Nasa - Lika Forum
Lika => Lička povjest => Autor teme: Vranik - Rujna 21, 2007, 12:01:12
-
Karta Like i Krbave, Marka Lovre Ruića iz 1780. godine
[attachimg=1]
Uvećano, http://free-zg.t-com.hr/Zagreb_Animation_Studios/Karta-Krbave-i-Like.gif
Popis Like i Krbave 1712. godine 2.8 MB.pdf (http://www.angelfire.com/tx5/film/Popis.pdf)
-
Poslije izgona Turaka god. 1689 iz like i Krbave upravljala je ovim zemljama carska komora.Godine 1710 dodjoše u Liku komorski činovnici grof Antun Coronini i barun Jakov Rambschissel, da ondje sustavno urede upravu zemlje.Pri tome su postupali svojevoljno, da se na Rosariju na Udbini pobunio narod.Od straha pred narodom pobjegoše Coronini i Rambschissel iz Krbave u Liku. No razdražen puk pojuri za njima, te ih stigne u Ribniku kod Gospića.Da se spasu pobjegoše činovnici u Ribničku crkvu, jer su tada još crkve služile kao zakloništa čak i za razbojnike. Ipak ih nije niti crkva zaštitila od narodnoga gnjeva, jer ih je narod sasjekao kod samog oltara.radi toga bude zatvorena ova crkva, koja se nalazila na malenom otočiću usred rijeke Like.ista je crkva poslije zapuštena, te se poslije pretvorila u ruševinu.
Najstariji spomen bacanja "kamena s ramena" zabilježen je g. 1724. tada se ova narodna igra izvodila na Udbini. Kako je to bilo već tada popularno natjecanje, vidi se po tomu što su tom prigodom u Udbinu došli takodjer Turski podanici iz susjedne Bosne.Ovi dapače htjedoše nadbaciti Ličane i Krbavce. Ipak je sve junake nadbacio lički junak Iveta Rukavina iz Karlobaga. On je dobio okladu (u novcu), i s tim novcem nahranio i napojio svoje prijatelje.
Kada je carska komora počela u lici uvoditi tlaku (rabotu) i povisivati porez, počeše Ličani rogoboriti, a godine 1733 podigoše i bunu.tada je zapovjednikom u Lici bio Pukovnik Freme, koji je godine 1729 naslijedio grofa Rajmunda Attemsa. Freme je sjedište pukovnije iz marofa u Novom prenio u Gospić koji tada postade glavnim mjestom u Lici. Da prestraši pobunjene Ličane, dade freme kazniti nekoga Smiljanca, koji se najviše isticao. So ovo je kaznom polučio baš protivno, jer se buna tada tekar zaoštrila.razjareni seljaci iz Smiljana, Trnovca, novoga i Divosela počmu ubijati ličke časnike i činovnike. Na konjima dopriješe buntovnici u Mušaluk, gdje zapališe Mesićevu kuću. Jednako su spalili i Oreškovićevu kuću u Perušiću, našto krenuše u Podlapac, da ondje zapale kuću prokulaba Dobrovca. U Podlapcu provališe Ličani u Holjevčevu kuću. Holjevac nije bio kod kuće, a njegova planinka (domaćica) lijepo dočeka i podvori buntovnike. Kada se Ličani nahraniše i napojiše, ostaviše Holjevčevu kuću na miru te se vratiše u Liku.
Po nalogu kraljice Marije Terezije uredio je princ Hildburghausen god. 1746 cijelu Liku i Krbavu kao prvu krajišku pukovniju. Zapovjednik ove ličke pukovnije postade pukovnik Guicciardy, potpukovnikom Kuhbach, majorima Althass i Petar Vukasović, Konjičkim satnicima; Jure i Dane Holjevac, Stipan Pecel, Ivan Kalinić, Ivan Muhar, Pješačkim satnicima: Jure Knežević, Ivan Kurfsky, Dujan Došen, Jakov i Plavša Starčević, Ružne Pave i Medo Rukavina, Gabre Frane i Mate Orešković, Ive i Marko Mesić, Miko Holjevac, Stipan Pecel, Ivan Kalinić, Ivan Muhar, Vela Ebner, Stipan Vlatković, grof Brauk, Matija Wolf i grof Geodon Laudon.Kao zapovjednik satnije na Buniću dade grof Laudon na krbavskom polju zasaditi lijep gaj koji se i poslije prozvao Laudonov gaj. Kasnije se laudon kao general istakao u ratovima sa Prusima i Turcima.
