Nasa - Lika Forum

Lika => Poznati Ličani => Autor teme: velebitska-plava - Srpnja 08, 2007, 18:54:51

Naslov: Lički slikari i kipari
Autor: velebitska-plava - Srpnja 08, 2007, 18:54:51

Miroslav Kraljević (Gospić, 14. prosinca 1885. - Zagreb, 16. travnja 1913.), hrvatski slikar
(http://tbn0.google.com/images?q=tbn:Ja3cVQd454UYBM:http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/PozeskiDakKraljevic/%24File/STG18506/STG18506.GIF%3FOpenElement)
Miroslav Kraljević rođen je u Gospiću 14. prosinca 1885., kao potomak stare slavenske plemićke obitelji i loze Kraljevića iz sela Drage kraj Požege, mjesta koje će u njegovu kratkom, ali stvaralački ispunjenom životu zauzeti važno mjesto.
Već kao zagrebački srednjoškolac radi crteže olovkom i pastelom i male akvarele, no 1904. odlučuje se za studij prava u Beču. Ipak, već dvije godine kasnije slikarstvo izabire kao svoj životni poziv, a na muenchenskoj će akademiji, u klasi Huga Habermanna, sresti Josipa Račića i Vladimira Becića. Zbog oporbenih stajališta prema akademizmu ta će trojka hrvatskih slikarskih velikana ubrzo dobiti popularni naziv Hrvatska škola.
Svoj istančani grafizam Kraljević obogaćuje tonom i izvanrednim osjećajem za odnose svjetla i sjene, što savršeno odgovara njegovu osjetljivom temperamentu, sposobnome osjetiti i iskazati iznimnu radost, ali se ubrzo preobraziti i u najdublju melankoliju. Svake praznike provodi u Požegi, u koju su se u međuvremenu preselili njegovi roditelji. Tamo nastaju neke od najzrelijih slika toga Kraljevićeva stvaralačkog razdoblja - Krave na paši, Bik, U staji. Ostvarene širokim potezima i oštrim kolorističkim kontrastima, one govore o Kraljevićevu slikarskom rukopisu te o mladoj osobi sklonijoj da bude slikar vlastitog podneblja, prirode i životinja negoli građanske salonske atmosfere. U Požegi nastaje i jedan od njegovih najboljih autoportreta. Tada stvara i antologijska djela hrvatskoga slikarstva, kao što su Portret tete Luike, Djevojčica s lutkom i portreti majke i oca, te požeški krajolik slikan u plenerističkom ugođaju pod impresionističkim utjecajem.
Želja za upoznavanjem impresionista odvodi mladog Kraljevića 1911. u Pariz, gdje najprije pomno istražuje crtež, a potom radi brojne skice pariških ulica, kavana i baletnih predstava. Osjećaj za grotesku i ekspresionistički iskaz doći će do izražaja upravo na tim slikama. Kasnije, u vlastitom pariškom radnom prostoru, stvara svoja najbolja djela: Autoportret s lulom te Mali autoportret s paletom. Te slike svjedoče o Kraljevićevoj slikarskoj zrelosti, ali i o bolesti zbog koje se 1912. godine vraća u domovinu. Tu priređuje svoju jedinu samostalnu izložbu, u galeriji Ulrich u studenome 1912., a zatim odlazi na liječenje u sanatorij Brestovac. Upravo na tim posljednjim djelima uočljiva je cezannovska razrada motiva i bavljenje konstrukcijom i kubističkim istraživanjem, u čemu ga prekida smrt.

S nenavršenih 28 godina umro je u Zagrebu 16. travnja 1913. od sušice. Miroslav Kraljević, jedan od začetnika hrvatskoga modernog slikarstva te gotovo najsvestraniji umjetnik s početka našeg stoljeća pokopan je u obiteljskoj grobnici u Požegi.

