo Grgurević, Milivoj Beader, Krešimir Mikić... međutim kad smo došli u Plašćicu moj stari pokazao se definitivno najjačim glumcem. Odglumio je tako savršeno da su ova dvojica bili oduševljeni njime. Da sam kao i uvijek stigao pješke od Brinja do rodnog sela, vjerojatno bi opet bila spika "Kadi ti je auto", ili "Pogledaj šta su tvoji vršnjaci stekli u životu", ili "Da si bil pametan, mogal si danas predsednik općine bit" i slično.
A možda bi me i pajserom (čelična poluga za vađenje čavala).
Nakon što je moja stara oduševljena što me napokon vidi, narezala pršuta i nakon što smo ko Rusi malo pomiješali šljivovicu i pivo, i nakon što je moj stari Mataniću i Živkoviću poklonio po vreću krompira, krenuli smo prema Letincu. Obišli smo školu, crkvu, groblje, bili sve do kraja ceste, a oni su se za uspomenu fotografirali ispred gostionice "Jabuka" koja eto, osim u Zagrebu postoji i u našem kraju. Poslije smo se popeli do romskog naselja. Marke je sa mnom išao u osnovnu skolu, a znam mu i sestre, Bibu i Ankicu. Marke nam je odmah da ga nitko nije pitao izveo na dvorište riđana i natočio konjak. Matanić je u dvorištu zabilježio dosta zanimljivih detalja, primjerice- Marke ispred staje umjesto korita za napajanje stoke ima kadu a ljuljačku za djecu napravio je od sanduka za pivo.
(http://i28.tinypic.com/142vjnd.jpg)
Damir i...konjU Brinju sam ih najprije odveo do starog buffeta, unutra je bio neki stari iz Vodoteča i jos dvojica starijih tipova iz Brinja koje znam iz viđenja. Pričali su između sebe i stalno nas ispod oka promatrali. Konobarica nas je takoder cijelo vrijeme čudno gledala, kao da se pitala što nas trojica tu u uglu radimo. Vjerojatno je mislila da imamo u planu opljačkati banku. Potom smo se prošetali Brinjem, na ulici nismo sreli nikoga, jedino na prozoru Anu.
Pokazao sam im Gradinu, nogometno igralište, kino, mjesto gdje su za kino nekad stajali plakati. Poslije Vodoteča odveo sam ih na cugu u buffet kod Ante. Popili smo po pivo i krenuli za Zagreb. Matanić u autu govori kako je brinjski kraj jako lijep, Živković potvrđuje kimanjem glave. Govorim im da će tek vidjeti što je ljepota Brinja kad dođemo ponovno za mjesec dana kada sve ovdje procvjeta i zamiriše. U planu nam je idući puta obići i Otočac, Kutarevo, onda pogledati i neke lokacije u Kosinju.
Izvor ZK Brinje
-
GRGA RUPČIĆ ( 1932. - 2008. )
(http://likaclub.eu/wp-content/uploads/2015/02/grga.jpg)
Profesor i književnik, rođen je 3. siječnja 1932. godine
u Rastokama kraj Smiljana, gdje je završio osnovnu školu,
gimnaziju u Gospiću, a studij književnosti u Zagrebu.
Radio je kao profesor i ravnatelj na srednjim školama u Gospiću
i Zadru.
Pisao je pjesme, eseje, novele i humoristične članke.
Dosad su mu objavljene knjige:
Svjetlost ognjišta, Moć praštanja, Zvijezde na krovu,
Hrvatska jest, Nad zgarištima zvijezde, Velebitski obzori,
U ozračju Velebita, Josina u Domovinskom ratu, Svjetlo domovine,
Lički divani, proza u benevrecima, Gargaše i dr.
Dobitnik je državne nagrade Ivan Filipović.
-
SONET O GOSPIĆU
Stojiš kao otok u nemirnom moru
Valovi povijesti srućuju se na te.
Nigdje tihe luke, mirne zavjetrine
Uvijek samo žrtve i ginjenje za te.
Još tinjaju vatre božanstvima mrkim
Nikada im dosta djevica i ljudi.
Molitve i žrtve u beskraj se nižu
Svako novo jutro novu nadu budi.
Umorna je Lika od mutnoga toka
Novčica sanja bezbrižnost kupača
Vjetrovi što stižu s velebitskog boka
Razgaljuju dušu sve rjeđih šetača.
Odahni, o grade, od povijesnih bura
Za tvoje utihe konačna je ura.
-
BREZE MOGA OCA
Oče moj, breze što si ih posadio
u dnu naše njive eno stasale
kao djevojke za udaju.
Bijele im se vjenčanice poput ivanjskih
noći prepunih mjesečine.
Prozračne im krošnje istkane
od mojih i tvojih najljepših snova.
Oče moj, one me ljepotom mame
i ja ne mogu odoljeti da ih ne zagrlim
za tebe za sebe.