-
Za takozvanog austrijskog nasljednog rata pođoše dvije ličke čete god. 1747 čak u Belgiju, gdje su sudjelovale u borbama u pokrajini Brabant. Tamo poginuše lički časnici Vuk Kolaković i Mate Orešković. U noći 18/19 Siječnja 1748 bijaše ljuta zima. Sava Pavlica koje je ove noći morao na polju stražariti okladio se da će svu noć stražariti bez toploga odijela obučen samo u gaće i u košulju. Pavlica je okladu dobio, a da ipak nije nastradalo njegovo zdravlje. On je dapače dočekao duboku starost od 90 god. te je umro god. 1814 u Komiću ostavivši 60 potomaka (djece, unuka, praunuka).
Kad je godine 1750 zapovjednikom ličke pukovnije postao losy, tada je on počeo ličane podučavati vojnoj vježbi kakva je bila u Njemačkoj. Prvi tabor ličkih vojnika bio je u Novom selu kod Saburovca, kamo je došao i general Scherer.Ličani se nisu dali podvrgnuti strogoj i ukočenoj njemačkoj muštri,a vrijeđalo ih je i to što su za kaznu uvedene batine. zato je god. 1751 planula buna u Bruvnu i Lovincu.
Karlobag je god. 1755 dobio posebnu upravu sa svojim činovništvom. Time je Karlobag postao neovisan od zapovjedništva ličke pukovnije u Gospiću.
Karlobag je dakle odsada c. kr. slobodna vojna općina.
Lika je 1761 imala blagoslovljenu žetvu, zbog čega su sve namirnice postale jeftinije. Tako se kvarta pšenice prodavala po 34 krajcara, a kvarta zobi po 12 krajcara. boca dalmatinskog vina stajala je u krčmi samo 3 krajcara, a za 3 Forinta i 45 krajcara mogla se kupiti debela krava. No zato je 1764 u lici zavladala tolika nerodica da su ličani bili prisiljeni posuditi hranu iz carskih skladišta u Karlovcu i Karlobagu.
-
General Beck odredio je u ožujku g. 1764 popis svih muških glava u Lici. Uz to je i nametnuta daća za ribolov, na krčmarenje, na mlinove i na obične lovove čega do tada nije bilo u Lici. Od 1.Studenoga 1765 određena je i daća na vino, te se u Karlobagu plaćalo 37 i pol krajcara od svakoga >>barila<<.
Tokom vremena Lika se tako napučila da su go. 1765 od ličke pukovnije odvojili satnije; Pazarište, perušić, Čanak, Bunić, Kozjan, Debelo brdo, Malu Krbavicu, Bjelopolje i Korenicu.
Ova mjesta pripojiše otočkoj pukovniji, od koje su opet ogulinskoj pukovniji pridali mjesta; Krmpote, Ledenice, Krivi put, Brinje, Jezerane, Stajnicu, Križpolje, Prokike i Vodoteč. te iste 1765 g. uvedena je i uniforma za krajiške vojničke pukovnije. Vojnici su odtada do 1771 nosili odijelo modre boje mali su morali brijati brkove, jer je i na carskom dvoru prevladavala francuska moda.
Onim vojnicima koji su imali malo zemljišta, počela je vojna uprava davati pripomoć za ono vrijeme kada su aktivno služili.
Navečer 5. prosinca 1768 zacrvenilo se nebo nad likom tako da su se jedva vidjele zvijezde, premda je bilo posve vedro. Ovaj žar na nebeskom svodu potrajao je čitav sat. narod nije znao protumačiti tu prirodnu pojavu.
Mjesto modre boje dobiše vonjici ličke pukovnije godine 1771 odjelo bijele boje sa ljubičastim opšivom i porubom. Časnici su na bijelim hlačama i prslucima imali zlatne tkanice, a na šeširima zlatne porte.(ove porte su ostale do 1. Siječnja 1785 kada su ukinute i časničke tkanice tzv. >>feldbinden<<.)