Naslov: Odg: Lički slikari i kipari
Autor: Lipice - Studenoga 14, 2007, 00:22:26

slikar

Kristian Kreković

[attachimg=1]

Kristianov otac je bio Ličanin, po zanimanju šumar.  Kristian se rodio u 1901. godine u Koprivni a djetinjstvo proveo u Tuzli. Studirao je slikarstvo u Zagrebu, Beču i Parizu. Portretirao je mnoge poznate ličnosti: Mahatma Gandhija (1931. u Parizu), englesku kraljicu godine 1938., i to na njenu molbu, španjolsku kraljevsku obitelj (kralj Juan Carlos i kraljica Sofija), švedsku kraljevsku obitelj, rumunjsku kraljicu Mariju i Karađorđeviće u Beogradu.

Godinama je živio u Peruu i slikao Južnoameričke Indijance. Od 1965. godine pa do smrti 1985. godine živi u Palma de Mallorki, gdje je 1977. dao izgraditi Museo Palma de Mallorca u koji je smjestio svoja umjetnička djela

Kristian Kreković (1901-1985), istaknuti hrvatski umjetnik, rođen je u selu Koprivna (na rijeci Bosni, između Doboja i Modriče) u Bosni i Hercegovini, u obitelji šumara iz Like, odakle Krekovići inače potječu. Djetinjstvo i mladost proveo je u Maglaju i u Tuzli. Umro je u Palma de Mallorki, gdje se nalazi njegova znamenita galerija. Studirao je u Beču i Parizu, a već godine 1928. postao je članom francuskog Društva likovnih umjetnika. Iste godine nagrađen je zlatnom medaljom u Bordeauxu na izložbi međunarodne umjetnosti, za djelo Parižanka sa psom.

Naslov: Odg: Lički slikari i kipari
Autor: Tonky - Siječnja 15, 2008, 19:55:11

     NIKOLA MAŠIĆ (hrvatski slikar)

[attachimg=1]

Rođen je u Otočcu 28.studenog 1852., umro u Zagrebu 4.lipnja 1902. Slikarstvo je studirao u Münchenu,Parisu i Beču. Isticao se kao predstavnik realizma u hrvatskom slikarstvu. Profesor crtanja postao je 1884. u Zagrebu,da bi 1894. bio imenovan za ravnatelja Strossayerove galerije i tu dužnost obnasao sve do svoje smrti. Glavni motivi njegovog slikarstva su studije običnih ljudi i prizori sa sela (najčešće žitelja  Like i Posavine). Nikola Mašić je zajedno sa Josipom Vancašem napisao knjigu o đakovačkoj katedrali.                                                                                                                                      [/color] [/i]

Naslov: Odg: Lički slikari i kipari
Autor: Mile - Veljače 18, 2008, 18:49:57

(http://i26.tinypic.com/ke6j39.jpg)

Stojan Aralica rođen je 24.12.1883 u Škarama kod Otočca.Nakon niže gimnazije u Otočcu završava u Osijeku učiteljsku školu i već se u to vrijeme počinje baviti slikarstvom.Shvaćajući slikarstvo kao svoj životni poziv 1909 odlazi u München gdje najprije uči slikarstvo privatno kod Heinricha Knirra, a već 1910 primljen je na Akademiju  u klasu kod  Karla Marra, da bi 1912 proveo kod Ludviga Hertericha.Izbijanjem 1.svjetskog rata odlazi 1914 u Zagreb gdje boravi dvije godine da bi 1916 otišao na Akademiju u Prag gdje uči grafiku kod profesora Bremsea.U Zagreb ponovo dolazi krajem 1917.,otvara vlastiti atelje i priređuje prvu samostalnu izložbu. 1919 godine.Nešto kasnije 1920 putuje u Italiju, a zatim u sjevernu Afriku i Španjolsku da bi zajedno sa Z.Šulentićem izlagao u Zagrebu 1922 godine.Konačno 1925 godine odlazi u Paris gdje otvara vlastiti atelje i boravi do 1934 kada se ponovo vraća z Zagreb.U tim godinama izlaže kako u Parisu tako i u Pragu,  Zagrebu i Beogradu.Početkom II svjetskog rata odlazi u Beograd, a poslije rata u Švedsku  gdje ostaje do 1948 da bi se ponovo vratio u Beograd. Izlagao je na mnogim izložbama u zemlji i inozemstvu, a po vlastitoj želji dio svog fondusa poklonio je Gradu Otočcu koji je od 1976 izložen u muzeju u Otočcu. Umro je u Beogradu 04.02.1980. godine, a ova stalna izložba i memorijalna zbirka otvorena je u Otočcu 11.04.1980.