-
Tu je kuću podigao djed Antin, Filip Starčević seoski knez još koncem XVIII vijeka.
(http://i39.tinypic.com/v2u69y.jpg)
-
PRESUDA
Ja koji sam i travkama tepao,
zgražao se nad činom dječaka.
Kada bi pticu ranili,
svakodnevno pogledom velebitske vrhunce
milovao,
zore prizivao
i duge u njedra savijao
stojim na zgarištima
Lovinca, Svetog Roka, Ričica, Čanka,
Saborskog ...
i – arlaučem.
U vuka sam se pretvorio
vuka Ziranina.
Moj glas više nije moj,
vjetrovi kroza me kuljaju,
munje sijevaju, gromovi udaraju ...
to ja pred cijelim svijetom
presudu izričem:
Tko čovjeku ognjište razori,
svetu vatru postanka ugasi,
nek se skriva među divlje zvijeri,
nek se skriva u pećine tamne
bez božjega znaka je na sebi
Prezret će ga i ptice i ljudi,
prezret će ga i nebo i zemlja,
grobovi mu kosti izmetati,
žig prokletstva nikad neće sprati.
-
ZAPIS O BURI
Rukne bura
niz padine
kroz proplanke
niz bokove
kroz klisure
niz gudure
kroz dubine
niz doline
drage, dolja i prodolja
kroz dulibe
i dromače
prijevojima
preko sedla...
K moru juri
strašno žuri
od ushita
divlje hita
i luduje
i mahnita
Valovima krijestu resi
pa se kesi
u grive im čipke plete
da polete
poput ornih konja njište
put obale jureć vrište
propinju se kopitaju
bijes pitaju...
Senjska bura
- lička cura
za svatove dvore sprema
sve posprema
Trese biljce i kožune
prazni škrinje i kasune
grmovima krošnju češlja
borovima brke čupa
mukinjama gaće svlači
pa se ači i prdači.
Od te buke
i od bruke
hrast se bukvi ispovijeda
prepun jeda.
Ljuta bura šuri, šiba
sve povija i sagiba
ovdje virne
ondje zirne
lijeskom mahne
hladno dahne
pukotinu svaku nađe
u nju zađe
pa te draži
pa te cima
sad te ima...
Razmrda ti svako udo
čini čudo
krv poteče
mišić napne
sijevne oko
luk odapne...
I tko nije
mogo prije
sad bi zera
makar s vrha
gleda more
i valove
sa obalom gdje se bore
i romore
Dođe l' srijeda il' subota
bura brižno skute smota:
strast joj splasla, snaga zgasla
Ličanin je strašno psuje:
vide bure ljute kuje,
na suvo nas sve obrija...
Eh što prija!
Eh što prija!
-
(http://i41.tinypic.com/5f5gf5.jpg)
-
OCU DOMOVINE
Ovo vrijeme stoji pored mirnih voda
Otešice bistre i njenih pritoka,
Starčevića stablo još se uvijek grana
mladicama punim životnoga soka.
Vrištine i breze kao davno prije
zamišljene snuju pređu čudnog tkanja,
čudesnu ljepotu šire oko sebe
dok gradi Velebit o vječnosti sanja.
Ovi znaci Like ispod modrog svoda,
Urastu u biće, u korijenje samo.
Po njima smo ono što oduvijek bjesmo,
Pravedni i tvrdi...drukčije ne znamo!
Još nikada nismo poniknuli glavom
ko ni naši stari Starčević soj.
Oca Domovine nauk dobro znamo,
što to znači biti na svojemu svoj.
I dok teku vode ličkih ponornica,
Velebit se gordi ispod plavog svoda,
Hrvatu će uvijek svete riječi biti:
Dostojanstvo, ljubav, pravda i sloboda.
-
(http://www.vjesnik.hr/html/2009/02/17/Kar133.jpg)
"Rođen sam u Brinju, specifičnom mjestu u Lici, u kojem, kao što kaže glasovita narodna pjesma, krave oru a volovi pasu. U Lici su uvijek Brinjake smatrali najvećim seljačinama. Ja sam iz Plašćice, sela u planinama iznad Brinja, i nas su ljudi iz Brinja također smatrali najvećim seljačinama tako da ispada da smo mi seljačine par exellence. No ja nikad nisam šljivio nikoga.”
Tako govori tridesetdevetogodišnji Damir Karakaš, pisac, bivši novinar crne kronike Večernjeg lista i karikaturist, koji tri sata dnevno svira harmoniku na stanici Saint Germaine u Parizu, gdje živi krajnje nekonvencionalnim životom.