Naredne godine 1772 odredila je vojna uprava da časnici moraju prigodom ženidbe položiti jamčevinu. Sve do 1773 mogla je vlada časnicima prodavati službe za novac.
Nekada se u Lici odvijala slobodna dioba po kućama. kako su mnogi ličani imali po više sinova, a ovi razdijeliše među sobom očevinu tada je vojna uprava opazila da seljaci imaju sve manje zemlje za obrađivanje. Zato je 1774 izišla zabrana daljnih dioba, te su od tada morali živjeti u zadrugama.
-
Mletački podanici iz Dalmacije su običavali svoju stoku tjerati na pašu po gori Čemernici i po Pustom polu. To su Ličani uvjek krivo gledali, koji napokon izradiše, da je vojna uprava ovu pašu god. 1774 razdjelila među krajišnike.
Granica između Like i Dalmacije nije bila točno određena niti na drugim stranama Velebita, uslijed čega je često dolazilo do svađa. Iz takve jedne svađe izrodila se u Studenome g. 1774 u Trstenici i ljuta borba, te je više ljudi izginulo ili zadobilo rane.
Car Josip II. došao je 08. Svibnja, 1775 pvi put u Liku. Njegova se pratnja čudila, što 11. Svibnja još nije u poljima ništa bilo zeleno. Car je odredio d katoliki Ličani od sada ne trebaju davati lukno (bir) svojim svećenicima, koji će za to dobivatiplaću od Vojne uprave. Tom prigodom je ar takodjer podjlio Ličanima nešto crkvene zemlje.
Da se jednom između Ličana i Dalmatinaca obustave svađe radi međe na Velebitu, povukla je od, 1777. mješovita komisija (austrijsko - mletačka) stalnu granicu po navišim vrhuncima Velebita
Tom prigodom dobila je Lička pukovnija definitivno Jalukovac, Dušice, Libnice i Duboki dol pod Termsinom.
Vojna je uprava g. 1783 u Lici ukinula daću, koja je na lov i ribolov bila darovana 1764 god.
Tokom 1782 god. prolazilo je kroz Liku 22.000 Dalmatinaca, koji su ostavili svoj stari zavičaj, da se nastne u plodnijim krajevima prije svega u Slavoniji, Srijemu i Banatu.
Ovu e akciju vodio pop Vinko Čulebić, kojemu je pomagao Vikar Grujo Prpić. Radi toga je Čulebića ljuto zamrzila Mletačka Republika kojoj je tada još pripdala Dalmacija.
Mlečani su Čulebića i Prpića uhvatili na granici, te ih kao snupioce ljudi okovali u lance i odveli u Zadar. Lički major Antun barun Knežević htio je pod svaku cijenu Čulebića i Prpića spasiti, zato je u Studenoe 1782 god. krenuo rema Mletačkoj utvrdi Kninu s namjerom da zarobi nekoliko odličnih mletačkih podanika, koje bi onda na slobodu putio u zamjenu za Čulebića i Prpića.
Ipak se ovo Kneževićevo poduzeće izjalovilo jer su Lički vojnici tamne noći zalutali. Međutim za Čulebića i Prpića se zauzeo kralj Josip II. koji je u Mlecima preko svog poslaništva izradio njihovo oslobađanje.
Čulebić postade župnikom u Gračacu, a dobio je i naslov »Začasni kanonik« još mu je kralj dodjelio osobni doplatak od 300 Forinti na godinu, što je uživao do svoje smrti.
-
U Lici je narod počeo ubijati vrapce kao štetne ptice. Uslijed toga su se razne bube i kukci naglo razmnožili na štetu voća i ostalih drugih plodova..Kada je god. 1786 u Liku po drugi puta došao car i kralj Josip II tada je on zabranio ubijati vrapce, jer oni čine narodu koristi tamaneći daleko škodljivije bube i ostale kukce.
Koncem Listopada 1786 god. Umanjen je broj konjanika, a i ovi će večinom služiti kao listonoše za raznašanje službenih pisama. Časnici dobiše prsluke modre boje umjesto do tadašnje poput višnje crvene boje.
