-
Marijan Matijević - Junak iz Like
Čovjek lavljeg srca i golubinje duše...
(http://tbn1.google.com/images?q=tbn:znnt1eCh90g1RM:http://img296.imageshack.us/img296/4792/junakws6.jpg)Bio je praznik kada se Marijan Matijević iz „bijela svijeta“ vratio u Županju da obiđe porodicu i poznanike.
Netko u šali dobaci da se on igra praznom vinskom buradi i vara da je snažan. Na to Marijan pozva okupljene ljude pred Njergešov mlin, pa zamoli konobara da donese litru vina, sifon-sodu, čaše, tri stolice i jedan manju stol.
Marijan iz mlinice iznese golemi kameni kotač staroga žrvnja. Podigne ga na pleća i naredi da pomoću ljestava na žrvanj postave stol, stolice i piće. Kad sve to bi gotovo, Marijan okupljenom narodu reče da izaberu trojicu najtežih ljudi koji će se ljestvama popeti na žrvanj, sjesti za stol i počastiti se vinom i sodom, bez žurbe, natenane.
Ljudi su trljali oči i štipali obraze da se uvjere da ne sanjaju, dok su trojica stokilaša za stolom na žrvnju polako ispijala čaše.
Matijević je decenijama vladao pozornicama i arenama cijeloga svijeta. U teškoatletskim disciplinama; rvanju, dizanju tereta, lomljenju lanaca, natezanju sa zapregama, zaustavljanju teških kamiona golim rukama .... nitko mu nije bio ravan.
Najčuvenije atlete svijeta: Zavatta, Weber, Nikolov, Tiberij i mnogi drugi nisu mogli izdržati „zagrljaj“ čuvenog Junaka iz Like.
Klecali su pred njim u prvom dodiru.
Podvizi Marijana Matijevića liče na podvige antičkih junaka i titana iz najljepših klasičnih mitova i legendi. Čovjek ne može realno predočiti ljudsko biće takve snage. Grudima je kidao lance debelih poput malog prsta, bacao goleme medvjede kao male psiće, vezao oko vrata gvozdene obruče kojima se okivaju kotači teških zaprežnih kola, i to s takvom lakoćom kao da veže kravatu.
Nije ga resila samo fizička, već isto toliko i duhovna snaga; bio je dobrotvor i veliki rodoljub.
U ona vremena slabih komunikacija, kada je za našu zemlju malo tko u svijetu čuo, Marijan Matijević je bio ambasador naše snage, besjede i duha. Primjerice, na jednoj velikoj priredbi u Americi voditelj predstave ga je najavio kao „najjačeg Austrijanca“, jer je tada Hrvatska bila u sastavu Austrougarske monarhije.Marijan ga je ispravio i rekao:
„Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci .... di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao ....“.
Pod tom div planinom rodio se u Gračacu 10.siječnja 1878.god.najjači civiliziranom svijetu poznat čovjek, Junak iz Like Marijan Matijević. I ponio je snagu i ljepotu naše zemlje i naše duše da ih velikodušno pokaže zadivljenom svijetu.
„Šećući globusom“ neštedimice je pokazivao divovsku snagu, bezmjernu hrabrost i zadivljujuću velikodušnost.
Pokazivao i darivao svijetu.
Ponašao se onako kako je govorio: na lijepu besjedu još ljepšu sliku. Imao je širom svijeta preko hiljadu nastupa, i hiljadu pobjeda. Među bezbrojnim pobjedama i onu najveću – pobjedu nad samim sobom; visoko uzdignuće nad ljudskim egoizmom i sjajem materijalnog bogatstva.
Malo je ljudi takve pobjede izvojevalo, a oni koji takve pobjede, čovjeka nad gramzivcem u vlastitim prsima, nisu izvojevali, nisu niti bili ikada veliki. Junak iz Like je tu pobjedu izvojevao u stilu svoje tjelesne snage; goleme svote svojih zarada velikodušno je poklanjao raznim humanitarnim organizacijama. Održao je brojne priredbe u korist Crvenog križa, domova ratne siročadi, udruženja slijepih, invalidskih domova.... Pomagao je svakome kome je pomoć bila potrebna. Živio je široke ruke i puna srca, kao što i dolikuje najvećem junaku.
Ostalo je iza njega na stotine medalja, povelja, diploma, zahvalnica .... Među njima i Orden zasluga za narod II reda, a iz ruku sultana Abdul Hamida primio je Orden velike turske zvijezde, od zlata i ukrašenog sa rubinima, za osvojeno Svjetsko prvenstvo 1904.god. u Carigradu, na kojem je pobijedio sve protivnike u rvanju i teškoj atletici.
Marijan se, nasuprot vijekovnim običajima, pred sultanom turske carevine nije poklonio. Kada su ga upozorili na to, on je ozbiljno misleći, u šali rekao:
„Tko iz kolijevke Velebit ugleda i s njega se varenikom odoji, pred ljudskim stvorom se pokloniti ne može. Valjda sam jači od sultana ....“
Pod stare dane, naš Junak Marija Matijević, da se lakše na nogama drži, nosio je jedan „štapić“ od drenovine velebitske – težak „samo“ dvanaest i pol kilograma.
-
LIČKE BANDERE
Otišli Dane i Mane u Njemačku raditi i dobili posao da postavljaju stubove za struju. Prvi dan Dane postavio 30 komada a Mane samo tri. Došao gazda pa pita: Kako ti Mane postavi samo tri komada a Dane trideset!!???
Pa j**o ga ti .... vidi koliko njegovi iz zemlje vire!! - rece Mane.
Jedan je Ličanin, Nikola Tesla, svijet u prošlom stoljeću osvojio pameću, a drugi - Marijan Matijević, osvojio ga je svojom snagom. Dok je Tesla bio čovjek iznad vremena, Matijević je bio daleko iznad ljudi. Vjerojatno se više nikad na svijetu neće roditi čovjek poput tog kršnog Ličanina, koji je golim rukama savijao željezo i od njega radio kravate, rukama razbijao kamenje, zubima razgrizao debele čavle i šakama ih zabijao u drvene grede. Iznad glave je svojim snažnim rukama držao drveni podij i na njemu orkestar od 5-6 članova, koji su mu svirali “Junak sam iz Like”. Jednom je čak rukama zadržao zrakoplov u polijetanju. Ljudi koji su se vlastitim očima uvjerili u to koliko je bio snažan, tvrde da se više nikada u svijetu neće roditi slično čudo od čovjeka iz kojeg je izvirala medvjeđa snaga, zbog čega su ga zvali Samson, Čovjek medvjed i Herkul zlatna srca.
-
A, SAD ... UPOZNAJTE NJU ....
MARIJANA MATIJEVIĆ - najjača Ličanka i .... žena na svijetu
[attachimg=1]
Marijana Matijević, rođaka Marijana Matijevića, iako ni približno popularna kao junak iz Like, bila je vjerojatno najjača žena na svijetu. Stariji stanovnici iz Perušića, u kojem je neko vrijeme živjela, dobro je se sjećaju jer je 50-ih godina prošlog stoljeća, priređujući predstave, demonstrirala svoju neviđenu snagu. Bila je srednjeg rasta, mišićava i nijedan joj se muškarac nije mogao suprotstaviti.
- Gledao sam kako šakom razbija veliko kamenje i kako velike čavle jednim udarcem rukom zabija u gredu - prisjeća se Vjekoslav Malekin.
Svakodnevno je vježbala dižući teške utege.
- Imala je izvanrednu fizičku snagu i ne vjerujem da u svijetu danas postoji tako jaka žena - kaže Mandica Lulić, poznanica junakinje iz Like, koja je imidž snažne žene, osim zahvaljujući snažnoj građi, gradila i na čuvenom rođaku. Ljudi pričaju da je osim ruku imala i snažne zube. Znala je posjesti na stol nekoliko ljudi, sve ih dignuti zubima u zrak i nekoliko ih minuta nositi po dvorani. Zarade od svojih predstava “Marijana Šampionka” uplaćivala je u humanitarne svrhe. I njoj je umjesto novca bilo važnije da se vidi koliko je jaka.