Do sada je objavio četiri knjige: zbirku putopisa “Bosanci su dobri ljudi”, romane “Kombetari” i “Kako sam ušao u Europu” te zbirku žestokih priča o ličkim gorštacima “Kino Lika”, objavljenu 2001. u izdanju Ghetaldus optike. Prema toj knjizi će Dalibor Matanić trenutno režira film. Na scenariju su radili i Milan Živković i Srđan Karanović a film će financirati Ministarstvo kulture Hrvatske i Sarajevo film festival. Karakaš je ovih dana promovirao i petu knjigu: "Eskimi". Zbirku “Kino Lika” kritičari su okarakterizirali kao “možda najfascinantniju knjigu generacije” i “biserom hrvatskog naturalizma” te je svrstana među pet najboljih proznih djela u 2001. godini. Za tog Ličanina kažu da nije pisac iz akademske zavjetrine, niti kalkulantski hitmejker, “javlja se direktno sa ceste i tu nema laži”.
U Zagrebu je studirao na nekoliko fakulteta, družio se s ekipom okupljenom oko kluba Gjuro II, bio dragovoljac Domovinskog rata, prozvan “kraljem crne kronike” a njegove karikature i ilustracije su nagrađene s tri nagrade. Prije odlaska u Francusku živio je u Splitu.
Ki, ča, mi?
Damir Karakaš
Kad sam saznao da ću na dalek put u Narodnu Republiku Kinu, odmah sam se sjetio slučaja za koji sam čuo još kao klinac: dva moja zemljaka krenula su svojedobno u jutarnjim satima s neke svadbe u Zagrebu prema Brinju, a negdje kod Karlovca ih je u jurećem fići zaustavila ondašnja milicija. Milicionar ih je mrko zatražio dokumente. Vozač je, onako pijan, poprilično zgužvana lica, provirio kroz prozor i zapitao: "Ki, ča, mi?" Drugi milicionar potapšao je kolegu po ramenu i rekao: "Pusti ih druže, to su Kinezi."
-
(http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/slike/068.jpg)
Hrvatski književnik Ulderiko Donadini rođen je 8. travnja 1894. u Plaškom. Apsolvirao je studij biologije i kemije u Zagrebu, te radio kao nastavnik u Petrinji, Zagrebu i Vinkovcima. Uređivao je časopis "Kokot", jedno od glasila hrvatske avangarde. Stil njegovih kritika i eseja je izrazito polemičan, što ga je dovelo do sukoba s nizom suvremenika, uz ostale i s Krležom.
Dominantna tema njegove proze je sukob bizarne i osebujne individue s malograđanskim mentalitetom. Pisao je romane, drame, pripovijesti, eseje i pjesme. Napisao je novele:Đavo gospodina Andrije Petrovića, Jakov Žleb, Bauk, Doktor Kvak i Dunja, romane: Vijavica, Sablasti i Kroz Šibe te drame: Bezdan, Igračka oluja i Gogoljeva smrt.
Pripadao je boemskom krugu umjetnika i jedan je od prvaka hrvatske moderne. U neimaštini, neurednom životu i sukobima s okolinom život je završio mlad, duševno rastrojen (šizofrenija) i bolestan od tuberkuloze, samoubojstvom u Zagrebu 10. svibnja 1923.
-
BOSANCI SU DOBRI LJUDI, Karakašova prva knjiga
Knjigu upotpunjuje devet fotografija s terena, jedna karikatura muslimana s fesom, a na naslovnoj stranici je fotografija razigranih dječaka: u polusrušenoj kući jedan drži tri uzdignuta prsta a drugi dva, što je svojevrsna simbolika dramatičnih bosanskih događanja. I karikatura i fotografije djelo su samog autora.
Ovih dvadeset i pet reportaža oslikava katastrofično stanje u zemlji, visoku tenziju netrpeljivosti između muslimana, Srba i Hrvata, pojedinačne životne tragedije i silno nezadovoljstvo na svakom koraku. A sve to garnirano je crnim humorom, anegdotama i masnim, sočnim psovkama.
[attachimg=2]Svi ljudi s kojima autor komunicira djeluju isfrustrirano, ogorčeni su, deprimirani, ali i isključivi u svojim razmišljanjima: istina je samo ono što oni govore, a oni drugi su opasni, opaki, lažljivi, ogrezli u zločinu i – nisu u pravu: - Ide mi, bolan, na živce što ovi dole kažu da su Hrvati. Koji su oni kurčevi Hrvati. Ti si, bolan, Hrvat, a oni su katolici iz Bosne – veli jedan od mladića...
Razgovara tako Karakaš s muslimanskim i srpskim novinarima, s taksistima, recepcionarima, sa seljacima sva tri entiteta, radnicima bez posla, s vojnicima svih triju vojski, slučajnim prolaznicima, s gostima po kafićima i krčmama, bivšim i sadašnjim činovnicima, svećenicima, s djevojkama i mladićima... i svaki razgovor predstavlja krhotinu bivšeg života, a sve zajedno daje mozaičnu sliku jedne zemlje u kaosu.