Više slika  ovdje >>>  (http://i36.tinypic.com/2jahg1u.jpg) (http://slike.nasa-lika.com/thumbnails.php?album=22)

O stilu Stojana Aralice

U ranijoj fazi Aralica je korektan realist sa kolorističkim dispozicjama.Do povratka u Zagreb 1933 crta mrtve prirode, portrete i krajolike u impresionističkom duhu, neprestano pojačavajući koloristički izraz.Uspostavlja ravnotežu između forme i raznovrsne i smjelo odabrane palete.Kolorističkom i crtačkom razigranošću približava se ekspresionizmu.U razdoblju od 1933 do početka II svj. rata može se svrstati među slikare intimste.U kasnijoj fazi pa sve do smrti slika djela u kojima boja ima primarnu ulogu.Slikajući svoj zavičaj i Velebit boja posebno dolazi do izražaja što je vidljivo iz njegovih slika.

Naslov: Edo Kovacevic
Autor: velebitska-plava - Ožujka 04, 2008, 20:32:01

Edo Kovačević - je rođen 1906. godine u Gospiću, a umro 1993. u Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1930. godine. Osim brojnih putovanja Europom posjećuje New York i Japan. Pripadnik je grupe Zemlja s kojom izlaže od 1932. do 1935. godine. U "zemljaškoj" fazi priklanja se plošnoj koncepciji slike te razvija rafinirani kolorizam koji dosiže klasičnu punoću u modroj gami, a raspliće se u širokom rasponu kolorističkog intenziteta u mrtvim prirodama i pejzažima. Uz tehniku ulja na platnu intenzivno slika pastelom. To je slikar s naglašenim osjećajem za sklad boja i oblika u prostoru, tako da je autor mnogih stalnih muzejskih i galerijskih postava. Od godine 1986. redoviti je član JAZU.

[attachimg=1]

Naslov: Odg: Lički slikari i kipari
Autor: Lipice - Rujna 02, 2008, 17:25:13

Stojan Aralica

vaj mi je njeguov autoportret dobar

[attachimg=1]

Naslov: Odg: Lički slikari i kipari
Autor: Draža - Prosinca 07, 2010, 11:30:43

                                 
   
Blaž Devčić rođen je 3. ožujka 1916. u Krasnu u Lici od oca Josipa i majke Mande rođ. Devčić. Roditelji su imali osamnaestoro djece; deset sinova i osam kćeri, od kojih je desetero pomrlo još u djetinjstvu. Od tri preživjela sina Blaž je bio najmlađi. Još kao dječak izdvajao se od ostale djece po vidljivom talentu za praktični rad s drvetom i glinom, izrađujući od tih materijala figurice i razne igračke.
Budući da je u školi bio vrlo napredan, učitelj iz Krasna ga je 1926. god. poslao na daljnje školovanje u Zagreb, točnije u Dječačko sjemenište. Vidjevši njegov talent za kiparstvo, poslali su ga kod poznatog kipara Ivana Meštrovića na daljnje usavršavanje. Gimnaziju je završio do šestog razreda. Tijekom boravka u Zagrebu u više je navrata morao iz raznih razloga mijenjati mjesto stanovanja.
Godine 1932. odlazi iz Zagreba u Beograd gdje se bavi izradom portreta, raznih dekorativnih figura i prikladnih stvari za nadgrobne spomenike. Kako se s vremenom broj narudžbi smanjivao, a time i broj kupaca, 1935. Blaž se ponovno vraća u Zagreb. U to se vrijeme upoznao s nekim uglednim kiparima i profesorima s Akademije likovnih umjetnosti. Bavio se portretiranjem i izradom skulptura. Već nakon dvije godine, dakle 1937., Blaž je napustio Zagreb i otišao u Novi Sad gdje je boravio oko pola godine, a potom u Čazmu, u zaselak Gromulje, kod svojih rođaka.