-
Na požutjelim i rijetko sačuvanim dopisnicama-fotografijama, koje je za svoga života Marijan Matijević - čitamo:"...junak iz Like, rođen 10. 1. 1878. g. u Gračacu, najjači čovjek na svijetu kome nema ravna u hrvanju i ostalim sportskim disciplinama, daje predstave u korist postradalih krajeva". Fotografije ostaju samo uspomene na čovjeka koji je u svojim mladim danima pošao u potragu za neobičnim načinom zarađivanja kruha. Zarađivao ga je zahvaljujući svojoj tjelesnoj snazi, a većinu prikupljenog novca je davao u dobrotvorne svrhe. Proslavljeni "Junak iz Like" govorio je za sebe: "Ja se rodih gdje se sije rđa a junaci niču" , i to ne bez razloga. Moderni Samson, kako su ga još nazvali rekao je ovo „štreke bili su mi škole a budak, pila i sjekira - pero i olovka" . Život našeg glasovitg Likote pun je uzbudljivih događaja. Rano
se osamostalio. S 18 godina, dok je radio u Njemačkoj na poznatom kanalu "Kaiser Wilhelm" kod Berlina, europski prvak HugoWeber borio se s europskim izazivačima pa su natjerali i našeg Likotu da se prijavi. U publici nastao je smijeh na Marijanovu pojavu. Dovikivali su šale na Marijanov račun. U sedmoj rundi, da završi natezanje, podigao jeWebera i tresnuo ga o pod da je ovom pjena krenula na usta. Umjesto nagrade završio je u zatvoru. Nakon izlaska iz zatvora nije preostalo ništa drugo
nego Amerika. Kada je u Americi uočena njegova neshvatljiva snaga, za njega je počelo novo razdoblje života. Uskoro je postao popularan jer ono što je on činio do tada je bilo nezamislivo. Tako je otišao na put po Americi, Europi, Dalekom i Bliskom istoku, Kini i drugdje po Aziji, odnosno po svim zemljama osim Australije, kamo nije uspio stići jer umro je u 73. godini. Počiva na groblju u Županji već 55 godina. Sve što je zaradio dao je za sirotišta i postradale krajeve, bolnice, Crvenom križu itd.Asebi i obitelji samo najnužnije.
-
MARIJAN MATIJEVIĆ
(http://tbn3.google.com/images?q=tbn:xs6ndGNKRXdGhM:http://img505.imageshack.us/img505/1677/111jn5.jpg)
Junak iz Like koji je svjetskog prvaka u boksu Prima Carneru 1933. bacio preko glave, podigao svojim snažnim rukama drveni podij i na njemu orkestar od 5-6 članova, a jednom čak rukama zadržao zrakoplov u polijetanju.
Jedan je Ličanin, Nikola Tesla, svijet u prošlom stoljeću osvojio pameću, a drugi - Marijan Matijević, osvojio ga je svojom snagom. Dok je Tesla bio čovjek iznad vremena, Matijević je bio daleko iznad ljudi. Vjerojatno se više nikad na svijetu neće roditi čovjek poput tog kršnog Ličanina, koji je golim rukama savijao željezo i od njega radio kravate, rukama razbijao kamenje, zubima razgrizao debele čavle i šakama ih zabijao u drvene grede. Iznad glave je svojim snažnim rukama držao drveni podij i na njemu orkestar od 5-6 članova, koji su mu svirali “Junak sam iz Like”. Jednom je čak rukama zadržao zrakoplov u polijetanju. Ljudi koji su se vlastitim očima uvjerili u to koliko je bio snažan, tvrde da se više nikada u svijetu neće roditi slično čudo od čovjeka iz kojeg je izvirala medvjeđa snaga, zbog čega su ga zvali Samson, Čovjek medvjed i Herkul zlatna srca.
Jači od zvijeri
(http://forum.nasa-lika.com/index.php?action=dlattach;topic=74.0;attach=8743;image)
Iako je Marijan Matijević počeo od kopanja u rudnicima, cijeli je život proveo putujući svijetom demonstrirajući svoju nevjerojatnu tjelesnu snagu koja je bila daleko, daleko iznad prosječnih ljudskih mogućnosti, zbog čega je postao svjetskim pojmom fizičke snage u čovjeka. Da je danas živ, borilački bi sportovi bili vjerojatno monotoni jer ne bi imao
Kršni Ličanin je iznad glave svojim snažnim rukama držao drveni podij i na njemu orkestar od 5-6 članova koji su mu svirali “Ja sam junak iz Like”, a jednom je čak rukama zadržao zrakoplov u polijetanju.
dostojnog protivnika. Bio je čovjek jači od bilo koje zvijeri, o čemu svjedoči priča hrvatskog i svjetskog Crotoa i suvremenog Samsona, kako su ga Amerikanci prozvali.
Rođen je 1878. u jednom zaseoku kod Gračaca. Umro je u Zagrebu 1951. godine. U Županji se danas nalazi nadgrobna ploča koju je junaku iz Like podigla supruga Irena s kojom je imao čak jedanaestero djece. “Trbuhom za kruhom” u svijet je krenuo s osam godina. Prije ulaska u arenu svoju je snagu dokazivao radeći u tunelima, na prugama, u rudnicima. Radio je za šestoricu i mogao pojesti za cijelu brigadu ljudi. Kada je uočena njegova fenomenalna snaga, umjesto u rudnicima snagu je počeo pokazivati posjetiteljima na priredbama. Vrlo je brzo postao popularan, i to u vremenima kada nije bilo televizije. Kada bi ljudi učinili nekakav podvig na račun svoje snage, govorili su - jak sam kao Matijević. U Berlinu je 1900. dobio angažman u jednom cirkusu.
Čitavo janje za ručak
Nedugo zatim se osamostalio i počeo putovati svijetom. Bilo mu je važnije da svijet vidi koliko je snažan nego koliko će novca zaraditi. Zaradu je slao u Hrvatsku, Crvenom križu, bolnicama, siromašnoj djeci. Sebi je ostavljao tek toliko koliko mu je bilo potrebno za život. Često je govorio da se rodio ondje “gdje rđa sja i junaci niču”. Tuneli i tvornice bili su mu škola, a budak, sjekira i pila pero i olovka. Bio je orijaš srednjega rasta, golemih šaka, bačvasta prsnog koša i neobično mišićava vrata. Iako je mogao nositi kamen od 600 kilograma, nikada nije prelazio 100 kilograma težine. Svijet nije mogao doznati njegove krajnje fizičke mogućnosti, jedino su liječnici rasvijetlili tajnu njegove magične snage. Naime, rendgenske snimke pokazale su da junak iz Like nema obične kosti. Ustanovili su da njegove mišiće na rukama, grudnom košu i vratu, prekriva dvostruko koštano tkivo. Zbog velikog trošenja snage bio je svjetski rekorder u jelu. Za ručak je znao pojesti četiri kilograma svježe teletine. Kada bi se dobro izmorio, nije ga moglo zasititi ni čitavo janje. Državni arhiv iz Gospića čuva građu o svjetskom junaku.
- Šteta je što nemamo više sačuvane građe jer je to bio Ličanin kojega je, kao i Teslu, znao cijeli svijet - kaže Ivica Mataija, ravnatelj Državnog arhiva u Gospiću.
Stjepan Tomić (77) iz Županje njegov je osobni biograf. Opisao ga je na 1000 stranica. Proučava ga već 50 godina i kaže da je došao do spoznaje da je prije nego što se rodio hrvatski Samson, postojao samo onaj biblijski.
- Uvjeren sam da se u svijetu više nikada neće roditi tako jak čovjek kojemu je priroda podarila toliku snagu. Bio je jak kao 20 konja. To je svjetsko oličenje tjelesne snage, kondicije i zdravlja. U Turskoj je od posljednjeg cara Abdula Hamida V. dobio orden za svoju snagu - priča Stjepan Tomić, kojeg ne čudi da je svjetskog boksačkog varalicu Prima Carnera s lakoćom, preko glave, bacio u gledalište.
- Za njega su ljudi u borbi bili kao igračke. Dopustio je da na njega stave 600 kilograma težak kamen i da ga nosi dok ga macolom ne razbiju. Među ljudima on nije imao konkurencije - kaže Stjepan Tomić.
Svjedok Pavao Murgić gledao je Matijevićev nastup 1940. u Karlovcu.Pavao Murgić
Na svim su mogućim svjetskim jezicima opisane čarolije njegove snage.
- Ljudi, čudo neviđeno, taj čovjek savija oko vrata željezo, za što je potrebno 20 konjskih snaga - napisano je u jednom listu u američkom Santiagu 1929. nakon njegova zadivljujućeg nastupa.
Fosne od osam centimetara lomio je rukama na glavi, rukama je savijao željezo, koje kilavci nisu mogli ni nositi. Hrvatski Samson držao je jednu bačvu piva od 50 litara u zubima, a drugom, istom takvom, udarao je po onoj prvoj dok obruči ne popuste i ne poteče pivo. U Americi postoje fotografije kako dva konja potpomognuta s 20 ljudi bezuspješno pokušavaju rastaviti Marijanove ruke. Gotovo je nezamislivo da je u svojim zubima savijao željezni novac kao žvakaću gumu, prstima derao špil od 80 karata, bocu šampanjca ili piva nikad mu nije otvorio konobar jer je laganim stiskom prstiju odstranjivao grlo. Imao je toliko snažna pluća da je iz lonca od pola litre srebrni novčić mogao ispuhati kao papirić. Na američkim pozornicama činio je čuda. Za svaki nastup pripremao je nešto novo, što je iziskivalo fizičke pripreme. Mnogi su se pitali odakle mu tolika nadljudska snaga.
