« : Siječnja 24, 2011, 13:33:48 »
Sa zemljišta između Une i Velebita, Gvozda i Zrmanje postoje iz vremena prije Turaka pisani spomenici od 14. st. pa sve do teških turskih napada u 1522. To su kupoprodajni ugovori, darovanja, zapisnici rotnih stolova i spisi sličnoga sadržaja. Pisani su u čistom narodnom govoru onoga vremena te za proučavanje tadašnjega jezika imaju veliku vrijednost. Potječu sa područja stare Ličke župe, Bužana, Gatske, Jablanca, Baga, Korenice, Srba, Lapca i Nebljuha, a mnoge su isprave napisane i u Senju, gdje ih je sastavio kaptol koji je zabilježio mnoge sudbene rasprave. Svi su ti pisani spomenici sa toga tla osnovno vrelo koje će poslužiti da se utvrdi stari govor na tome tlu.
Postoji pored toga i književno djelo koje je napisao u Otočcu 1486. žakan Broz Kacitić iz Dubovika u Bužanima iz plemena Kolunića, te je i to djelo u nas poznato pod imenom Kolunićev zbornik. Sadržinu mu čine »Knjige sv. Bernarda«. Taj svećenik sastavio je svoj rad u jeziku koji se govorio tada s jedne strane u Bužanima, Lici i Gatskoj, a s druge opet među tadašnjim obrazovanim svijetom na tom području.
Najposlije postoje i starinici na tome tlu koji su preživjeli tursku nevolju te su se održali sve do danas. To su stari rodovi u Otočcu, Prozoru, Čovićima, Sincu, Lešću i okolini tih mjesta, zatim u Brinju i Jezeranima i u selima oko njih. Starosjedioci su i Ledeničani, a to su i starije senjske kuće. Treba, dakako, uzeti da su ti starinci do danas pod utjecajem svojih susjeda već manje ili više izmijenili svoj govor, ali su mu staru podlogu ipak mogli očuvati. Na osnovi tih pisanih vrela i govornoga stanja u starosjedilaca može se utvrditi da je na tom zemljištu između Gvozda i Zrmanje, Une i mora postojao prije turskoga gospostva čakavski govor tipa vode i vode s ikavskim izgovorom glasa jata s ponešto ekavskih likova (vera, veran, vernost, del, eel, mesto, leto, sused, svedok, koleno, zavet, les, Korenica, mera, namesnik). U primorju bilo je tih ekavskihzamjena više, a što dalje na jug i jugoistok prema Zrmanji i prema gornjoj Uni bilo ih je sve manje ili su ostale ograničene na nekoliko riječi.
U Turskom napredovanju nestalo je gotovo potpuno sa toga zemljišta staro stanovništva osim u Senju, Ledenicama u Otočcu i Brinju. U tima mjestima ono je bilo toliko snažno da je svoj govor naturilo i mnogim novim naseljenicima koji su bili podrijetlom od Dinare te su bili štokavci nove akcentuacije.
S turskom vlašću ulaze na to zemljište od Zrmanje do Gacke dva nova govora. Jedan su donijeli muslimani što su doselili iz krajeva s istočne strane Une i Dinare, pogotovu iz Posanja i Banjica i od Grahova. I oni su imali ikavsku zamjenu, šć mjesto št, j mjesto đ, u sjevernijem dijelu i staru akcentuaciju tipa vode, ali su mjesto- ča govorili što. To je bila gotovo jedina razlika prema starom govoru na tom tlu. Drugi govor donijeli su doseljenici iz južnih krajeva. Bio je štokavski u punoj čistoći s jekavskim izgovorom i s novom akcentuacijom koja se bila razvila oko Pive, gornjega Poneretavlja i gornjega Podrinja. Razlikovao se od onoga staroga govora na području od Zrmanje do Gacke, ali i od onoga s desne strane Une, na Grahovu i u Posanju. Kroz cijelo tursko gospodstvo oba su ta govora postojala jedan pored drugoga. Taj čisti štokavski govor donijeli su preseljenilci iz turske Like na krajiško tlo u Gatskoj, u okolinu Brinja, Brloga i Otočca. Tu je on postojao u toku 17. st. usporedo s onim starim čakavskim, ali je od 1660. dalje bio od njega jači. U turskom raspu velik dio muslimana prebacio se na drugu stranu Une gdje su upotpunili naselje svoga govora oko Cazina, Krupe, Bihaća i Petrovca. Ipak su njihovi su plemenjaci u Perušiću i okolini toga mjesta ostali i dalje nosioci toga govora pa su ga naturili drugim useljenicima Bunjevcima, Goranima i gatskim starosjediocima koji su uselili na pemšićko područje. Poslije turskoga raspada unišao je na ličko zemljište govor, što su ga donijeli Bunjevci. On je bio vrlo sličan onome koji su imali lički muslimani, a razlikovao se od njega jedino prelaženjem likova kao što su došao, bio i dio u doša, bija, dija, vidio u vidija, vidije i rjeđim zamjenama đ u j. Bunjevački govor bio je, prema tome, štokavski i ikavski i nove akcentuacije.