On kao novinar i čovjek iz Hrvatske često dolazi u nezgodne situacije: bezočno ga »odere« recepcionar užasno zapuštenog sarajevskog hotela, taksisti bezobrazno skupo naplaćuju svoje usluge, verbalno ga napadaju srpski novinari, brutalno ga pretresaju muslimanski policajci i ukradu mu putovnicu, u zadnji čas uspijeva pobjeći pred razjarenim Srbima u Mrkonjić Gradu kad otkriju da je iz Hrvatske, uspaniči se kad pijani četnik, koji se hvali da je poklao mnoštvo »đubradi... ali uglavnom Turke« i da je kandidat za Hag, prepozna u njemu hrvatskog novinara, ostaje iznenađen kad nekontrolirano izvali pred neurotičnim pripadnikom »belih orlova« da je iz Brinja, a ovaj mu veselo izdeklamira onu poznatu ličku pjesmu Ličko Lešće, Otočac i Brinje... i još doda da je služio vojsku u Gospiću i da su tamo cure za pet te trabunja o ponovnoj uspostavi Jugoslavije.
Susretat će i poznate ljude pa tako i muslimanskog generala Atifa Dudakovića, čovjeka s čudnim sklonostima prema opasačima, i Harisa Silajdžića koji baš i nije omiljen u nekim dijelovima Bosne.
U ovim reportažama ne istražuju se uzroci niti se izvode zaključci, one jednostavno konstatiraju stanje onakvim kakvo je na terenu, kako ga vidi hladno oko novinskog reportera koje nastoji biti nepristrano. Ta reporterska hladnoća i prividna nezainteresiranost za srž problema primorava čitatelja da se duboko zamisli nad svim onim što se tu događa.
[attach=1]
-
SLIKAR LIČKOG ŽIVOTA
Dr. JURE TURIĆ, hrvatski književnik i pedagog, rođen je 3. travnja 1861.u Kaniži, Gospić, umro u Zagrebu 8. veljače 1944. Školovao se na Učiteljskoj školi u Petrinji, Visokoj poljoprivrednoj školi i Filozofski fakultet završio u Jeni, gdje je i doktorirao. Djelovao kao učitelj u Smiljanu, Trnovcu, Ogulinu i drugdje, bio srednjoškolski profesor u Sarajevu i Petrinji, te na ženskom liceju u Zagrebu. Prof. VPŠ-a u Zagrebu (1919-26). Na Pučkom sveučilištu u Zagrebu vodio školu narodnog zdravlja. Zastupnik radne škole i reforme pedagogije u Hrvatskoj. Pisao novele, crtice i pripovijesti u kojima je realistički prikazivao prilike u Lici Djela: Darovi svijeta, 1889; Igra životom, 1909; Djela, 1953.U susretu s književnim djelom Jure Turića otkrivamo jedan specifičan svijet ličkog podneblja koji je u njegovoj viziji postao životna svjež, odnosno bogata sudbina slika jednog teškog, zlopatećeg trajanja. Naime na stranicama Turićevih novela izrasta lički seljak na raspeću životnih drama koje prerastaju u široku simboliku trajnih sudara i sukoba na škrtom i oporom tlu. U sudaru sa svakidašnjicom, u hrvanju s "novim" što ga bjesomučno pritišće i oduzima djeliće života, vodi taj gorštački čovjek iskonsku borbu za održavanje elementarnog življenja.
Upravo je Turić uveo tog ličkog seljaka – zlopatnika u svijet literature, na umjetnički način predočio istinu o malom čovjeku koji u dvostrukoj borbi protiv društvenog nasilja i oporosti prirode ulaže svu svoju snagu.Snagom poetske istine i snažnom psihološkom analizom Turić razotkriva osobitosti ličkog seljaka iz kojih proizlazi dramatska snaga karakteristična za njegove likove i njegovi stvaralaštvo. Svi ti likovi, otporni, uporni, grubi i surovi povezani su nitima zajedničkog trajanja u jednom povijesnom trenutku koji mu je nametnuo upornu i izdržljivu borbu.Turić je svoje likove i situacije iz kojih izrastaju takvi kakvi jesu postavio u određene koordinate vremena i društva, na kraju XIX vijeka, u vrijeme razvojačenja Vojne Krajine. Ovo prijelomno povijesno doba nosi sudare staroga i novoga, razara stare običaje i staru etiku i donosi novi proces socijalne diferencijacije koja se intenzivno odrazila na području Like. Poresko-birokratski sistem razara ćelije patrijarhalnog i vodi Liku na kolosijek građanskog društva koje će izazvati velike intimne i zajedničke traume.
Stoga osnovu Turićevih novela čini upravo socijalna motiviranost i istinsko svjedočanstvo o životu ličkog seljaka preko kojeg se neprestano prelijeva sva težina života. Zato Turićevi likovi nisu idealizirani i romantizirani, već pokazuju izvanrednu životnu snagu, grčevitost i otpor prema svemu onom što razara njihov ustaljeni svijet. Neprestana borba za elementarno življenje, sukobi sa imperativima viših dovodi do drastičnih posljedica u pretvaranju "ličkih korenika" u tragične ličnosti čiji intimni svjetovi nalik su patnji.