- Nije riječ ni o kakvim nadljudskim faktorima, nego se snaga nalazi u mojim rukama - odgovarao je Matijević. Pokazao im je snimke na kojima su se vidjele dvostruke kosti u podlakticama. Kad su članovi kluba “Atletion Comision” vlastitim očima vidjeli njegovu snagu, dodijelili su mu zlatnu kolajnu s tekstom “Worlds strongest man” - najjači čovjek na svijetu.
Okršaj s 200 Talijana
Godine 1907. pozvan je na sveškolski slet u Rijeku. Za protivnike je dobio šestoricu poznatih talijanskih hrvača - Etoa, Tiberija, Zavattija, Attilija, Cortija, Fernanda Duvarija. Sve ih je s lakoćom
Matijević je bio orijaš srednjega rasta. Pa iako je mogao nositi kamen od 600 kilograma, nikada nije težio više od 100 kilograma.
pobijedio nakon čega ga je 200 Talijana, koji nisu mogli podnijeti tolike poraze, mučki napalo. Iz tog neravnopravnog okršaja Matijević je izišao sa slomljenom desnom rukom i nekoliko uboda nožem. Ali i protivnici su njega dobro upamtili. Sutradan je riječki Novi list, u kojem je urednik bio Frano Supilo, donio opširno izvješće. Ogorčeni na takvu podmuklost, Riječani su napadali Talijane, razvila se neopisiva tučnjava koju su morali smiriti mornari s ratne flote. Iz Rijeke je Matijević prevezen na liječenje u Budimpeštu, koje je trajalo osam mjeseci.
Nakon oporavka 1914. oženio se Irenom Kohn, kćerkom nekadašnjeg poznatog vlasnika hotela Kej u Orašju na Savi, koja ga je zavoljela na jednoj njegovoj priredbi. Nakon oporavka otišao je na turneju po SAD-u i za 17 minuta svladao tadašnjeg nepobjedivog estonskog atletu Komarosa. Dospio je i do Kine. Kinezi su se divili njegovoj snazi, osobito kad su gledali kako rukama lomi konjske potkove i kada je bio jači od para konja kojima nije dopustio da pokrenu kola.
Članovi kluba Atletion Comision Matijeviću su dodijelili kolajnu s tekstom ‘World strongest man’.
Ljudi koji su često razgovarali o Matijeviću zanimali su se je li netko od njegovih potomaka naslijedio tjelesna svojstva oca. Međutim, nitko od 11-ero djece nije naslijedilo tu neviđenu očevu snagu.
Iako su mu fizički uvjeti bili urođeni, on je svakodnevno uporno vježbao. U poodmaklim godinama (umro je u 74. godini) znao je izvesti poneku atrakciju za prijatelje. Godinu dana prije smrti u Županji je gurao natovarene vagone. Kad su ga pitali može li još uvijek učiniti nešto kao u mladosti, rekao je da više ne može šakom zabijati čavle u dasku, ali da još može zadržati jedan par konja. Sedam dana prije smrti posljednji je put nastupio u Županji, tražio je nekog da se s njim pohrva i ako ga taj pobijedi, dat će mu svih svojih 40-ak odlikovanja koje je na snagu zaradio u svijetu. Protivnika nije našao.
Nećakinja zabijala čavle golim rukama
Marijana Matijević, nećakinja Marijana Matijevića, iako ni približno popularna kao junak iz Like, bila je vjerojatno najjača žena na svijetu. Stariji stanovnici iz Perušića, u kojem je neko vrijeme živjela, dobro je se sjećaju jer je 50-ih godina prošlog stoljeća, priređujući predstave, demonstrirala svoju neviđenu snagu. Bila je srednjeg rasta, mišićava i nijedan joj se muškarac nije mogao suprotstaviti.
(http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2006/02/18/mm.jpg)
- Gledao sam kako šakom razbija veliko kamenje i kako velike čavle jednim udarcem rukom zabija u gredu - prisjeća se Vjekoslav Malekin.
Svakodnevno je vježbala dižući teške utege.
- Imala je izvanrednu fizičku snagu i ne vjerujem da u svijetu danas postoji tako jaka žena - kaže Mandica Lulić, poznanica junakinje iz Like, koja je imidž snažne žene, osim zahvaljujući snažnoj građi, gradila i na čuvenom rođaku. Ljudi pričaju da je osim ruku imala i snažne zube. Znala je posjesti na stol nekoliko ljudi, sve ih dignuti zubima u zrak i nekoliko ih minuta nositi po dvorani. Zarade od svojih predstava “Marijana Šampionka” uplaćivala je u humanitarne svrhe. I njoj je umjesto novca bilo važnije da se vidi koliko je jaka.[/i]
-
Grégory Sertić
Evo nasal mladog nogometasa Grégory Sertic-a kaj jigra u Francuskoj za Girondins Bordeaux (Prva Francuska Liga) i uzto jigra za U19 reprenzentaciju Francuske. Roden 5. kolovoza 1989. .
(http://images3.maxifoot.fr/sertic-22.jpg)
Jima i Hrvatsko drzavljanstvo tako da bi mogal i za Vatrene jigrat ako bi ga ki pozval prije neg ca navrsi 21 godinu.
*********www.index.com************
U FRANCUSKOJ se pojavio \\\"novi Juninho\\\" hrvatskog podrijetla. 18-godišnji Gregory Sertic, juniorski prvotimac Bordeauxa i mlade francuske reprezentacije oznaèen je kao velika nada francuskog nogometa što potvrðuju i njegovi treneri iz kluba.
Marius Tresor i Patrick Battiston naglašavaju kako je mladi veznjak hrvatskog podrijetla velika nada njihovog kluba, a isto mišljenje ima i trener prve momèadi Bordeauxa, nekad slavni branic francuske reprezentacije, Laurent Blanc koji je mladog Sertica ovog ljeta poveo na predsezonske pripreme prve momcadi.
Sertic bi jednog dana volio igrati za Vatrene
Za francuski Le Telegramme mladi veznjak Bordeauxa priznao je kako bi jednog dana volio zaigrati za reprezentaciju Hrvatske.
\\\"Moj otac je Hrvat i ja bi stoga volio jednog dana zaigrati za reprezentaciju Hrvatske\\\", kazao je Sertic i nadodao o nastavku svoje karijere:
\\\"Slobodni udarci su moj specijalitet. Nadam se da cu napredovati i da ce mi Laurent Blanc pružiti priliku da se pokažem u La Championnatu.\\\"
Na juniorskom turniru koji se održao prošlog tjedna Sertiæ je predvodio svoju momèad do titule zabivši prekrasan pogodak, koji je samo njemu svojstven, tvrdi njegov trener Patrick Battiston.
“Bordeauxov veznjak Grégory Sertić osim u veznom redu može igrati i srednjeg branièa. Protiv Guingampa je postigao prekrasan gol iz slobodnog udarca sa 22 metra pogodivši rašlje u 55. minuti susreta”, piše Le Telegramme.
R.J.
Foto: girondins.com
-
Evo tu par slikic iz: http://www.new.facebook.com/group.php?gid=34049054327
Gregory Sertic Fan kluba (slike: Jérémy Pinot)
(http://img367.imageshack.us/img367/7230/sert1kd9.jpg) (http://imageshack.us)
(http://img522.imageshack.us/img522/3240/sert2zl6.jpg) (http://imageshack.us)
(http://img88.imageshack.us/img88/329/sert3cn6.jpg) (http://imageshack.us)
-
Bome mali zna jigrat:
Evo par izrezaka iz jednie utakmice vie godine:
! No longer available (http://www.youtube.com/watch?v=m9QDla6Foqo#)
-
(http://www.reuters.com/resources/r/?m=02&d=20090503&t=2&i=9957067&w=450&r=2009-05-03T192021Z_01_DUV02_RTRIDSP_0_FRANCE)
Mladi 19-godišnji francuski nogometaš hrvatskog porijekla Gregory Sertić dobio je poziv izbornika francuske U21 reprezentacije Ericka Monbaertsa za turnir u Toulonu koji se održava od 3. do 12. lipnja.