U Čazmi je upoznao Anu rođ. Kupsjak s kojom se nakon dvije godine oženio. S Anom je Blaž prihvatio i posvojio njezinog izvanbračnog sina Duška, kojeg je jako volio, a i Duško njega, što se moglo jasno vidjeti iz nekih Duškovih pisama upućenih Blažu u bolnicu ili, pak, nekih njegovih životnih poteza nakon majčine rastave. Blaž je sa svojom obitelji najprije boravio u Banjoj Luci, a potom u Bjelovaru gdje je otvorio svoj atelje. U to vrijeme nastaju prve bračne krize. Odlučivši napustiti Anu, otišao je u svoj rodni kraj Krasno. U međuvremenu je Ana dospjela u bolnicu, a trogodišnji sin Duško kod nekih prijatelja na privremeno skrbništvo. To je Blaža jako pogodilo i vratio se ženi. Budući da je u vrijeme NDH politička podobnost bila vrlo važna kao uvjet za zaposlenje, Blaž je bio prinuđen prihvatiti ustaški pokret. Na taj način 1943. god. postaje kotarskim službenikom u Čazmi. Iste godine seli u Zagreb i postaje zamjenikom kotarskog predsjednika u Dugom Selu. Blaž nije previše mario za trenutnu političku situaciju pa je jednom prilikom potajno pomogao partizanima omogućivši im dovoz potrebnih lijekova. Zbog toga je bio osuđen i istjeran iz kotarske službe. Zahvaljujući Božjoj pomoći i samilosti tadašnjeg kotarskog predsjednika, Blaž je ostao na životu unatoč smrtnoj presudi. Zanimljivo je da su ga i partizani kasnije optuživali za izdaju, navodeći da je u vrijeme NDH pomagao u izradi papirnatih novčanica i poštanskih maraka. Zbog toga ga je policijska vlast privodila, maltretirala, tukla i mučila do te mjere da se to, prema mišljenju mnogih koji su Blaža poznavali, odrazilo i na njegovo psihičko zdravlje.

Sljedeće godine Blaž s obitelji seli u Zagreb kod svoje sestre Julijane Dodigović. U to vrijeme žive vrlo skromno, mogli bismo reći bijedno.
Unatoč ženinom neodobravanju i nerazumijevanju njegovih umjetničkih potreba, Blaž se 1949. god. upisuje na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu - odjel kiparstvo kod prof. Vanje Radauša. Vrlo uspješno položio je sve ispite V., VI. i VII. semestra, no VIII. mu je semestar ostao neocijenjen, iako ga je uredno odslušao. Razlog je bila njegova teška psihička bolest zbog koje je najviše vremena provodio po psihijatrijskim bolnicama. U vrijeme studiranja stupio je u kontakt s brojnim poznatim imenima. Uz Meštrovića, radio je i kod prof. Antuna Augustinčića koji ga je i potaknuo na upis na Akademiju, potom na zagrebačkom groblju Mirogoju kod kipara Bakića. Zanimljivo je da ga nitko tada nije zvao osobnim nego umjetničkim imenom Vlaho, što je također dosta govorilo o uspješnosti njegova rada.

Tijekom 1951. god. Blaž je u više navrata boravio na psihijatrijskom odjelu zagrebačke bolnice Rebro. Za vrijeme prvog boravka, koji je trajao nešto više od dva mjeseca, ustanovljena mu je dijagnoza schizofrenia simplex. Nakon tih mučnih mjeseci Blaž je napustio bolnicu, uvjeren da će mu biti bolje u rodnom kraju Krasnu, no kako se zdravstveno stanje pogoršavalo, iste je godine bio upućen na psihijatrijsko liječenje u Vrapče. I tu je bio u nekoliko navrata, bježeći i ponovno se vraćajući. Žudio je za svojim rodnim krajem i vlastitim mirom. U vremenu izvan boravka u bolnici Vrapče Blaž se ponašao dosta neprilagođeno zbog čega su i bračne krize postajale sve jače. Ženu je okrivljavao za sve svoje životne neuspjehe. Liječenje mu je bio određeno radnom terapijom, no on se neprekidno tužio da je strašno dekoncentriran, da nema volje ni energije za rad. Za vrijeme boravka u Vrapču za skrbnika mu je bila određena sestra Julijana, budući da žena nije htjela imati kontakta s njim. Godine 1954. Blaž je bio premješten na psihijatrijski odjel bolnice na otoku Ugljanu gdje je boravio više od četiri godine. Tu je kao kipar imao svoju radionicu gdje je za liječnike izrađivao razne skulpture i vaze za bolnički vrt. Tako je u jednom pismu sestri Julijani napisao: "Radim neke vaze, kao da i ne radim ništa. Bog dragi neka te očuva onih riječi koje ja čujem. Što mogu, moram se pomiriti sa svojim udesom. (…) Pozdravlja Vas Vaš bijedni brat Blaž." Blaž se gotovo uvijek potpisivao izrazima "Vaš bijedni i zaboravljeni" ili samo "Vaš bijedni", a u pismu ženi "Vaš bijedni nekad suprug Blaž Devčić, bivši student kipar." U bolnici na Ugljanu Blaž je imao relativno široku slobodu kretanja, tako je mogao slobodno otići do Zadra u nabavku materijala za svoje radove. Tu je priliku 1959. god. iskoristio za bijeg u svoj rodni kraj Krasno. Otada se više nikada nije vratio ni u jednu psihijatrijsku ustanovu, već se prepustio životu u izvornoj krasnarskoj prirodi.

