Nasa - Lika Forum

Književnost => Pjesmice => Autor teme: velebitska-plava - Rujna 04, 2007, 20:51:07

Naslov: Poezija nepoznatih / amaterskih pjesnika
Autor: velebitska-plava - Rujna 04, 2007, 20:51:07

(http://bilderhosting.yoodo.eu/images/H5735334.jpg)            ZEJKO DAKOVIC

Iz pjesama se moze naslutiti da je autor knjizevni amater koji se predstavlja ovom zbirkom. On zaista pise o sebi, moglo bi se reci “ispovjednim”stilom. pjeva o svom zivotnom lutanju, o unutarnjim nemirima,kusnjama, snovima i strahovima, o tegobnoj osamljenosti, boli i nemoci, teskim posljedicama minulih ratnih zbivanja u domovini.

Ivan Zelenbrz, prof.

Naslov: Odg: Poezija nepoznatih / amaterskih pjesnika
Autor: velebitska-plava - Rujna 04, 2007, 21:08:01

[ Pjesnik

Da sam pjesnik, bistroga uma,

snagom bih pera svaki trenutak,

odsutnoga duha,

pomjerio jedan dan unaprijed.

Dosadne kise sjajem sunca bih obojio,

u svaki kutak tvoga srca zavirio

i znaj, ne bih se bojao.


Ne bih strahovao

od vjetrova koji nose,

oni su hladni kao ljudi,

tvoj miris kao ruza procvala

daleko bi odnijeli, nadu

kao posljednju, slomili

i znaj, mene ubili.


Da sam pjesnik, zvijezdanih daljina

vidio bih skrivene pute Gospodnje,

andele zlatne kako sviraju harfe,

i neke prijatelje stare koje zaboravih

a nisam smio,

jerbo covjek zivi i onako

kako ne bi htio.

Svaka bi mi rijec licila na cvrkut ptice,

pretvarao bih

crno u bijelo,

svaki grad u svoje rodno selo.

Ljudi bi isli uzdignuta cela

onako kako treba, ljubav

kao moja i tvoja bila bi

zastitni znak cijeloga svijeta.


Iz misli me prenu plac djeteta.

Ono treba oca a ne pjesnika.

S nevjericom stadoh na svoje noge,

takvi smo mi ljudi, uvijek mislimo

eh, da sam..., mogao bih vise,

ako ne i bolje.

z.dakovic/dakan

Naslov: Odg: Poezija nepoznatih / amaterskih pjesnika
Autor: velebitska-plava - Rujna 04, 2007, 21:34:14

istina

     Prolazio sam cestom

     u mislima si mi bila ti.

     Pride mi jedan

     sto koricu kruha moli.

     Odmahnuh rukom:

     “ Zar sam ja od drugih bolji?”

 

     Prolazio sam cestom

     bezbrizno, s rukom u dzepu.

     Prsti se igraju sa sitnisem

     u njemu, mislio sam na ljubav

     a ne vidjeh drugu stranu njenu.

 

     Jedan covjek je prosao

     pored mene. Propustih sansu

     ljubav prema bliznjem dati.

     Sutra cu se pitati:

     “ Zasto si, Boze, tako okrutan?”

     A odgovor, glupan, necu znati.

 

     Z.Dakovic

Naslov: Odg: Poezija nepoznatih / amaterskih pjesnika
Autor: velebitska-plava - Veljače 23, 2008, 10:20:07

TUGA

Najdraži moji umiru polako,
i nestaju lako,
tope se ko sol,
sam ne znam kako
u duši, savladati bol.

Nestaju prijatelji, nestaje sve,
odlaze mili,
sve žalosno mre.
u srcu su bili,
sam ne znam kako,
dušu su mi svili,
a gubim ih lako.

Kako tužno šumi, tihi morski val,
dok sjećanje budi,
na suroj hridi, uz kameni žal,
u zori što rudi
na ljude, na drage ljude,
što vrijeme im sudi.

Naslov: Odg: Jesen moga života
Autor: mama - Listopada 15, 2008, 20:31:28

Jesen je stigla lijepa

i razveselila je moje srce

više od vrućeg ljeta.

Priroda se obukla

U zlaćanu nijasu boja.

Plodovi moga života

u jesen su se preselili

i više nema žetve.
 
Ostalo je samo postojanje

i divljenje čarobnom šarenilu

moga skromnog života.

Ostala je još samo tiha radost

zbog svega što je u meni izraslo.

Jesen me nježno ugađanjem hvali

dok u jesni gledam svoj život mali.

Sve je tako dobro

i ta tako osjetljiva

mala neprimjetljiva radost,

koju jesen u meni budi.

I nema više glasne radosti ljeta.

U srcu ću vjećno čuvati

Tu tihu radost moga ljeta

I nitko je nemože uzeti.     

Zimu će preživjeti ona.

Izdržat će i radost moga ljeta

kad u meni i oko meine

 sve postane hladno.

Naslov: Odg: Poezija nepoznatih / amaterskih pjesnika
Autor: Stanislav Gligorovski - Studenoga 10, 2012, 15:10:26

Kaže devojka


Lotos i platan su jedna porodica,
kaže devojka.
Lotos i platan su jedna porodica.

*

Platan, visok, naočit
granama pegavim lomi mir
vazdušnih nebesa
nad kućama našim.
Seme svoje raznosi po svetu, po nebesima,
niz vetar.
I praši se, praši, praši.
Praši se, i upliće u kose devojaka,
devojaka što se kikoću,
šetajući vetrovitim pustinjama pod nebesima
platanom okovanih gradova.

Vrane žive u tom platanu.
Vranetine široke,
vranetine moćne i bučne
što lete, lete, lete
i grakću, grakću i gospodare svetom zvuka
sa nebesa.
Svetom čiji su okovi platanova stabla.
Buku njihovu devojke ne vole,
devojke mirisne što šetaju
svetom okovanim platanima
i kikoću se, sretne, i kikoću.
Plod platana im se u pesmi vrana
upleo u kosu.

*
Lotos mirno pluta nad rekom
koja pod njim teče. Teče.
Širi cvet svoj svakoga dana
kada zraci sunca obasjaju njegovo selo
i deca ljudi se razmile po dvorištima
ulica seoskih, ulica njihovih blatnjavih
što na lotos mirišu.
I taj miris
lotos rasipa daleko svojim nežnim laticama niz vetar
iznad hladne rečne vode pune riba
što pod njim sretne plove.

To su ribe bez neba
što plivaju do mulja crnog po kom su
deca seoska kao po blatu nekada gazila
i kikotala se se,
a potom do crnih listova lotosa
što pokrivaju celu tavanicu
njihovog toplog doma.

Pesma lotosa privlači devojke iz sela,
one ga beru, njegove nežne cvetove
te njima kite svoje kose
i mame mladiće stasate
u melodični ples oplodnje
okupan roze mirisima
nežnog lotosovog cveta
u njihovim kosama.

Žive na lotosima bube.
Bubetine velike, koščate, tvrde, bučne.
Zuje oko lotosa bube,
zuje i plaše nežne devojke iz sela
što se kikoću.
Gospodare lotosom ova krilata stvorenja
što škljocaju i škljocaju
svojim zubatim nogama,
što se biju za ženke buba i ženke lotosa.
Devojke se klone buba
dok im se njihova krila
u očima mešaju
sa okeanima procvetalih lotosa.

*
Lotos i platan su jedna porodica,
kaže devojka.
Lotos i platan su jedna porodica.