Vijest prenosi internet stranica www.directbordeaux.com (http://www.directbordeaux.com) koja prati zbivanja oko francuskog prvoligaša Bordeauxa, trenutno vodećeg kluba na ljestvici Le Championnata i kluba u kojem igra Sertić.
Sertić je potencijalni hrvatski reprezentativac, budući da je porijeklom Hrvat (djed mu je Hrvat), a Monbaerts se vrlo vjerojatno odlučio na ovakav potez da spriječi mogući Sertićev nastup za Hrvatsku.
Na spomenutom turniru francuska U21 vrsta će igrati protiv Katra, Čilea i Portugala, a Sertićeva reakcija na poziv zasad nije poznata. Ipak, Monbaertsov poziv ne bi trebao imati nikakav utjecaj na mladog nogometaša.
- Izbornik Mombaerts najavio je da će Gregory biti na njegovoj listi, no to neće utjecati na njegovu odluku da zaigra za Hrvatsku. Jer, Francuzima nije bio zanimljiv dvije godine, otkad je zaigrao za selekciju U-17 na jednom turniru u Turskoj. Od tada nije imao nikakav kontakt s Francuskim nogometnim savezom - kazao je Ivica Balenović prije nekoliko dana, posrednik u poslu dovođenja Sertića u redove kockastih.
Izvor; www.vecernji-list.hr (http://www.vecernji-list.hr)
-
jako lipo pivu;
-
I postal je prvak Francuzke u sezoni 2008./2009.
Osvojil je francuzki kup te super kup 2009.
I to sve sa klubom FC Girondins de Bordeaux
-
Ako vako nastavi moglo bi se desit da niece jigrat ni za jednu ni za drugu reprezentaciju...
"Vjerujem treneru, on zna najbolje"
Početak Le Championnata Sertić je morao propustiti, opet zbog ozljede, ali uskoro bi se trebao vratiti na teren. Veliki Bordeauxov talent skromno kaže kako njegova pozicija u udarnoj momčadi nije sigurna i kako se još mora dokazati treneru, ali očito je da mu Laurent Blanc vjeruje. "Trener mi je rekao da ću igrati, ali i da moram biti strpljiv. Želi me polako uvoditi u momčad, smatra da sam još ipak premlad da bih odmah postao nositelj igre. No, imam samopouzdanja, poštujem Blanca i vjerujem da on zna najbolje. Jednog dana će me gurnuti u vatru, a ja ću dati sve što mogu", kaže mladić kojem je nogometni uzor Steven Gerrard, a najbolje se osjeća u sredini veznog reda iako mu nisu strani ni izleti na lijevu stranu.
Najdraže bi mu naravno bilo igrati Ligu prvaka u kojoj će se, kako kaže, zadovoljiti i sa tek pokojom minutom. "Bilo bi sjajno kad bi mogao biti u početnom sastavu u Ligi prvaka, ali i ako uđem s klupe, makar samo nekoliko minuta, to će za mene biti ogromna stvar. To je pravi nogomet, najbolji nogomet. Igra se strašno brzo. Ali vjerujem da neću biti impresioniran, već sam naučio ignorirati tremu. Možda mi u Ligi prvaka neće biti tako lako otresti se tog strahopoštovanja, ali pokušat ću", ambiciozan je mladi Francuz hrvatskih korijena.
"Francuska je reprezentacija u koju je jako teško ući"
Sertić je, kao što je poznato, jedan od igrača koje bi HNS u skoroj budućnosti želio vidjeti u kockastom dresu. Ne tako davno činilo se da je izgubljen za Hrvatsku, ali iz njegovih najnovijih izjava može se naslutiti da više naginje Bilićevoj nego Domenechovoj ekipi.
"Nisam još odabrao. Imam još godinu dana prije nego što budem morao donijeti odluku. No, morat ću dobro razmisliti jer bi u pitanju mogao biti put na Svjetsko prvenstvo. Volio bih igrati za Francusku, ali to je reprezentacija u koju je jako teško ući. Oni uvijek ciljaju na sam vrh. Mislim da bih u Hrvatskoj mogao imati bolje šanse da zaigram u udarnoj momčadi. No, vidjet ćemo što će biti ako me Domenech pozove", zaključuje Sertić.
Izvor: http://www.index.hr/sport/clanak/sertic-francuska-ili-hrvatska-mislim-da-ce-mi-u-hrvatskoj-biti-lakse-izboriti-mjesto/446666.aspx (http://www.index.hr/sport/clanak/sertic-francuska-ili-hrvatska-mislim-da-ce-mi-u-hrvatskoj-biti-lakse-izboriti-mjesto/446666.aspx)
-
Andy Sertich
(http://utahgrizzlies.com.ismmedia.com/ISM3/thumbcache/c86d569387be41e0055f763424ac6f12.200.jpg)
rođen je 6. svibnja 1983. u gradiću Coleraine u američkoj državi Minnesoti. Prije profesionalnog ugovora u ECHL-u, amaterski dio karijere odradio je studirajući i igrajući hokej za jednu od najjačih američkih sveučilišnih momčadi, University of Minnesota. Na draftu 2002. godine izabrali su ga Pittsburgh Penguinsi, premda za njih nikada nije zaigrao. Kroz četiri godine igranja na sveučilištu u Minnesoti suigrači su mu bili današnje velike zvijezde NHL-a poput Austrijanca Thomasa Vaneka, braniča New Jersey Devilsa, Paula Martina, napadača Boston Bruinsa, Phila Kessela.
U četiri godine na University of Minnesota, Andy Sertich je u 171 utakmici upisao 27 golova i 39 asistencija.
Medveščak je dobio veliko pojačanje u obrani za svoju prvu EBEL sezonu, a ostane li Sertich u Zagrebu barem dvije sezone, imat će pravo nastupa i za reprezentaciju Hrvatske.
© Copyright 2009| Hrvatski hokejaški portal
************************************************************************************************************
-
John Hećimović, obiteljskim porijeklom iz Like, rođen je Waterloo-u, u kanadskoj pokrajini Ontario. Godine 2000. momčad Sarnia Sting, član OHL-a (Ontario hockey league, jedna od tri najjače juniorske lige na svijetu, op. a.) izabrala ga je u prvom krugu tzv. "prioritetske selekcije". Uz njega, u prvom krugu izabrane su, danas velike NHL zvijezde kao što su napadač Carolina Huricannesa, Eric Staal, te Columbus Blue Jacketsa, Rick Nash.
[attach=1]
Na jednom od najjačih NHL draftova u povijesti, održanom 2003. godine izabran je kao 264. izbor od strane Florida Panthersa.
Nakon pet godina igranja u OHL-u, Hecimovic je dvije sezone igrao za ECHL (East Coast Hockey League) momčad Pensacola Ice Pilots, gdje je u sezoni 2006/2007. bio najbolji strijelac kluba s 23 gola i 32 asistencije. Posljednje dvije sezone proveo je u Nizozemskoj, gdje je u protekloj sezoni s momčadi HYS The Hague osvojio naslov državnog prvaka.
-
Mark Thomas Pavelich, američki hokejaš hrvatskih korijena, bio je član reprezentacije koja je osvojila zlatnu medalju u Lake Placidu. Pavelic je rođen 1958. u ruralnom dijelu države Minnesota, kamo su se njegovi roditelji iz Like doselili prije II. svjetskog rata. Kao klinac volio je pecanje i lov, kao i ostali klinci iz tog kraja. Već kao srednjoškolac igrao je hokej, a kad je shvatio da je jako dobar, bez obzira što je bio visok 173 cm, nastavio je igrati kao student na University of Minnesota gdje se fakultetska momčad zvala Bulldogs. Izbornik američke reprezentacije Herb Brooks pozvao ga je u reprezentacije zato što je bio izvrstan dodavač pa je tako upravo Pavelic dodao pak Mikeu Eruzioneu za pobjednički američki gol protiv SSSR-a u polufinalu Olimpijade u Lake Placidu. Nakom Olimpijade u Lake Placidu Pavelic je, kao i ostali hokejaši, postao zvijezda, pojavljivao se na televiziji, prisustvovao raznim promocijama diljem Amerike te je bio pozvan na primanje u Bijelu kuću. “Za mene je to bila gnjavaža koju sam izbjegavao koliko sam mogao”, izjavio je Pavelic koji je nakon Olimpijade potpisao za NHL momčad New York Rangers. Prve dvije sezone odigrao je jako dobro, ali se umirovio nakon ukupno pet sezona.