Tako u Turićevoj prozi "Tko je kriv" pred nama izrasta zanimljiv i umjetnički najcjelovitiji lik Gajiše Mitrovića:"Blatnjavom i razrovanom cestetinom stupa Gajiša Mitrović, seljak od jedno četrdesetak godina, i tjera pred sobom mršavo i nakostrušeno prase. Ide tako Gajiša bosonog u blatnim i kratkim gaćama, a na ramenu mu stara vojnička kabanica. Prevalio je već petnaest kilometara, a ima još pet do trgovišta, gdje će sutra da proda to svoje prase. Cijelim se putem nije ni s kim sastao, a nije ni pomislio ni na što drugo, nego samo da će prodati prase, otkupiti se i poplatiti nekakve dugove, što ih tjera od njega općina. To isto prase zaplijenila mu je općina za dug, no on se nada, da će ga sam bolje prodati, pa je eto iz svog sela utekao s prasetom po pričacima. Tjerajući prase bio je neprestano u strahu, neće li se gdje sresti s kakovim općinskim službenikom."Ne mogavši naći izlaz iz mreže financijsko-poreznog i birokratskog sistema Gajiša se podaje alkoholu koji ga vodi na ivicu propasti i postaje zločincem. On je naprosto "čovičina" koji se ne predaje, ali i ne pobjeđuje. Pisac ga svestrano analizira u svim situacijama. Otkriva nam čitavu skalu njegovih proživljavanja od plašljivosti do ogorčenja. U ovoj pripovjeci pisac je zapravo dao kroz lik Gajiše panoramu ličkog sela u to vrijeme. U galeriji likova prepoznajemo i vrlo uspjele likove Đukerine, Todorine, Pajice i Ajke.
U pripovjeci "Njihova ljubav" posebno je zanimljiv lik Ajke koju zahuktala strast nosi strujom života i progara veo potiskivanja žudnje. U Đukeriji otkriva čovjeka elementarne snage koji će s njom moći ponijeti teret istinskog života i boriti se za afirmaciju elementarnog u njemu.
"Ja sam eto željna čovjeka, čovjekove riječi i ljudskog obraza. Teško ženi koja se sveže uz kukavicu. Jer eto žena, dok je mlada i zdrava, željna je čovjeka, što će to tajiti kad se zatajiti ne može."Na stranicama Turićeve proze susrest ćemo i ličku hajdučiju kao socijalni etički i politički sastavni dio ličkog života.- U težnji da što autentičnije portretira likove i psihički ih iznijansira Turić je ponekad osakatio snagu poetskog izraza. Najveća njegova umjetnička vrijednost je u tome što je umio ostvariti atmosferu ličkog sela iz kojeg su izrasli likovi puni protivuriječnosti. I pored svih slabosti Turićeva izraza njegovo djelo znači veliki doprinos našoj književnosti, posebno ličkoj, regionalnoj, jer nosi draž slike ličke stvarnosti, ličkog čovjeka.
-
-Profesor i književnik Grga Rupčić, u rodnoj je Rastoci završio osnovnu školu, gimnaziju u Gospiću, a studij književnosti u Zagrebu. Profesor i ravnatelj na srednjim školama u Gospiću i Zadru. Pjesme mu se odlikuju lirskom mekoćom, suptilnim doživljajima prirode i suosjećajnošću s ljudskom patnjom.
-Objavio je knjige:
Zvijezde na krovu, 1986. (pjesme), Tesli i zavičaju, 1986. (eseji i pjesme), Moć praštanja, 1993. (pjesme), Nad zgarištima zvijezde, 1993. (zajednička zbirka antiratne poezije), U ozračju Velebita, 1994. (knjiga novela i eseja, I i II), Hrvatska jest, 1995. (antiratne pjesme), Josina u Domovinskom ratu, 1997. (humoristični članci), Velebitski obzori, 1998. (eseji), Svjetlo domovine, Zagreb 1996. (zastupljen sa desetak pjesama), Sto pjesama deset gospićkih pjesnika, 1998. (zastupljen s petnaestak pjesama), Gargaše, 2000. (humoristični članci), Svjetlost ognjišta, 2004. (pjesme), Lički divani, proza u benevrecima, 2005, Hrvatska jest (II. izdanje) 2006, Nikola Tesla, nenadmašni vizionar iz Smiljana, 2006., Blistaju đačke oči, 2008. (priredio Jure Karakaš).
Bio je član Hrvatskog društva književnika. Dobitnik je Državne nagrade “Ivan Filipović” godine 1990. i 2000. Višegodišnji suradnik Marulića, Školskih novina, Ličkih novina, Ličkog vjesnika, Novog lista, Ličke revije i Večernjeg lista. Pjesme su mu prevedene na talijanski, francuski, engleski i njemački jezik, a objavljene su i u čitankama. Godine 2009. posmrtno mu je dodijeljeno priznanje Ličko-senjske županije.