Gorani su došli na ličko tlo s onim istim govorom što su ga već imali starosjedioci u Otočcu i Brinju koji je bio čakavski, ikavski s nešto ekavske zamjene i sa starom akcentuacijom. Oni između njih, koji su potjecali iz Gornjega Pokuplja od Čabra, Broda i Gerova, naginjali su ponešto na kajkavsku akcentuaciju, jača im je bila ekavska zamjena, a neke su porodice mjesto ča govorile kaj, ali su imale zač. U velikoj seobi oko 1700. došlo je u Liku od Knina i Bukovice i mnogo Srba koji su u južnije ličke krajeve unijeli štokavski ekavski govor potpuno jednak onome što su ga imali srpski naseljenici u Gatskoj i pod Turcima na tlu između Gacke i Zrmanje. Od 1700. dalje postojala su na tome području među Hrvatima dva govora, a među Srbima jedan. Kod onih prvih bili su to ili čakavski ikavski s nešto ekavskih zamjena i stare akcentuacije ili štokavski potpuno ikavski nove akcentuacije. Taj drugi razlikovao se od onoga u Srba uglavnom svojim ikavskim izgovorom i donekle po kojom zamjenom skj u šć i dj u j. U akcentuaciji razlika je bila vrlo mala. Čakavski se od toga vremena, kao i dotada, govorilo u Senju i Ledenicima, u Gatskoj u Otočcu, Prozoru, Čovićima, Sincu, Lešću, Dubravama, Ramljanima, Švicama, Kompolju, u Brinju, Letincu, Crncu i Jezeranima i okolini tih mjesta, u Kosinju, Donjem i Gornjem i Kuterevu i u onim naseljima oko Gospića, Široke Kule i Perušića, u Udbini, Podlapcu, Pisaću i Mutiliću gdje su se nastanili otočki i brinjski starosjedioci i Gorani. Štokavski ikavski nove akcentuacije govorili su svi Bunjevci i potomci muslimana u Perušiću i po starim utvrđenim naseljima oko toga mjesta i Gospića. U svojem seljenju Bunjevci su bili zauzeli Zagon, Sv. Jakov (Krmpote), Senjsku planinu i cijelo Podgorje od Senja do Dračevca. Na tom podgorskom zemljištu jedino se u Sv. Jurju (Jurjevu) naselilo građanskih porodica iz Senja i gornjega Primorja koje su donijele čakavski govor. Bunjevci su nastanili i Pazarišta, Smiljansko polje, Lovinačko polje, a dali su mnogo naseljenika i zapadnom dijelu Gatske, Gospićkom polju i Perušiću. Oni su sami naselili i Krasno. Štokavski ijekavski govor nove akcentuacije, što su ga nosili svi Srbi, zauzimao je trećinu Brinja, polovinu otočkoga područja i više od dvije trećine stanovništva od Gacke do Zrmanje. U svemu njime je govorila većina cijeloga naselja na tome tlu. U daljem toku razvijanja tih govora valja utvrditi snažno djelo vanje s jedne strane štokavskoga ikavskoga što su ga imali Bunjevci i potomci starih Perušićana, a s druge štokavskoga jekavskoga koji su govorili Srbi. Tome utjecajupodlijegala su, po naravi stvari, mala naselja drugoga govora. U tu priliku nije nigdje na tomzemljištu dolazio jekavski govor, jer se naslanjao svagdje na jake skupove koji su ga nosili. Povukao se jedino ovdje ondje naSmiljanskom polju gdje su neki Pejnovići, Vujnovići i Uzelci unišli u hrvatske kuće, a isto tako oko Perušića, gdje se to dogodilo s nekim Koko- tovićima, Nenadićima i Opačićima. U prvom