[attach=1]
-
| [attachimg=1] | Josip Čorak osvajač je srebrne olimpijske medalje u hrvanju grčko-rimskim stilom u Munchenu 1972. godine i prvi sportaš koji je Zagrebu donio olimpijsku medalju u pojedinačnom sportu. Proglašen je sportašem 20-tog stoljeća u Ličko-senjskoj županiji. Rođen je u Rastoki kod Gospića u Liki 1943. godine. Hrvanjem se počeo se baviti 1958. godine u HK „Partizan“ u Gospiću. Tijekom 1963. godine kao član HK „Sljeme“ postaje reprezentativac bivše Jugoslavije, a 1966. godine osniva HK „Lika“ u kojem od osnutka do danas djeluje kao natjecatelj, trener i voditelj struke.
Josip Čorak: „Zašto sam se opredijelio za hrvanje?- Kao u čudu se pita Čorak. A kojim sportom biste se vi bavili da ste kojim slučajem rođeni u Lici? Hrvanje je neka vrsta našega tradicionalnog sporta. Bacanje kamena sa ramena i hrvanje dio su našega folklora, naše narodne baštine. Hrvanje je ,uostalom, čovjekov prirodni poriv. Pogledajte samo djecu. Prva dječija nadmetanja su upravo u tome – tko će prije do cilja i tko će koga nadvladati i oboriti na zemlju. Hrvanje je kao sport samo nastavak prirodnoga poriva „uokvirenoga“ konmvencionalnim pravilima. Hrvanjem sam se počeo baviti u Gospiću, gdje sam i registriran 1959. godine.
Bio sam izuzetno jak i prirodno nadaren i želio sam se ozbiljnije posvetiti navedenome sportu. Privlačio me je jedan tada vrlo dobar klub „Željezničar“ iz Karlovca. Godine 1960. spakirao sam nešto stvari u torbicu, skupio ono nešto malo dinara i sjeo u vlak za Karlovac. Umoran i gladan zaspao sam, a probudilo me je tek svijetlo zagrebačkog kolodvora. Valjda je sudbina odlučila da postanem i ostanem građanin ovoga grada."
(http://www.bozostarcevic.com/razno_hrvanje_hrvatska_razno_povijest_hrvanja_u_Hrvatskoj_clip_image002_0008_0000.jpg)
Hrvački klub Lika 1971. godine (slijeva): Vojo Đorđević, Ivica Frgić, Rade Sekulić, Franjo Balažević, Josip Marić, Branko Šupica, Živojin Konstantinović, Miroslav Maras, Milan Špalj i Josip Čorak. |
-
IVICA ŠEBALJ - BOKSER 1960. - 1995.
1982. god. PRVAK HRVATSKE U SREDNJOJ KATEGORIJI
[attachimg=1]
Rođen u Velikom kutu, Križpolje 1960. godine. Osnovnu školu pohađao je u Križpolju a srednju u Zagrebu. Boksom se počeo baviti za vrijeme srednje škole trenirajući s prekidima u BK "Metalac" Zagreb. Nakon škole zaposlio se u tvornici "LEDO" i istovremeno počeo ozbiljno trenirati za što velike zasluge ima poznati zagrebački trener Ivan Sivka, nakon čega dolaze prvi zapaženi rezultati. Postaje prvotimac i najbolji pojedinac BK "Metalac" koji se takmičio u drugoj ligi bivše države. Na prvenstvu Hrvatske 1982. godine osvaja prvo mjesto i zlatnu medalju te biva proglašen najboljim boksačem turnira. Planovi i očekivanja su bili veliki ali su kratko trajali. Samo nekoliko dana kasnije dolazi zabrana boksa Ivici Šebalj od Vojno- medicinske komisije zbog urođene mane slabijeg vida na lijevo oko a zbog čega je bio oslobođen služenja vojnog roka. Zabrana je bila posljedica teške povrede i kome zagrebačkog boksača Zvonimira Franjića koji je također bio oslobođen služenja vojnog roka. Dodatni pregledi na VM komisiji u ozračju "tko nije za vojsku nije ni za boks" su samo potvrdili zabranu.
Iako oslobođen svih vojnih obveza početkom Domovinskog rata dragovoljno odlazi u rodni kraj i stavlja se na raspolaganje Hrvatskoj policiji i Zboru narodne garde gdje ostaje 91. i 92.godine u sastavu 3. bojne Brinje. Pokazuje izuzetnu hrabrost u akciji izvlačenja ranjenih suboraca kod Glibodola.
Ivica Šebalj stradao je nesretnim slučajem na radnom mjestu 1995.godine.
-
VELIKI DOBROTVOR
Po snazi ali i po dobroti, nitko mu nije bio ravan. Cijeli svoj život darivao je zarađeni novac u korist ratom stradalih krajeva te organizacijama Crvenog križa, domovima invalida i ratne siročadi, bolesnoj i nemoćnoj djeci. Novac mu nije puno značio. Sebi je ostavljao tek toliko koliko bi mu trebalo za život. Sva svoja odlikovanja i sve jubilarne zlatnike, sav papirni novac, sve dragocjenosti prodao je pod lomljeno zlato, a kada se Županja elektrificirala, donirao je za struju, te je sam imao petrolejku do kraja života. Tim primjerom je i opet potvrđivao odlike svoga atletskog duha – nesebičnost, humanost i solidarnost. U sedamdeset trećoj godini još je uvijek nastupao, slao novac za obnovu ratom razrušenih krajeva, te dobar dio zarade ostavljao Crvenom križu, i izvan Jugoslavije. Predstave je reklamirao sloganom: „Junak iz Like koji je do sada proputovao cijeli svijet i bio tumačem naših narodnih, viteških, sportskih i fiskulturnih vrlina, daje veliku priredbu u korist postradalih krajeva.“ Brojna sačuvana dokumentacija i potvrdnice svjedoče o njegovim donacijama.
Matijević je prikupljao novac na poslijeratnim nastupima po Jugoslaviji a brojne priznanice svjedoče kako ga je odmah donirao potrebnima. I sam Josip Broz Tito, saznavši za njegov osebujni život i uspjehe, odlučuje ga odlikovati 1947. Ponudio je Matijeviću autobus za nastupe, privatni automobil uz vozača, odlikovanja i doživotnu mirovinu. Marijan je pristao na odlikovanja, te na automobil i vozača ali je doživotnu mirovinu odbio riječima: „Dok sam živ, ja ću sa svojih deset prstiju svoju djecu hraniti.“ Isto tako dobio je svečanu uniformu, za koju se smatra da ju je nosio sam Tito, a na koju je okačio svoje brojne medalje i odlikovanja.
Zanimljivo je da je sada još živući Marijan Spajić ispričao anegdotu koja se dogodila u Vukovaru 1948. Pukovnik Gromkov, visoki oficir ukrajinske Crvene armije, prvak Rusije u hrvanju, službovao je u Vukovaru i priređivao hrvačke turnire. Čuvši da u Županji živi nepobijeđeni hrvač i najjači čovjek na svijetu, iako starac, Gromkov je izazvao Marijana da se sa njim pohrva, obećavši mu novac od ulaznica i sve medalje koje ima. Marijan je sa oduševljenjem prihvatio izazov i sa svojim prijateljem i imenjakom Spajićem zaputio se put Vukovara. Gromkov vidjevši da je Marijan starac od 70 godina, sažaljivo je htio odustati od hrvanja misleći da će povrijediti vremešnog junaka. Marijan ga je ipak nagovorio da pristane na okršaj. U publici je nastao smijeh jer se činilo da će mlađahni Gromkov ustuknuti pred starcem. Kada su se skinuli u hrvački triko pred borbu, Marijan je izgledao jak i mišićav, nije se vidjela razlika u godinama između dvojice hrvača na divljenje publike. Nakon desetak minuta klinča Gromkov je završio na podu i zapomagao da ga Marijan pusti iz svog čeličnog zagrljaja. Na oduševljenje prisutnih, ovacije i pomalo smijeha Marijan je izašao kao pobjednik, rekavši: „Te tvoje medalje zadrži za sebe jer ih ja kod kuće imam košaru, a novac od ulaznica ipak ću uzeti.“ Spajić priča kako su se od tih novaca fino pogostili u hotelu „Dunav“ počasivši prisutne, a ostatak novaca Marijan je odnio u vukovarski Crveni križ.
Zanimljiva priču donosi i baka Mara Bušić; svaki put kada bi se Marijan vraćao sa svojih turneja po svijetu, odlazio bi u lokalne dućane i namirivao dugove upisane u bilježnice, sa listama dužnika, za svoje susjede koji su ga od milja svi zvali ćaća. Nije bio škrt i nije pravio razliku između svoje vlastite djece i djece iz susjedstva. „Nisam ni znala što je čokolada“, sjetnim glasom priča baka Mara, „dok ih Marijan nije donosio i dijelio po susjedstvu. Tada sam imala 18 godina, i svega se dobro sjećam“.