General De Vins uveo je 01.Siječnja 1787 god. U Krajini tzv. Kantonalni sustav. Odsada če svaka pukovnija imati 12 umjesto dotadašnjihj 16 satnija. Tako su u Ličkoj pukovniji ukinute satnije u Kaniži, Ploči, Mekinjaru i u Raduču. Svaka je Satnija dobila po jednoga kantonalnoga časnika s mjesečnim dodatkom za uzdržavanje konja. Po tome sustavu prestade potpora koju su lički vojnici kada služe dobivali od god. 1765. (To bijaše 1 Forint što ga je vojnik godinama dobivao za odjelo, te kablić soli, što je od erara kupovao za 21 krajcar.) No za to će vojnici koji služe godinama dobivati po 12 Forinti pod imenom »Constitutivum«,a povrh toga jedan par cipela. Istim je sustavom uvedena god. 1787 tzv. zemljišna daća. Lička je pukovnija u Siječnju 1788 dobila novo bijelo odjelo i nove »
Koniševe puške«
Još god. 1781 poplavilo je svoju okolicu jezero Hržić, koje nije presušilo 7 godina. Tek je presušilo 1787 god. I onda je narod pohvatao mnogo riba koje su se zvale »pijori« (Grundel).
Na bivšem tlu toga jezera počeli su Ličani orati i sijati pa je to zemljište 20 godina zaredom bilo veoma plodno.
Vrlo blaga bila je zima sa 1789 na 1790 godinu kada u Lici nije palo gotovo ništa snijega.
Prilikom rata sa Frančezima zamoliše Ličani strijelci, da se ukine plaća na općinsku pašu, koja je uvedena 1787 god. Kralj se toj molbi odazvao godine 1793.
-
Car i kralj Josip II navjestio je Turskoj 09.Veljače 1788 rat. Odmah su krajiške čete po noći prešle tadašnju tursku među na vrhuncu Ličke Plješivice. Istodobno se u Lici sabraše »Crnoaljci«. To su bile 4 satnije starijih ljudi (»brkajlije«), koji nisu imali vojničku uniformu, već su bili obučeni u domaće crno sukno. Prvi sukob nastade na Uncu mjeseca Ožujka 1788 god. Tamo se sa svojim junaštvom odlikovao stražmeštar Ivica Kovačević. U toj borbi je poginuo i beg Radaslić iz Glamoča. Jednako je kod sela Očigrije iznad Rmanja poginuo beg Žambegović. Ličanima su se pridružili mnogi uskoci iz Bosne, koji su uoči rata sa svojim obiteljima prebjegli u Liku. U borbi sa Turcima zadobio je lički barjaktar Pile Došen 4 rane. Rat se nastavio i narednih godina sa teškim i velikim žrtvama. Kod Bobare je sama Divoselska satnija izgubila 106 mrtvih junaka 22. Svibnja, 1789 god. Turci su 27. Svibnja 1789 god. više puta bez uspjeha jurišali na lički šanac (opkop, rov) kod Dobroga sela, gdje pade i turski vođa paša Žutelica. Tokom mjeseca svibnja god. 1789 poginulo je u borbama sa turcima 300 Ličana i 13 Ličkih časnika među njima također; satnik Filip Knežević, natporučnik Butorac, zastavnik Dane Radošević, pa i stari 77-godišnji satnik Zekan Tomljenović iz Smiljana. ( ovaj se Tomljenović još 1739- dakle prije 60 god. odlikovao u ratu s Turcima.)
Lička se pukovnija morala pred Turcima 28.Svibnja, 1789 povući preko tadašnje granice na perivoju kod Mazina. Turci pojuriše za Ličanima, ali dopriješe samo do Lumbardenika, jer je Ličanima pomogla četa dobrovoljaca koju je ustrojio tadašnji potpukovnik Filip Vukasović.(Vukasović je malo prije toga još kao Major sa četom od sto izabranih Ličana sudjelovao na vojni u Crnoj Gori. On je prvi od svih časnika dobio vojnički red Marije Terezije.
Turci i Arnauti udariše 11.Studenoga,1789 god. na Priboj. Ondje ih je dočekala Otočka pukovnija kojoj su bile pridodane još 4 Ličke satnije, otočki pukovnik Kulnek potuče Turke i postade generalom. Car je god 1789 uveo »medalje za hrabrost«. Ove su medalje u ličkoj pukovniji prvi dobili Pešo Krpan, Marko Stošić i Belko Utvić.