redu pod govorne utjecaje potpali su Gorani koji su svoja naselja osnovali raštrkano među onima drugoga govora ili pored njih. Ta su naselja mogla biti skupna i veća ili pojedinačna i manja. Ona prva održala su se i dulje, ona druga podlijegala su brže. Već u toku 19. st. Gorani su južno od Gacke primili štokavski govor zadržavši svoju ikavsku zamjenu i primivši novu akcentua- čiju. To se dogodilo tamo gdje su na njih utjecali susjedni Bunjevci ili okolni jekavci nisu bili suviše jaki, te je djelovao općeni govorni utjecaj koji je u zapadnim dijelovima Like bio bunjevački. Tako su štokavci postali Gorani u Kosinju Donjem i Gornjem, u Kuterevu, u Kaluđerovcu, Mušaluku, Malom Polju, Budaku, Osiku, Vukšiću, Bilaju, Ribniku i u Brušanima gdje je k njima dolazio utjecaj ili od Bunjevaca ili od potomaka starih Perušićana. Gorani su svoja naselja smjestili, dakako, i u istočni dio toga područja gdje je bilo puno jekavaca, te je i njihov utjecaj bio općen. To se dogodilo u Udbini, Podlapcu, Mutiliću, Pisaću, Toliću i Rebiću, uPrijeboju, Petrovu selu, Vagancu, Rešetaru i u Lapcu. Pod drugi govorni utjecaj potpali su i Ledeničani, Senjani, Otočani i Brinjani koji su kao čakavci uselili u štokavska ikavska ili jekavska naselja. To se dogodilo Ledeničanima u Novom i drugim selima na Gospićkom polju, a isto tako i onima što su unišli u bunjevačka sela. Na te govore prešli su i Senjani, Otočani i Brinjani koji su prešli na kulsko, perušićko i udbinsko područje. Prema tome na tom ličkom zemljištu od Gvozda do Zrmanje postoji ovakvo govorno stanje: Stari čakavski govor s ikavskom i ponešto s ekavskom zamjenom i sa starom akcentuacijom govori se u Ledenicama, Senju i Jurjevu, u Brinju, Jezeranima i Crncu i okolini tih mjesta, u Otočcu, Dubravama, Prozoru, Čovićima, Sincu, Lešću, Švicama i u okolini Otočca i u Ramljanima. Ipak je taj govor u svim tim mjestima u stalnom nestajanju.Gubi se zamjenica ča, a postepeno i stara akcentuacija. Uzmicanje ispred štokavskoga govora nastupa osobito na istočnoj strani u susjedstvu sa srpskim naseljem. Štokavski ikavski, uglav nom onaj s potpunom zamjenom, govori se u ostalom hrvatskom naselju. Nosioci su toga govora Bunjevci, na perušićkom području i potomci starih Perušićana. Prema tome taj se govor nahodi od Zagona kod Novoga u cijelom primorju sve do Dračevca, u Pazarištima, na Smiljanskom i u Gospićkom polju, oko Široke Kule, na perušićkom i lovinačkom području i u Štikadi. Dalje istočnije taj govor imaju Hrvati od Baljevca do Zavalja, a imali su ga i oni u Boričevcu. Štokavski jekavski govor imaju u prvom redu svi Srbi. Od Hrvata govore ga oni što stanuju u istočnijem dijelu Like gdje se nalaze u gustom srpskom stanovništvu. Takvo je stanje na udbinskom i lapačkom području gdje je ikavski bio govoren jedino u Boričevcu,. a ono je tako i u Petrovu Selu i u prvoj okolini toga mjesta.
webmaster@nasa-lika.com
Forum
Pomoć
Traži
Prijava
Registracija
Tema: Stari i današnji govori u Lici (Posjeta: 3188 )