Marijan je 1942. posvojio 14-godišnjeg mladića Milu Vulića, iz ustanove za nezbrinutu djecu u Zagrebu, i spasio ga od novačenja u ustašku mladež te ga doveo u Županju. Iako još uvijek iznimno jak i snažan, tokom Drugog svjetskog rata nije službovao ni u jednoj vojsci jer se odbio se boriti na bilo kojoj strani. Poznata je epizoda kada su početkom Drugog svjetskog rata hrvatske domobranske ili pak ustaške postrojbe ušle u kuću Matijevićevih želeći prisiliti Irenu da, kao Židovka, nosi žutu traku. Marijan je ljutito poručio da donesu još sedam traka za njega i djecu. Vojnici se više nisu vratili. Ali obitelj je ipak platila danak; mlađi sin Nikola pridružio se domobranskim postrojbama, te postao časnik, dok je stariji Marko završetak rata dočekao kao kapetan partizanske postrojbe. Baka Slavica Vulić, supruga pokojnog Mile Vulića, priča kako je tokom tih ratnih godina Marijan vježbao u dvorištu obiteljske kuće, kako bi ostao u snazi i formi. Tada bi pozvao dvadesetak mladića iz susjedstva i pripremio za njih uže od crkvenog zvona. Po desetak mladića bi prihvatilo krajeve užeta sa obje strane a Marijan je stajao u sredini pa bi lijevom i desnom rukom povukao obje strane a mladići bi završili na hrpi te bi nastao opći metež. Zanimljivo je i to da susjed Verković priča kako nitko nije vjerovao da u zubima Marijan može držati burad od pedeset litara, punu vode, a tu sumnju on osobno opovrgava jer je on taj koji je punio burad vodom.
Osim u snazi on je bio rekorder i u jelu. Tako je za ručak mogao pojesti četiri kilograma telećeg mesa, a ka da bi se dobro iscrpio, „stradalo“ bi i cijelo janje. Znajući da boluje od dijabetesa, svejedno je ustrajao na fizičkim aktivnostima. Godinu dana prije smrti u Županji je na kolodvoru gurao natovarene vagone. Kada su ga pitali može li još uvijek učiniti nešto kao u mladosti rekao je da više ne može šakom zakucavati čavle u dasku, ali da još može zadržati jedan par konja u pokretu. Starija generacija Županjaca, poput živuće Anđe Zoko, prisjeća se kako je u svojoj sedamdeset i drugoj godini života znao vući vagone na željezničkom kolodvoru ili savijati teške metalne šipke, tjelovježbe radi. Sa sobom je često znao nositi željezni štap težak 10,7 kilograma, koji se danas čuva u vinkovačkom muzeju.
Sedam dana prije smrti posljednji je put nastupao u Županji, tražio je nekog da se sa njim pohrva, a ako taj pobjedi, poklonit će mu za nagradu sva svoja odlikovanja koja je svojom snagom zaradio po svijetu. No dovoljno hrabrog i jakog protivnika nije bilo. Umro je od upale pluća, jer se nakon posljednjeg nastupa onako mokar i znojan nije presvukao. Prevezen je u Zagreb, gdje je u bolnici umro. Nakon smrti prevezen je nazad u Županju i pokopan na mjesnom groblju na sam Božić 1951. godine.
Udruga Ličana „Marijan Matijević“ iz Županje radi na prikupljanju i sistematiziranju povijesne građe o Marijanu Matijeviću. Želja nam je upoznati širu javnost s likom i djelom ovog velikog čovjeka, sportaša i dobrotvora, sina kršne Like. Otvaranje memorijalne kuće u Gračacu i Županji, postavljanje spomenika Marijanu u Županji, publiciranje biografije o njegovom liku i djelu, samo su neke od potreba kako bi Hrvatska i svijet upoznali ovog velikog patriota i kozmopolita. Njegov pustolovni duh nije ga činio vrhunskim profesionalnim sportašem, prema današnjim mjerilima, no brojna priznanja i medalje svjedoče o njegovoj prepoznatljivosti i medijskoj slavi u domaćim i svjetskim okvirima svog vremena.
Ovom Hrvatu, Ličaninu, koji je u svijetu bio poznat po snazi, velikodušnosti i toplini, treba dati mjesto u povijesti koje zaslužuje, jer kod nas nije dovoljno poznat i priznat. Također Županja treba postati poznata i kao mjesto u kojem je živio Marijan Matijević, te koje će ubuduće biti domaćin svima koji će dolaziti i odavati počast „Junaku iz Like“. U ovoj godini kada se obilježava 130. obljetnica Marijanova rođenja pozivamo sve zainteresirane da se obrate na kontakte udruge i pomognu nam u ostvarenju ove plemenite misije.
[attach=1] [attach=2]
[attach=3] [attach=4]
-
Orginalna dopisnica i Marijanov rukopis.
[attachimg=1]
[attachimg=2]
-
Veliki dobrotvor je Teslin prijatelj
Jedan od bitnih dijelova njegove biografije odnosi se na 1927. godinu. U pretisku novinskog članka 13 Marijanov sin Marko piše: “Tesla je jednom zapisao (to je ne tako davno bilo objavljeno i u ‘Politici’): ‘Ogromna želja da živim i da nastavim svoj rad i podrška koju mi je pružio jedan odani prijatelj i atleta – učinili su čudo. Zdravlje mi se vratilo, a s njom i umna snaga…’ Taj odani prijatelj i atleta koga pominje Tesla, bio je moj otac Marijan Matijević. Posjetio je Teslu 12. aprila 1927. godine u Njujorku. Slavni naučnik dao je tad mom ocu svoju fotografiju na kojoj je napisao: “Dragom prijatelju i zemljaku iz kršne, siromašne ali ponosite Like, Marijanu Matijeviću, od N. Tesle.”Smatrajući taj izvor autentičnim, možemo samo nagađati koliki je bio stvarni utjecaj Matijevića na Teslu. Potrebno je istražiti ono što smo usmenom predajom saznali - podatak da je Marijan navodno čak i financijski pomogao Tesli. No, više od toga ovaj primjer pokazuje solidarnost i humanost Matijevića. Moralna potpora koju je pružio Tesli, sunarodnjaku u potrebi, pokazuje njegovo domoljublje i kozmopolitizam. Istraživanje njihova odnosa dalo binam nove uvide ne samo u Marijanovu, nego također u biografije Tesle i Pupina.Zasigurno se ubrzo nakon tih susreta vraća u Županju, jer su sačuvane tzv. “dozvole” koje je dobio od lokalnih vlasti Županjskog sreza za davanje “atletskih športskih predstava u korist Crvenog križa”, s datumom 18. lipnja 1927. godine. Ujedno su to potvrde da je uplatio u općinsku blagajnu, ili na račun Crvenog križa, novac zarađen tijekom nastupa. Iz brojnih tipiziranih pisama i razglednica koje šalje supruzi Ireni, vidljivo je kako od studenog 1928. nastupa u zemljama Južne Amerike. Te su priredbe podupirali njegovi sunarodnjaci, iseljenici iz Hrvatske, koji su već čuli o njegovim egzibicijama i rado su ga ugošćivali u zavičajnim klubovima. Rekonstrukcija prikupljenih materijala i pisani dokazi o Marijanovim putovanjima i
nastupima, prije svega novinski članci, izvještaji i intervjui te epistolarna komunikacija sa suprugom Irenom, omogućili bi hrvatskim povjesničarima razlučiti mit od istine, legendu od povijesne faktografije.Pred Uskrs 1929. godine nastupio je u Buenos Airesu,
iduće dvije godine daje “produkcije” u Peruu, Čileu i Urugvaju. Sve vrijeme šalje novac u domovinu obitelji, ali i pomoć potrebitim krajevima. Godine 1931. dospio je u Kinu, pa se može pretpostaviti kako je ondje došao plovidbom preko Tihog oceana. Moguće da ga je na tu odluku potaknula i svjetska gospodarska kriza, koja je ponajviše pogodila američko tlo. Ne želimo nagađati da li se vratio u Liku iz nostalgičnih razloga ili se nije uklopio u novu sredinu, te se vratio u okrilje obiteljske kuće iz koje je tako često izbivao.Razlog je možda banalan; pretpostavljamo da je Marijan sam, bez obitelji, otišao u posjet rodnom kraju i počeo se pripremati za još jednu turneju. Citirani intervju, dan Franji Fuisu, opisuje njegov nastup na otoku Krku sredinom listopada 1939. Iako već u poznim šezdesetim godinama mogao je snivati o još jednoj europskoj turneji, ali su ga vijesti sa sjevera zasigurno od toga odvratile. Iako još uvijek iznimno jak i snažan u Drugom svjetskom ratu odbio se boriti na bilo kojoj strani. Poznato je da kada su
početkom Drugog svjetskog rata hrvatske domobranske
ili pak ustaške postrojbe ušle u kuću Matijevićevih želeći prisiliti Irenu da, kao Židovka, nosi žutu traku Marijan je, ljutito poručio da donesu još sedam traka za njega i djecu. Vojnici se više nisu vratili. Obitelj je ipak platila danak; mlađi sin Nikola pridružio se domobranskim postrojbama, te postao časnik, dok je stariji Marko završetak rata dočekao kao kapetan partizanske postrojbe. Nakon završetka rata 1946. šezdesetosmogodišnji
Marijan kreće ponovno na turneju, ovaj put po gradovima FNR Jugoslavije. Mit o njemu se širi, svi žele vidjeti egzibicije vitalnog i snažnog starca, kojega je svjetska publika davno upoznala. I tada on ulazi u balkanski imaginarij kao dični junak, snažan, dobar i jednostavan, čovjek iz naroda, kojemu su potrebe kolektiva ispred vlastitih. No, Matijević je svojim primjerom ponovno potvrđivao odlike svojeg atletskog duha – nesebičnost, humanost i solidarnost. U sedamdeset trećoj godini još je nastupao, slao novac za obnovu ratom razrušenih krajeva, a dobar dio zarade ostavljao je Crvenom križu. Predstave je reklamirao sloganom: “Junak iz Like, koji je do sada proputovao cijeli svijet i bio tumačem naših narodnih, viteških, sportskih i fiskulturnih vrlina, daje veliku priredbu u korist postradalih krajeva.” Brojna sačuvana dokumentacija i potvrde svjedoče o njegovim donacijama. Stoga ne čudi kako su mu mnoga odlikovanja dodijeljena ne samo zbog snage i doprinosa razvoju tjelesne kulture, nego još više zbog nesebičnog humanitarnog djelovanja.Nekada je ta Marijanova (pre)darežljivost moguće i smetala njegovoj obitelji, koja je živeći u skromnim uvjetima, mogla smatrati kako on pretjeruje u svojoj nesebičnosti .