Tokom rata u lici znatno je porastao proj izbjeglica iz Bosne. Pošto za njih nije bilo više mjesta u Lici, otpremila je krajiška uprava u studenom 1789 mnoge izbjeglice u Slavonsku i Varaždinsku krajinu. Oni izbjeglice koji preko zime ostadoše u Lici dobivali sui z državne blagajne u ime pomoći po 2 krajcara na dan za svaku glavu. Sa ovim novcem ove izbjeglice su preživjele jer je tada gotov novac jako puno vrijedio.
Ličani su god. 1790 stajali utaboreni na turskoj međi, kod Mazinske previje i u Popinskom klancu.
-
Ličani su godine 1790 bili utaboreni na turskoj medji kod Mazinske previje i u Popinskom klancu. Mjeseca Svibnja provališe u bosnu, gdje su pohvatali mnogo stoke kod Petrovca i na Bilajskome polju. U Rujnu 1790 god. dođe s Turcima do primirja, a u kolovozu god. 1791 bio je sklopljen i pravi mir. Tek su se tada Ličani vratili svojim kućama.
Mirom u Svištovu godine 1791 dobila je lička pukovnija od turske bosne 7 četvornih milja zemljišta na rijeci Uni. Ličani su godine 1793 kordunske čardake (stražarnice) natovarili nakola te ih pod jakom vojničkom pratnjom dovezli na medju prema Turskoj. Na tom novom kordunu počeli su Ličani odmah uređivati straže. Ipak je označavanje prave granice završeno tek 23.Prosinca, 1795., kada me mješovito povjerenstvo odredilo tursku granicu kod tzv. Tromeđe, gdje se Austrijska Lika sastala sa turskom Bosnom i s Mletačkom Dalmacijom. Ličkoj pukovniji tada su pripala sela; Lapac, Borićevac, Dobroselo, Doljane, Kupirovo, Osredci, Srb,Suvaja i Tiškovac. U ovim selima su se nastanili mnobgi bjegunci iz Bosne koji su prolih godina boravili u Hrvatskoj, a u Lapac i Borićevac također Hrvati iz Lovinca.
-
U Lici je g. 1800. proveden t.zv. 2Koloredov karajiški sustav“. Tom prigodom budu ukinute satnije u Smiljanu i u Jošanima, a osnovane satnije u Srbu i u Dobrom selu. Krajišnici moraju plaćati za svaku ral (jutro) svoje zemlje po 24 novčića u ime poreza, Dotle su carsku tlaku (rabotu) davale sam ožene i oni muškarci, koji ne bijahu vojnici. Isto tako davala se tlaka od tegleće marve. Sada je pak tlaka prenesena na zemljišta mjesto na osobe. Od svakog jutra svoje zemlje mora Ličanin u ime carske tlake davati radnika (težaka), koji će 1 dan besplatno raditi (rabotiti) na cesti, na kopanju kanala odnosno pri zidanju kakvoga mosta ili državne zgrade. Uz to mora za svake 2 rali svoje zemlje po 1 dan rabotiti sa svojom teglećom marvom, privažajući za državnu potrebu drva, kamen ili drugu robu. Krajišnici moraju časnicima prodavati sijeno za njihove konje. U ime odštete dobivat će po 2 novčića za 1 obrok sijena. Do g. 1800. dobivahu Ličani 1 kabao soli za 54 i po novčića. Od sada pak moraju za 1 kabao soli plaćati po 3 forinta. Najviše je Ličane mučilo prevoženje carske robe iz Jezerana u Senj. Da ne moraju vlastite konje i tegleću marvu iz Like voditi u vrlo udaljene Jezerane, pa s onako izmorenim konjima i volovima prevažati robu preko Vratnika u Senj, običavahu se Ličani otkupiti od ove rabote. Mjesto Ličana obavljahu onda ovaj prijevoz Ogulinci i Kranjci, kojima su Ličani u ime otkupa za g. 1798. – 18001. morali platiti preko po milijuna forinti.
