Nasa - Lika Forum
Lika => Lička kuhinja => Autor teme: Josa - Ožujka 09, 2013, 21:31:31
-
U toku duge i hladne zime, omiljeno jelo starije Ličana, bilo je kiseli ribani kupus, suvo svinjsko meso i debela lička slanina, sa krumpirom u cjelo
odnosno pod lička večera
kožom ili korom, a umjesto krumpira, kao prismoka, znala se počesto svariti i palenta - lička večera. Kupus i meso zvalo se lička večera zato što se uglavnom i pretežno spremalo za večeru, a rjeđe za užinu (ručak). Lička večera se pripremala u količini prema broju ukućana.
Iz kace se izvadi kiseli kupus, zera se opere u mlakoj vodi, pogotovo ako „trevi" ili „divina" biti previše ljut (kise'). Ako nije ljut onda se nama, meće u lonac. S poda (tavana) „slimi" se sušena svinjetina (rebra, pečenice, slanina od zakolja, drob, kobasice, kulen...) i metne u sud s vodom, da se zera pokiseli i opere od soli i čađi, a more se zera i otkuvati (prokuvati), ako je previše čađavo i slano. Uzme se lonac i do polovine se natrpa kupusa, u sredinu lonca složi se sušeno meso do pod vr' lonca i potrpa kupusom. Nalije se vodom i metne kuvati na laganoj vatri. U drugi lonac (sud) metnu se dobro oprani krumpiri (kumpjeri) pod kožom, nalije ledenom vodom (vrućom vodom se krumpiri ošure, pa se teže kuvaju). Kad se skuvaju, ocjedi se voda (kumpjeravica), vrate se zera na peć, da se osuše i gule se. Kad se ogule onda se posole. Ličani su kumpjeravicu koristili kod nazeba i prehlada, na način da su se lječili udisanjem pare (napariti). Kad je kupus i meso gotovo, iz lonca se sve istrese u neki sud. Kod starije Ličana običaj je bio da svako sebi kupus meće ili jedu svi zajedno iz jedne zdjele, a meso je svakom djelio domaćin - glava kuće, koga se i za ostale stvari sve pitalo. Ako kupusa i krumpira ostane, sutradan se podgrije i krumpir potpeče i čeljad „užije". Znali su dičaci ranije večerati i otići u prelo, pa kad se iz prela vrate, umorni gladni i ponekad zera „navrzni" (pripiti, supjani), najslađe im je bilo „namaslačiti" se kupusa i mesa pri¬je spavanja. Kad se planinki žuri ili ukućani to požele, kiseli kupus se zna „povrigati" ili „poprigati" (pofrigati), a prismoka je bila obična palenta, kukuruzovnica i sl. Tako pripremljen kupus još je ljepši kad se u nj metne (natrpa) žmara (čvaraka). Kiseli kupus se zna zauljiti i jesti, ka' salata, uz pršut i kajganu ili neko drugo jelo.
Kad bi doša' prijatelj u kuću, domaćin bi zna' reći:
„Ajde ženo meni i mom pobratimu, uz ovu mučenicu koju pijemo, da nas ne bi srušila, ispeci zera pršuta, pa uli 'edan nasad jaja i donesi kisela kupusa iz kace i zera zaulji, da nas razgaljuje..."
Kasnije su se ljepše glavice kupusa sa boljijem listovima birale i metale kiseliti, radi pravljenja sarme. O kupusu i mesu u narodu nastale su mnoge pjesme, šale i anegdote. Ličani, koji „odeše" sa svojih ognjišta „trbuhom za kruhom" u svijet i u urbane sredine, ponesoše ovo svoje nacionalno jelo i priređuju ga često u svojim domovima, a naročito na zavičajnim prelima, večerima i druženjima. Neka tako i ostane. Ipak je ovo jelo bilo najslađe u zavičaju.