Osim izgubljenog psihičkog zdravlja, Blaž je izgubio i dozvolu za radnu sposobnost. Odlukom ondašnjeg Kotarskog suda u Zagrebu bilo je određeno da mu se "zbog duševne bolesti Schizofrenie simplex" oduzme radna sposobnost, a nekoliko godina kasnije, točnije 1964., i sposobnost za bračni život jer je, navodno, "na osnovi svoje umne bolesti nesposoban za život u bračnoj zajednici", što je kasnije išlo u prilog brakorazvodnoj parnici koju je pokrenula njegova dotadašnja supruga Ana.

Ogorčen, razočaran i neshvaćen, Blaž se povukao u svoj umjetnički svijet i u svoje skromno obitavalište u Krasnu gdje se, na svoj osebujan umjetnički način, sjedinio s prirodom. Posinjeni sin Duško napustio je majku i otišao živjeti u Australiju, no ostao je u kontaktu s Blaževom sestrom Julijanom. Ana je u međuvremenu pronašla novog životnog suputnika.
Blaževo je prvo stanovanje, nakon svih životnih prekretnica i nedaća, bilo u zaselku Modrići - štala sa šternom, koja je tada bila u vlasništvu Blaževa brata Mate. Blaž nije previše razgovarao s mještanima. Ponekad mu je dolazila njegova sestra Julijana. Prema njezinim riječima, ta je prva Blaževa kućica izgledala vrlo neobično, a budući da ju je Blaž neprekidno smanjivao i izmjenjivao, ona nikad nije bila istog izgleda i veličine


   
Od silnog pregrađivanja i smanjivanja od štale je ostala samo hrpa kamenja, stoga se Blaž preselio u obližnji zaselak Devčići u napuštenu kuću nekog Ilije koji je tada bio u Srijemu. Ni tu nije mogao duže ostati jer mu nije bilo dobro, pa je odselio u predio zvan Klanac, blizu zaselka Dujmišići gdje je od šiblja i dasaka sagradio neku daščaru. Zidovi i krov te daščare još uvijek stoje. Zidovi su bili napravljeni od paralelnih dasaka, a prozorski otvori natrpani suhim lišćem radi bolje izolacije.
   
   
Osim sa svojom sestrom, Blaž je održavao dobre kontakte i sa svojim prijateljem prof. Ivanom Tomljanovićem, akademskim slikarom iz Zadra, kojemu je izrađivao razne predmete, a za uzvrat dobivao alat za rad i ponešto hrane.
Često je kopao zemlju i iz nje izvlačio kamenje za svoje klesarske radove. Iz krasnarske je šume, pak, izvlačio debla i od njih pravio drvene skulpture. Tako je poznato da je iz drveta napravio bistu svoje žene koju je potom bacio u vatru. Bacanje radova u vatru bila je česta pojava u Blaža, stoga su mnogi svećenici iznuđivali od njega radove i na taj način spašavali umjetnine. Koliko mu je krasnarska šuma bila izvor inspiracije za brojna umjetnička djela saznajemo iz jednog intervjua s njime 1974. god. kada je novinar komentirao: "U jeli snijegom povitih grana odmah ste uočili oblike mlade vitke djevojke, na trulom panju pročitali ste beznađe života i surovost čovjeka, na nekom krču zloću prirode, na kakvoj kvrzi vidjeli ste obrise ljudske glave i sl. Nije li, zapravo, šuma pravi izvor Vaših inspiracija?" Blaž je tada odgovorio: "Jest, draga dušo, šuma je puna oblika i u njoj mi glasovi najglasnije govore." Blaž je svakoga oslovljavao s "drago dijete" ili "draga dušo".