. Tomić (2003: 73) donosi zapis i svjedočenje Mile
Vulića, kojeg je Matijević 1942. godine iz jednog zagrebačkog sirotišta doveo u svoju obiteljsku kuću u Županji i praktički posvojio. Mile je bio izrazito jake građe i postao je Marijanov vježbenik i pomagač. Ipak, razišli su se 1946., pa Matijevića na poslijeratnim nastupima po Jugoslaviji prati šestero pomagača iz Županje.I Josip Broz Tito, saznavši za njegov osebujan život i uspjehe, odlučio ga je odlikovati 1947. godine. Ponudio je Matijeviću autobus za nastupe, privatni automobil s vozačem, odlikovanja i doživotnu mirovinu. Marijan je pristao na odlikovanja, na automobil i vozača, ali je doživotnu mirovinu odbio riječima: “Dok sam živ, ja ću sa svojih deset prstiju svoju djecu hraniti.” Dobio je svečanu uniformu,
za koju se pretpostavlja da je nosio sam Tito, a na koju je okačio svoje brojne medalje i odlikovanja. Tomić (2003: 41) smatra da je Marijan u životu izveo oko dvije tisuće nastupa i bio odlikovan oko četrdeset puta. Sačuvani su
izvori - fotografije, brojni predmeti, novinski članci, pisane isprave (dozvole) - kojima se odobrava njegov nastup po mnogim dijelovima Kraljevine Jugoslavije, poslije FNR Jugoslavije. Ta dokumentacija zahtijeva poman i studiozan rad, klasifikaciju i arhiviranje građe na temelju čega bi nastala vjerodostojna biografija Junaka iz Like.Iako je znao da boluje od dijabetesa, ustrajao je na
fizičkim aktivnostima. Stariji Županjci prisjećaju se kako je u sedamdeset i drugoj godini života znao vući vagone na željezničkom kolodvoru ili savijati teške metalne šipke radi tjelovježbe. Sa sobom je često nosio željezni štap težak 10,7 kilograma, koji se danas čuva u Vinkovačkom muzeju. U prosincu 1951., nakon održane predstave, činilo se da se prehladio, pa je poslan u Zagreb na liječenje. Umro je ubrzo, 23. prosinca, a pokopan je na županjskom groblju, na Božić. Stariji Županjci i danas se sjećaju snage i veličine Junaka iz Like, kojeg su susjedi zbog njegove široke ruke zvali od milja Ćaća. No, nedugo nakon što je umro kao da su zaboravljena sva njegova dobročinstva. Irena je Titu pisala molbu da joj smanje porez, obveznu kontribuciju, jer ne može prehraniti obitelj. Djeca su se raspršila po svijetu, jedino je kći Zdenka cijeli život proživjela u Županji.
-
Najjači čovjek na svijetu na dvorovima vladara
Tijekom prvog boravka u SAD-u sastao se s članovima kluba Athletion Comission, koji su mu dodijelili medalju s ogrlicom i posvetom: “To the strongest man in the world” (“Najjačem čovjeku na svijetu”). Dokument iz tog vremena koji svjedoči kako je Marijan već kao mladić ostvario niz priznanja sačuvan je do danas. Radi se o fotografiji, poslije pretisku na razglednici, na kojoj ga vidimo mladog i snažnog s desetak medalja na pojasu zataknutom preko ramena i prsa. U tekstu piše da je to Matijević u dvadeset i prvoj godini. Možemo pretpostaviti kako je njegova prva prekooceanska turneja trajala između 1899. i 1903. godine, no nije istraženo kada i kamo se nakon nje vratio. Nije poznato ni kada je, ako uopće jest, služio vojni
rok. Spominje se da je bio vojnik u sastavu 79. pukovnije zvane Regimenta grof Josip Jelačić, sa sjedištem u Otočcu. U intervjuu danom Fuisu Marijan ističe kako je na odslu-ženju vojnog roka trošio “šest litara mlijeka i tri kilograma na dan” te kako je nehotice polomio sedam pušaka. Podatak o njegovu teku govori nešto i o njegovu metabolizmu; za sebe je govorio kako mu je tijelo “mala tvornica šećera”. Poslije se pokazalo da boluje od dijabetesa, što je pritajeno narušavalo njegovo zdravlje.