Baruni Kneževići imali su nekada u Gračacu oveće imanje (500 jutara zemlje i brojne zgrade). Krajiška je uprava još od vremena marije Terezije nastojala, da od obitelji Knežević otkupi ovo imanje, pa da ga podijeli među Krajišnike, koji oskudjevahu zemljom. To je provedeno tekar g. 1802., kada su baruni Kneževići odstupili svoje imanje u Gračacu, a u zamjenu dobili nekadašnje pavlinsko dobro Sv. Helena kod Čakovca u Međimurju. Onamo se iz Gračaca preselio barun Ante Knežević u studenome g. 1802.
Mnogi su Ličani običavali nositi duge vlasi (perčine). Krajiška je uprava g. 1805. odredila, da se vojnicima iz Like moraju šišati kose, što je onda općenito prevladalo kao moda kod svih Ličana. Iste g. 1805. podijeljene su krajiške pukovnije na bataljune. Svaki je bataljun dobio po 4 satnije, te je vježbao sam za sebe. Tada su lički vojnici dobili bijele remene, dok su prijašnje bijele kore na bajunetama zamijenjene crnima.
Lika je g. 1806. imala obilnu žetvu. Jesen ostade bez snijega. Zimi je prvi snijeg u Lici pao tekar 19. siječanja 1807., pa i onda samo po srednjim i nižim planinama, dok su najviši gorski vrhunci ostali bez snijega tečajem cijele zime. Krajiška uprava dade Ličanima g. 1807. oduzeti koplja i streljačke dvocijevke. Mjesto toga dobiše vojnici žuto okovane puške, a strijelcima razdijeliše jednocijevke.
-
U Lici je g. 1808. uveden novi krajiški temeljni zakon. Zemljišna je daća nešto smanjena, a plaćala se prema razredu zemljišta. Ukinuta je dužnost, da Ličani dobavljaju obroke sijena za svoje časnike.
Krajiški upravni časnici dobivaše veće plaće, nego li su imali vojnički časnici, od kojih su odsada posve odijeljeni. Zemlje u Lici postadoše pravom svojinom Krajišnika, ali svaka kuća mora imati stanoviti broj jutara „korenite zemlje“ (Stammgrunde), koju ne smije prodavati niti dijeliti. Onaj Ličanin, koji je postao časnikom, nema više nasljednoga prava na očinsku zemlju.
Nagovoreni od Francuza provališe bosanski Turci 10. svibnja 1809. preko Une te spališe sva sela, koja su morali odstupiti g. 1791., samo poštediše Kupirovo i Tiškovac, Francuzi iz Dalmacije – pod vodstvom maršala Marmonta – prodriješe u Liku, gdje se 21.. svibnja 1809. bio ljuti boj kod Bilaja, Ličani i Ogulinci suzdržavahu Francuze dotle, kod nije stigla carska zapovjede, da se povuku prema Modrušu. To je učinjeno zato, da se zaštiti Karlovac, komu je zaprijetila pogibelj od francuske vojske iz Italije. Time je u Lici odahnuo maršal Mormont, komu je već ponestalo municije i a hrane za vojsku. Mormont uredi u Lici privremenu francesku vladu i ostavi ondje brojene svoje ranjenike, te se preko Otočca, Brloga i Senja provere do velike franceske vojske , s kojom je princ Eugen Beauharnais zaposjeo Kranjsku i preko Štajerske hrlio prema Beču u pomoć Napoleonu Bonapartu. Međutim se Ličani iz Modruša vratiše u Liku, gdje ukinuše francesku privremenu vladu i zarobiše sve Francuze. Ličani sastaviše četu, s kojom 3. lipnja 1809. general Petar barun Knežević krene u tada već francesku Dalmaciju. Tu su Ličani 21. srpnja 1809. zauzeli Šibenik, a zatim opkolili Trogir i Split, te udarili tabor u Crnom povrh Zadra.
Iza pobjede kod Wagrama (6. srpnja 1809.) prisilili Napolenon austrijskog cara Franju I. dne 14. listopada 1809. na t.zv. Bečki mir, kojim je car izgubio i južnu Hrvatsku. Po tome miru zapade napoleona i 6 krajiških pukovnija, poimence: lička, otočka, ogulinska, slunjska i 2 banske ( glinska i petrinjska). Tako su i Ličani morali 26. studenoga 1809. priseći vjernost napoleonu Bonaparti, kao novom vladaru svomu. Ipak su mnogi časnici lički prije toga otišli u Austriju.