[attach=1]  [attach=2]

Naslov: Odg: Lički slikari i kipari
Autor: Draža - Srpnja 03, 2011, 06:26:33

.
[attach=1] [attach=2]


[attach=3] [attach=4]

Naslov: Stipe Golac
Autor: Vera - Siječnja 27, 2012, 19:13:25

Stipe Golac

[attachimg=1]

Stipe Golac rođen je 13. travnja 1939. godine u Ribniku kraj Gospića. Nakon završena četiri razreda gimnazije u Gospiću, upisuje se u Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 1961. godine diplomirao u klasi profesora Vilka Selana. Diplomirao je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beogradu 1966.g. u slikarskoj klasi profesora Mihajla Petrova. Nakon završenog studija vraća se u Gospić, gdje se zapošljava u Gimnaziji "Nikola Tesla" i Pedagoškoj akademiji kao profesor likovnog odgoja. 1966. priređuje prvu samostalnu izložbu slika. Od 1977. prelazi na Pedagoški fakultet u Rijeci, radna jedinica Gospić, gdje od 1997. radi kao redoviti profesor metodike likovne kulture. U dva mandata bio je dekan na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću. Kao pedagog objavio je brojne stručne tekstove s područja kulture, umjetnosti, odgoja i obrazovanja. Njegovih deset knjiga aforizama "bez dlake na jeziku", neiscrpno su ljusko i humano blago koje nam je podario. Na Prvom hrvatskom festivalu humora i satire, održanom u Slavonskom Brodu 2001., dobio je zlatnu plaketu i prvu nagradu za aforizme. Silnom energijom i ljubavlju nastali su ciklusi slika "Velebitski pejzaži", "Kameni cvjetovi" i "Likovni doživljaji" kojima Stipe Golac daje novu vitalnost u suvremenoj hrvatskoj pejzažnoj umjetnosti. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Uvršten je u Likovnu enciklopediju i Hrvatski biografski leksikon. Živi i radi u Gospiću.

Naslov: Odg: Lički slikari i kipari
Autor: Draža - Veljače 06, 2013, 16:10:44

Nikola Mašić


[attach=1]

Rođen je u Otočcu u obitelji bogata trgovca Steve i Ane Mašić.Kako su Mašiću prerano umrli  roditelji,brigu o njemu su preuzeli sestra i zet.Školovao se u Italiji,Poljskoj,Austriji.Skrbnici su bili odlučili da u Beču upiše trgovinsku akademiju.No,dugo se ne zadržava na trgovinskoj akademiji,upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Beču,za to kratko prelazi na Akademiju likovnih umjetnosti u Monakov u Munchen.Za vrijeme studija Mašić iskazuje svoj veliki talent  pa je 1877.g. odlikovan prvom nagradom.Velikom zlatnom medaljom od zbora akademskih slikara u Monakovu.Za vrijeme studija Mršić prvi put  1878.g.odlazi na parišku svjetsku izložbu,gdje je očarao francusko  slikarstvo.Godine 1884.imenovan je profesorom u novoustrojenoj  Kraljevsko-zemaljskoj  obrtničkoj školi,a nekoliko godina kasnije izabrala ga je JAZU za ravnatelja akademijske Strossmayerove galerije slika,sve do smrti.Umro je u Zagrebu 1902.Hrvatska je odala priznanje Mašiću još za života uvršten je u Album  zaslužnih Hrvata XIX.st.I njegov rodni kraj,njegova Gacka i Otočac jednu su od svojih ulica 1990.g.nazvali po njemu,oduživši  mu se i pokazavši time da je prisuta nu memoriji.