-U obrazloženju županijskog priznanja se ističe da je kao prosvjetni radnik bio vrlo cijenjen od učenika i roditelja, a i kolege su ga izuzetno poštivale. Pisati je počeo još u gimnazijskim danima pod utjecajem profesora i pjesnika Ante Jakšića. Cijeloga života bavio se pisanjem i bio je jedna od ikona gospićke i ličke kulture uopće. Zvali su ga bardom ličkih pjesnika. Svojim radom i djelom neizbrisivo je obilježio zadnjih dvadeset godina XX. stoljeća i prvo desetljeće XXI. stoljeća kulturno-umjetničkog života Gospića i Ličko-senjske županije. Pjesme su mu ušle u nekoliko osnovnoškolskih čitanki, a posebno je zapažena antologijska lirska pjesma Breze moga oca koja ga karakterizira kao suptilnog, nježnog lirika.
-Osim književnog i prosvjetnog djelovanja, Grga Rupčić trajno se zanimao za sport, poglavito šah. Bio je šahovski majstor i svoju ljubav za književnost, kulturu, umjetnost i šah prenio je na brojne gospićke generacije koje ga pamte kao izrazitog humanistu, zaljubljenika u svoj zavičaj i ljude s kojima je znao podijeliti svoju zaljubljenost i dobrotu. Priznanje je dobio za osobit doprinos kulturi, prosvjeti i izgradnji identiteta Ličko-senjske županije.
-
[float=left](https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/e2/Fran_Kurelac_1885_Mayerhofer.png/220px-Fran_Kurelac_1885_Mayerhofer.png)[/float]Fran Kurelac je često bio predmet istraživanja. Već su ga za života smatrali najvećim učiteljem hrvatskoga jezika.
Kao učitelj, pedagog i utemeljitelj riječke filološke škole bio je iznimno cijenjen, ponajprije su ga poštovali učenici. U svojem pismu Ivanu Fiaminu učitelj Kurelac suptilno pokazuje životnu radost poučavanja i obogaćivanja hrvatskoga jezika. Tako on učenika moli: “Piši sinko i razveseli tvoga učitelja, kojem pisma od svojih učenikov najslavlja su kaplja njegovoj čaši” (NSK, Zbirka rukopisa i starih knjiga, Kurelac, Fran– korespodencija – pismo Ivanu Fiaminu, 28. veljače 1858, R 6824a).
Također je bio veliki uzor i učitelj poznatomu ličkomu književniku i političaru Budi Budisavljeviću (Bjelopolje kod Korenice, 17. siječnja 1843 – Zagreb, 22. siječnja 1919). Slikovito ga je nazivao moja lička ovčica.
U jednoj od čestih jezičnih polemika koje je vodio s A. Veberom (Bakar, 15. svibnja 1825 – Zagreb, 6. kolovoza 1889), Fran Kurelac poručuje: “Jest, brate al ne znaš ti, koja sam je štetna tver u rajskih lugova jezika novoga.” Više o životu Adolfa Vebera Tkalčevića i njegovim polemikama s Franom Kurelcem vidi Pranjković 1993.
Poput Šime Starčevića nije podnosio tuđice.
-
JOSO KRMPOTIĆ (u. 1797), Barlete (kraj Gospića)
- njegov književni rad je sav u stihu i sav prigodan
- slavljenje Josipa II. I ljudi i događaja njegova vremena je glavni, upravo jedini pokretač njegovih stihova
1. Joso Malenica (Beč, 1783)
- kraća prigodnica u desetercu
- slavi Josipa Malenicu, opisujući proslavu njegova podizanja u red plemstva u Temešvaru
2. Pjesma Crnogorcem i vojvodi Filipu od Vukasović (Beč, 1788)
- pjesma povodom ekspedicije u Crnu Goru i napisana sa zadaćom, da oduševi Crnogorce za Josipa II. i za rat protiv Turaka
3. Viteška pisma od glasovitoga vojvode kneza Dibranina Musa Arbanasa (Beč, 1785)
- spjev posvećen «visokorođenoj plemićki Antici Arbanas», supruzi Josipa Keresturija, koja je po mišljenju piščevu bila iz roda glasovitog arbanaškog junaka
4. Radost Slavonije nad grofom Antunom Jankovićem od Daruvara (Beč, 1787)
- spjev, u kojem se u ranu zoru pojavljuju, usred razdragane prirode, na našoj Orljavi Jupiter, Apolon i Mart, a malo zatim prekrasna vila, «slavna Slavonija», sva izranjena od turskih mačeva i rasplakana zbog raspa naših pokrajina za turskih ratova
. sve je izginulo i porobljeno; ali da bi dao izraza svojoj žalosti, posudio je Krmpotić naprosto stihove iz Osmana
5. Katarine II. i Jose II. put u Krim (Beč, 1788)
- njegov najopširniji spjev, u osmercima
- čak se u jednom prizoru pojavljuje i Muhamed sa svojim doglavnikom Sergijem na Olimpu u vijeću bogova moleći pomoć protiv Rusa
- s Muhamedovim i Sergijevim jadikovkama i bijegom u Meku svršava spjev
6. Pjesma voevodam austrijanskim i rosijanskim (Beč, 1789)
- spjev o turskom ratu
- u drugom dijelu pjesme pojavljuje se vila, mati i carica Slavena, izbrajajući svoje velike sinove i potičući svoj narod na hrabrost i borbu
- stih mu je ili deseterac u duhu Kačića i narodne pjesme ili osmerac u stilu Dubrovčana, i ta je povezanost najznačajnija kulturnohistorijska crta u njegovu radu, pokazujući i opet, kako su naši južni pisci djelovali na sjeverne i kako je naša književnost već u ono doba dobivala sve jedinstveniji tip.