Kakav je mogao biti odnos mladog Marijana i njegove obitelji, koja je prije ili poslije morala doznati za njegovu
turneju, način života i zarade? Iz prikupljenih intervjua i novinskih članaka ne doznajemo što su mislili njegova
obitelj i lokalna zajednica o životu koji je odabrao. U člancima se njegovi uspjesi često prikazuju senzacionalistički, uz moguće autorovo umetanje vlastitih značenja i slobodno interpretiranje njegovih riječi. Treba biti vrlo oprezan pri citiranju te građe, što potvrđuju sljedeći primjeri. Već spomenuti intervjuu navodi kako se Marijan prisjetio davanja ili “produciranja” predstave na carskom dvoru Franje Josipa u blizini Pešte. Bez navođenja godine tog velikog događaja navodno je izjavio: “Producirao sam se to veče pred Franjom Josipom kod kog su u gostima bili kraljevi Milan Obrenović srpski, engleski kralj Gjorgje, bugarski car Ferdinand i rumunjski kralj, zaboravio sam mu ime… Dvije tisuće kruna dobio sam to veče od Franje Josipa. K tomu 100 zlatnih, jubilarnih… Eh…”. Ova izjava šezdesetogodišnjeg Matijevića ostaje jedino svjedo-čanstvo o istinitosti navedenog događaja. Zlatne, jubilarne krune dio su novca koji je on za života podijelio u humanitarne svrhe. Povjesničari bi mogli već pri prvom čitanju posumnjati u istinitost navedene izjave, bez obzira na to
što je godina te zgode izostavljena. Lako je istražiti jesu li i kada spomenuti vladari kao gosti posjetili austro-ugarskog cara, no već iz njihovih biografija vidljivo je da se nisu mogli okupiti u spomenutom sastavu.7
Ipak smatramo da je predstava pred carem zaista “producirana”. Ne možemo sigurnošću znati tko je bio u carskoj sviti i tko je gledao nastup, no vjerujemo da je događaj istinit utoliko da je Marijan uistinu izveo predstavu pred Franjom Josipom. Ostali sudionici priče možda su plod Marijanova brkanja
događaja i lica uslijed varljivosti memorije, ili su proizvod novinarske mašte. Da je priča djelomice vjerodostojna pokazuje prije svega njegovo osobno svjedočanstvo, brojne medalje koje je osvojio, od kojih je jedna mogla biti medalja s carskog dvora te, posredno, i sljedeći događaj. Godine 1904. organiziran je Marijanov odlazak na
Portu gdje je svoje vještine predstavio sultanu Abdulu Hamidu II. (1842. – 1918), koji je vladao od 1876. do
1909., a zbog svojeg despotizma nazvan je “Krvavi Sultan” (Matuz, 1992: 145). Osvojivši prvenstvo u hrvanju
s lokalnim natjecateljima, tzv. pelivanima, odlikovan je visokim odličjem, Otomanskom zvijezdom, koje se danas
čuva u džamiji u Gunji pokraj Županje. Prema predaji, bio je jedini kršćanin na carigradskom dvoru koji nije pao ni-čice pred sultana, što je objasnio time, “da se klanja samo onome tko je jači od njega”. Predaja također kaže da mu je zbog hrabrosti i snage koju je dokazao sultan osobno predao ugledno odličje. Dakle, materijalni dokaz o ovom događaju, navedeno odličje, potvrđuje istinitost o nastupu na Porti, te indirektno i pretpostavku da je jednako tako gostovati na dvoru austro-ugarskog cara vjerojatno između 1904. i 1907. godine. Zahvaljujući imenu i slavi mogao je biti zahvalan “zabavljač” europskih vladara i njihovih visokih uzvanika. Ovaj je uzorak itekako prisutan u Marijanovoj biografiji, a tiče se gostovanja na još nekoliko vladarskih dvorova onoga vremena. Habsburgovci i Porta znakovit su primjer kako ozbiljna biografija junaka iz Like zahtijeva sustavno prikupljanje i izučavanje primarnih materijalnih izvora te dekonstrukciju i rekonstrukciju narativa iz usmene predaje.8Nakon nastupa na sultanovu dvoru otišao je na turneju po europskim zemljama, o čemu svjedoče novinski članci zemalja u kojima gostuje. Također znamo da je sudjelovao u uličnim sukobima tijekom protuhrvatskih prosvjeda u Rijeci krajem 1906. i početkom 1907. (Goldstein, 2003: 218). Tada su riječki Talijani i Mađari napali pripadnike Hrvatskog sokola, koji su se nakon I. Hrvatskog svesokolskog sleta, održanog u Zagrebu u rujnu i listopadu 1906., vraćali preko Rijeke svojim kućama u Istru i Dalmaciju.
Talijani su tada Sokolima preoteli hrvatski i sokolski barjak, koji je navodno Marijan junački vratio. Spominje se i
to da je pobijedio četvoricu talijanskih hrvača, te da su bijesni i zavidni , te da su bijesni i zavidni Talijani gradom počeli raditi nerede.
-
(http://www.vrilo-mudrosti.hr/zanimljivosti/vm-udruga-matijevic%20Zupanja2.jpg)
-
(http://slike.nasa-lika.com/albums/userpics/10562/neralic.jpg)
Milan Neralić (Slunj, 26. veljače 1875. - Bečko Novo Mjesto, 17. veljače 1918.) je bio hrvatski mačevalac, prvi hrvatski olimpijac i prvi hrvatski osvajač medalje na Olimpijskim igrama. Natjecao se krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća za Austriju (jer je Hrvatska bila dijelom Austro-Ugarske). Bio je jedan od najboljih mačevaoca u Austro-Ugarskoj, također i učitelj mačevanja.
Prvi je u povijesti primijenio „leteći ispad", munjeviti ubod protivnika iz visokog skoka. Sudjelovao je na OI 1900. u Parizu, osvojivši brončano odličje u sablji. U poluzavršnici, izgubio je od talijanskog mačevaoca Itala Santellija. Prvi je Hrvat, koji je nastupio na Olimpijskim igrama i prvi Hrvat, koji je osvojio medalju na Olimpijskim igrama. Malo je poznato da je mačevanju podučavao Josipa Broza Tita koji je kasnije bio vojni prvak u mačevanju.
Ovdje (http://www.mojnet.com/video-milan-neralic-macevanje/6a024edaeb58b8c8f913) možete vidjeti prilog u TV kalendaru o Milanu Neraliću
Ploča u spomen na Milana Neralića na njegovoj rodnoj kući u Slunju
(http://slike.nasa-lika.com/albums/userpics/10562/ploca.jpg)
-
Junak iz Like
Kano mi gora,kano Velebit
golem sam tijelom,dušom sam jak
Nek sam siromašan,nek sam potrebit
Zdravljice bujno,čist mi je zrak
Junak sam iz Like ja!!
Junak sam iz Like ja!!
Na obali na vrbovoj grančici
igraju se povezani čamčići,
Povjetarac odnio mi jedrila
Sekina se katarčica polomila.
Gora me hrani ,na noge diže
blago si pasem,težim si tag
Bistro daleko oko mi siže
Glas mi dohvaća deveti brijeg
Junak sam iz LIke ja!!
Junak sam iz Like ja!!
Ne boj mi se,seko moja milena,
jezera ću prebrodit zelena
Odvest ću te našoj miloj kućici,
na jastucima,na mekoj rućici.
-
JOSIP ČORAK(14.6.1943.)Ing.prometa, hrvač svjetskoga glasa i političar.
| [attach=1] | Rođen je i odrastao u Rastoci-Smiljan. Majka Ružica rođ: Pekas bila je iz smiljanskoga zaseoka Vaganac, a otac Iz Otrvice.Joso, jedan od sedmero braće i sestara, osnovnu je školu pohađao u Smiljanu, a srednju školu u Gospiću. Hrvati je počeo s 18 godina u DTO-u Partizan, a zahvaljujući daru i marljivom treniranju brzo je napredovao. Jedini športovi kojima su se zbog pomanjkanja rekvizita i oprema tada mogli baviti mladi Ličani bilo je hrvanje i bacanje kamena s ramena. Kada je shvatio da više nema što naučiti, vlakom se došvercao u Zagreb. Prvih je dana spavao na klupama u parku, a zatim se javio u Teškoatletski klub Lokomotiva gdje je bio napredovao. Odlaskom u tadašnju JNA postaje državni reprezentativac, a nakon odsluženja vojnog roka otišao je u Sljeme jer je, kako je sam rekao „znao da će u mesnoj industriji imati što jesti“. Godine 1966. bio je jedan od osnivača OTAK-a Lika, kojemu je ostao vjeran do danas. Iako prema vlastitom priznanju samouk, Joso Čorak postigao je vrhunske uspjehe do kojih su najveći“zlatna medalja u hrvanju grčko-rimskim stilom na europskom prvenstvu u Modeni 1969., brončana medalja u Berlinu 1970.g., srebrna medalja na XX. Olimpijskim igrama u Munchenu 1972., srebrne medalje u natjecanju slobodnim i grčko-rimskim stilom na Mediteranskim u Tunisu 1967.g., zlatna medalja u natjecanju grčko-rimskim stilom na Mediteranskim igrama u Izmiru (Turska). Bio je 12 puta prvak Jugoslavije i 15 puta prvak Hrvatske u hrvanju grčko-rimskim stilom. Prvi je zagrebački športaš koji je osvojio olimpijsku medalju pojedinačnim športovima i zato je dobio Orden zasluga za narod srebrnom zvijezdom. U zreloj dobi natjecao se i u svojoj dobnoj skupini (49-55 godina) i u svojoj kategoriji (90-110 kg.), a najveći je uspjeh postigao na svjetskom prvenstvu u Rimu 1994.kada je postao svjetski prvak. To mu je, kako je istaknuo, najdraža medalja jer ju je osvojio pod Hrvatskim barjakom. Čak 7 puta bio je prvak svijeta i dobitnik zlatne medalje za veterane i to 4 puta u hrvanju slobodnim načinom i nekoliko puta u hrvanju grčko-rimskim stilom,. Tri puta je osvojio brončanu medalju. Aktualni je svjetski prvak u svojoj kategoriji (Zagreb,2002.). Josip Čorak bavio se i politikom, a zastupnik je u Gradskoj skupštini Zagreba. Zaposlen je u Gradskoj upravi za obrazovanje i šport gdje je zamjenik pročelnika. Otac je Nevena Čorka, poznatog svjetskog športaša i prvog Hrvata koji je osvoji zlatnu medalju u body buldingu na Evropskom prvenstvu 1993. u Porto San Giorgyu u Italiji. Neven je osvoji i Europsku srebrni i brončanu medalju, a u natjecanju Svjetski kup 1993.g. osvojio je treće mjesto. Bio je jedan od kandidata za titulu Mister Univerzum to je 1994. god. ostvario uspjeh jer je dijelio 7.-9. mjesto.
|