Nasa - Lika Forum
Lika => Lička prezimena => B => Autor teme: Sanja - Siječnja 30, 2008, 22:34:16
-
Prezime: Bićanić
Mjesta:
Dabar
Gospić
Letinac
Lipice
Vučetić Selo
-
Nikola Bićanić
(1871.-1928.)
Na početku druge polovice 19.st. odselili su se iz brinja u Karlovac Nikola bićanić i supruga mu Ruža r. Ugarković. Od njihovih jedanaestero djece ona najstarija su rođena u Brinju, među njima zasigurno i stjepan (1869.-1954.) budući profesor o kome će ovdje biti govora. Unuka Nikole st. I žene mu Ruže, danas 93-godišnja gospođa Marija Manasse r. Smokvina, štićenica u Domu časnih sestra >>Antunovac<< u Zagrebu priopćila nam je nešto biografskih podataka o ujaku joj Nikole, srednjoškolskom profesora u nekim gradovima bosne te na kraju i hrvatskom Čakovcu. Svih sedam Nikolinih i Ružinih sinova su se školovali najmanje do velike mature. A neki pak stekli su i fakultetsku naobrazbu, među njima i dvojica spomenutih Stjepana i Nikola ml. Ovaj posljednji je nakon dipplomiranja (poko 1896.g.) kraće vrijeme službovao u Hrvatskoj i zatim prešao u Bosnu. Najprije je služio na školi u Travniku, onda pak na trgovačkoj akademiji u Sarajevu. Odlazak u Bosnu bio je motiviran i njegovim hrvatskim rodoljubljem, da bi dao svoj doprinos Hrvata. Takvu djelatnost gledala je ondašnja austrija vlast na čelu s upraviteljem Bosne Benjamin kallayem prijekim okom, što će reći da nije baš dopuštala zbližavanje bosanskih Hrvata sa sunarodnjacima u banskoj Hrvatskoj. U bosansko-herzecegovačkom susjedstvu Bićanić je proveo >> ... puna tri decenija u svim mogućim položajima, čas u Bosni, čas u Hercegovini...<< kako je to zabilježeno u nekološkom članaku o njemu. Uslijedio je potom njegov prijelaz iz Bosne u čakovec gdje je predavao na tamošnjoj učiteljskoj školi. No, zbog svoga rodoljubnog drćanja on je, pretpostavljamo 1924.g., prijevremeno umirovljen. U godinama 1925.-1926., kad je Stjepan Radić bio ministar prosvjete, u beogradskoj vladi, Nikola Bićanić je na Radićev poziv postao jednim od referenata tog ministarstva. Radićevim istupom iz vlade postao je položaj Nikole Bićanića težak, no ipak se nekako održao do stupanja u mirovinu. Prilikom jedne ranije vojne vježbe koju je odslužio u Pljevljima, Bićanić je obolio na jetra. Brat Sjepan, kanonik kustos Prvostolne crkve zagrebačke i tajnik, komornik NjegoveSvetosti Pape, poslao je brata Nikolu na liječenje u Beč, no bez uspjeha. Nikole Bićanić umro u zagrbačkoj bolnici u vinogradskoj ulici 3. Ožujka 1928.g. i dva dana kasnije pokopan u obiteljskoj grobnici u arkadama na zagrebačkom Mirogoju.
Iako su pisani podaci o prof. Nikole Bićaniću oskudni, ipak nam i ovi do kojih smo došli daju pravo da zaključimo kako je on bio nadasve sposoban nastavnik i ništa manje zauzet hrvatski rodoljub. Prisutnost Bićanićevih negdašnjih đaka iz čakovečke preparandije koje je predvodio ravnatelj prof. Dr. Ante Cividini, na oproštaju s njim Mirogoju, jedan je oblik njihove zahvalnosti profesoru koji ih je uvodio u svijet znanja. O njegovu rodobljublju zapisano je sljedeće: >> U kojem je god gradu Bosne i Herzegovine pokojnik služio, tami je doskora njegovo, suradnjom inicijativom bila stvorena po koja hrvatsko-narodna kulturna-prosvjetna ustanova (čitaonica, pjevačko društvo, turistički klub itd.), i ako je takav rad bio naročito u vrijeme zloglasnog ministra Kallaya, poznatog progonitelja i ugnjetavača hrvatstva Bosne i Hercegovine redovito skopčan s velikim rizikom. Stoga je bivao šikaniran, premještavan i zapostavljen, a jednom prilikom i preko granice u Hrvatsku protjeran. Kulturna povijest Bosne i Hercegovine nakon 1878.g. neće moći ispustiti ime i djelo Nikole Bićanića.<< Nažalost nismo mogli ući u trag njegovim člancima objavljenim u novinama koji se spominju u nekrološkom članaku.
Iz života Nikole Bićanića zna se još tek pokoji podatak, npr. Da je bio strastven planinar, te je kao takav prošao mnoge bosanske planine, a ni Alpe mu nisu ostale nepoznate. Videći da mu se bliži kraj života, izrazio je želju da bude pokopan na seoskom groblju u Šestinama, što bi moglo biti motivirano primjernom Oca domovine dr. Ante Starčevića (1823.-1896.). To se međutim nije dogodilo nego je svoj vječni mir našao u mirogojskim srkadama. Na grobnoj ploči s imenima pokojnih Bićanića poteklih iz Brinja, čitamo i imena trojce Nikola. Prvi je Nikola doseljenik iz Brinja u Karlovac, umro 1914.g., drugi pak sin mu je Nikola o kome je bila riječ,treći pak jedan je od Nikolinih sinovaca.