-
Žagar Miloš,rodio se u Gospiću.Gimnaziju je pohađao u Senju,Rijeci i Zagrebu.Ovdje je opazio veliku glumačku nadarenost Petar Brani pa ga je doveo 1868.g.u staro kazalište J.Freudenreichu na podučavanje.Prvi put ja nastupio 1869.g.pa je bio i odmah anganžiran.U kazalištu je ostao sve do svoje smrti.Bavio se i pisanjem o kazališnim stvarima .U životu je bio veseljak.Umro je u Zagrebu.
-
Josip Barković
Rođen u Otočcu 1918. godine. Osnovnu školu i četiri razreda gimnazije polazio je u Otočcu (1925–1932), učiteljsku školu u Gospiću i Karlovcu (1933.–1936.), ali je prekida zbog tuberkuloze. Školovanje je nastavio u Beogradu (1937.) i Gospiću, gdje je maturirao 1940. Upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu, ali ga je rat spriječio da nastavi studij. Objavio je opsežne ratne romane “Sinovi slobode” (1948.) i “Dolina djetinjstva” (1955/56.), sedam psiholoških romana s društvenom tematikom i sudbinom pojedinca te šest zbirki pripovijedaka. Kao novinar odnosno kulturni djelatnik bio je urednik kulturnih rubrika “Naprijed” i Vjesnika, glavni urednik kulturne redakcije Radio-Zagreba, dviju izdavačkih kuća, “Lykos” i “Epoha”, umjetnički ravnatelj “Jadran filma”, glavni urednik časopisa “Izvor” i “Krugovi”. Neka od najpoznatijih djela su: “Alma”, “Sante”, “Tračak”, “Piramida” , “Bane Petre Zrinski”, “Četiri slavne godine”, “Zeleni dječak” , “Na rubu noći” ,”Tri smrti”, “Vinograd”. Josip Barković preminuo je u Zagrebu 2011. godine.
Mile Budak
Rođen 1889. godine u Svetom Roku pokraj Lovinca. Gimnaziju je završio u Sarajevu, 1910. godine. Na Sveučilištu u Zagrebu upisao je studij povijesti i zemljopisa, koji ubrzo napušta i 1910. godine počinje studij prava koji je prekinuo zbog Prvoga svjetskog rata. U književnosti se javlja u razdoblju od 1930. do 1945. godine djelima koja se temelje na nacionalnoj tradiciji, narodnoj kulturi i hrvatskoj problematici. Napisao je ukupno 16 djela u 25 svezaka. Rad Mile Budaka može se razvrstati u tri cjeline. Prvu čine memoarska i autobiografska djela : “San o sreći” I – II (1940.), “Na vulkanima” I – II (1941.) i “Ratno roblje” I – II (1941.-1942.). Drugi veliki tematski ciklus Budak posvećuje zagrebačkoj sredini : “Raspeće” (1931.) , “Na ponorima” (1932), “Direktor Križanić” (1938.), “Rascvjetana trešnja” I-IV, (1939.). Treći tematski ciklus, koji problematizira ličko selo i seljake, zacijelo je najpoznatiji i umjetnički najzreliji dio Budakova rada. U tom ciklusu jednu cjelinu čine nedovršen roman “Kresojića soj“ I-III (1944-45.), koji je trebao obuhvatiti šest samostalnih romana (izašla su samo tri: “Kresina” (1944.) “Gospodin Tome” (1944.) i “Hajduk” (1945.) dok je četvrti, “Bazalo” sačuvan u rukopisu i objavljen je od Matice hrvatske 2004. godine u biblioteci Koloplet hrvatske proze) a drugu, važniju, njegov najznačajniji roman “Ognjište” I-IV (1938.) napisan u ciglih 43 dana u Italiji te zbirke novela “Pod gorom” (1930.), “Opanci dida Vidurine” (1933.) i “Vučja smrt” (1941.). Mile Budak je preminuo u Zagrebu 1945. godine.