Maršal Marmont počne 1. siječnja 1810. iz Karlovca uređivati 6 ilirskih krajiških pukovnija. Vojnici dobiše modro odijelo sa crvenim zavratnikom,. Zapovjednikom ličke pukovnije postade pukovnik Šljivarić. On dade početkom svibnja g. 1810. istjerati bosanske Turke iz područja rijeke Une, gdje su turci prije godinu dana spalili sve crkve i časničke stanove. Turci budu 5. svibnja 1810. protjerani iz Vaganca, a 7. svibnja zapališe Ličani grad Bihać, da se osvete Turcima.
-
Mjeseca lipnja g. 1810. došlo je u Liku nekoliko franceskih podčasnika, koji počeše Ličane vježbati »francesku mustru«. Svi časnici, koji naučiše te franceske vježbe, budu promaknuti u viši čin po maršalu Marmontu, koji je1. rujna 1810. počeo putovati po Lici. U kolovozu g. 1810. poslano je iz Like 20 dječaka u franceske škole u Chalons i u La Fleche. Ličani se g. 1811. uvelike začudiše, kad su opazili, da rijeka Lika teče uzvodu mjesto nizvodu. Voda je podigla i Binaićev mlin, te ga je uzvodu ponijela do blizu »budačkoga mosta«, gdje ga je ostavila. Uzrokom toga događaja bijaše prolom oblaka u Pazarištu. Tamo je naime pala tolika količina vode, da je naglo nabujao potok Otešica. Jedan dio vode iz Otešice potekao je prema Kosinju, a drugi dio zađe u rijeku Liku. Tu je voda udarila teći natrag prema selu Budaku, jer usko i visoko korito Like nije moglo brzo progutati silnu količinu bujice. Na jesen g. 1811. vidjela se na nebu velika zvijezda repatica. Ličani su odmah nagovijestili, da će naskoro doći do strašnoga rata. I zaista je Napoleon Bonaparte g. 1812. poveo veliku vojnu na Rusiju. U njegovo jvojsci, koja je brojila po milijuna ljudi, nalazila se i lička pukovnija. Ova je g. 1812. iz Tridenta u Tirolu pošla najprije u Veronu, gdje je dobila novu »strijeljačku monduru« zelene boje sa crvenim zavratnicima. Iz Italije pođe lička pukovnija preko Bavarske, Saske i Pruske u Poljsku, odakle je u lipnju g. 1812. prešla preko rijeke Njemena u Rusiju. Ličani sudjelovahu 26.srpnja 1812. u boju kod Vitebska, 7. rujna kod Mozaiska, 14. rujna kod zauzeća grada. Moskve i 24. rujna kod Malog Jaroslava. U potonjem boju pogiboše: lički general Delsuns, major Marko Kliska i poručnik MarkoRukavina iz Pazarišta. U Rusiji je g. 1812. ostavilo svoje kosti preko 900 Ličana, koji većinom poginuše od gladi, zime i putnoga napora. Lika se g. 1813. otrgla od Napoleona, a Ličani otjeraše malobrojne činovnike i časnike franceske, te se vratiše austrijskom caru Franji I. Pukovnikom ličkim postade g. 1813. bivši potpukovnik Widmayer, koga je g. 1824. naslijedio pukovnik Babogredac, g. 1832. pukovnik Mijo Zajiček,g. 1836. pukovnik Josip Kubiho, g. 1838. pukovnik Kuzma pl. Todorović, g.1846. pukovnik Reinbach, g. 1849. pukovnik Bude pl. Budisavljević, g.1851. pukovnik Ivan Peck, g. 1859. pukovnik Adolf pl. Bermann, g. 1865.pukovnik Petar pl. Simić, a g. 1869. pukovnik Čikoš. Kad je g. 1873.razvojačena vojna Krajina, utemeljena je regularna c. kr. pukovnija broj 79, koja će vojnike dobivati iz područja bivše ličke, otočke i ogulinske krajiške pukovnije. Zapovjednikom ove tzv. »Jelačićeve pukovnije« postade g.1873. posljednji lički pukovnik Čikoš, koji je g. 1877. promaknut na čast generala.
Dr. Rudolf Horvat - Lika i Krbava - Povijesne slike , crtice i bilješke / Zagreb 1941- Pretisak 1993 / Pripremio mr. Nikola Bićanić