Cvijeta Grospić
Rođena u Gospiću 1922. godine, široj javnosti poznatija pod pseudonimom Flora Dosen. U Zagrebu maturirala 1941. te diplomirala engleski i francuski na Filozofskom fakultetu 1946. Do 1948. studirala u Pragu francuski i češki jezik. Prvi roman Le maestro, objavljen u izdanju Flammariona u Parizu 1961, napisan je na hrvatskom jeziku i preveden na francuski. Njezini romani prevedeni su na nekoliko svjetskih jezika, najviše na talijanski. Objavila je zbirku pjesma : “Prašina dna” (1972.), te romane: “Maestro” (1961.), “Misa ponedjeljkom” (1962.), “Luda želja” (1966.), “Život kao život” (1974.), “Ja svemir” (1979.), “Ilirika” (1986.)
Marija Čudina
Rođena 1937. godine u Lovincu. Gimnaziju je završila u Sisku, a studij jugoslavenskih jezika i književnosti pohađala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prekinuvši studij, kraće je vrijeme radila kao novinarka u splitskom dnevnom listu „Slobodna Dalmacija“. Prve pjesme objavila je u “Poletu” 1954. godine. Pjesme su joj prevedene na engleski, nizozemski, mađarski, poljski i rumunjski jezik. Zastupljena je u gotovo svim antologijama suvremene hrvatske. Djela: “Nestvarne djevojčice” (1959.), “Čađ i pozlata” (1963.), “Pustinja” (1966.), “Tigar” (1971.), “Amsterdam” (1975.), “Paralelni vulkan” (1982.), “Divlja duša” (1986.). Posthumno: “Nož punog mjeseca” (1990.), “Leonid Šejka” (2005.), “Pjesme” (2005.), “Nevolje” (2005.). Marija Čudina preminula je 1986. godine u Beogradu.
Marijana Rukavina Jerkić
Rođena je 1952. godine u Perušiću. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Gospiću, a Pravni fakultet na Sveučilištu u Zagrebu. Neko vrijeme radila je kao pravnica , a posljednjih osam godina urednica je u privatnom izdavačkom poduzeću “Stajergraf”. Djela: “Unutrašnja geografija” (1990.), “Memorija” (1994.), “Vlati vremena” (1996.) i “Herbarij” (2010.).
Jure Turić
Rođen u Gospiću, 1861. godine. Klasičnu gimnaziju završio je u Gospiću. Doktorirao je na pedagoškom fakultetu u Jeni (Njemačka) 1892. Zauzimao se za reformu školstva i prosvjećivanje širih slojeva društva. Važnija su mu pedagoška djela “Rukovodj za prirodoznanstvenu obuku u nižim uzgojnim školama” I–III (1894–98), “Nacrt nastavne osnove za pučke škole i opetovnicu(1900.), Povijest uzgoja i nauke o uzgoju” (1904.), “Osnova za preobražavanje naroda školom” (1919.), “Metodika škole rada” (1923.), “Razvitak narodne domovinske svijesti” (1923.). Osim pedagoških djela, pisao je i novele, neke od poznatijih su : “U mraku” , “Tko je kriv?”, “Njihova ljubav”, “Jesenska večer”, “Prosci”. Jure Turić preminuo je 1944. godine u Zagrebu.
Petar Pecija Petrović
Rođen u Otočcu 1877. godine. Završio Šumarsku akademiju u Zagrebu; službovao kao šumarski inženjer u Iloku, Čabru, Samoboru i Zagrebu. Književnu popularnost postigao je nizom kazališnih tekstova između dvaju svjetskih ratova. Jednočinke komedije i šale – tematski su uglavnom vezani za ličko selo i napisani ličkim razgovornim jezikom. Prve drame “Rkać” (1904.), “Ruška” (1905.) “Maja” (1907.), “Ćako” (1907.), “Seja” (1907.), “Braca” (1907.). Ostala djela: “Mrak” (1916.), “Vragolije” (1919.), “Pljusak” (1918.), “Čvor” (1920.), “Ispod naših brda” (1909.), “Humoreske” (1927.), “Priče” (1931.). Preminuo je u Zagrebu 1955. godine.
Grga Rupčić
Rođen 1932. godine u selu Rastoki kod Smiljana u težačkoj obitelji. Osnovnu i srednju školu je pohađao u obližnjem Gospiću. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu studirao hrvatski jezik i književnost. Napisao je čak 16 knjiga : “Lički divani”, “Hrvatska jest”, “Svjetlost ognjišta”, “Moć praštanja”, “Zvijezde na krovu”, “U ozračju Velebita”, “Josina u Domovinskom ratu”, “Svjetlo domovine”, “Nad zgarištima zvijezde”, “Velebitski obzori”, “Proza u benevrecima”, “Gargaše”… Grga Rupčić preminuo je 2008. godine u Gospiću.