« : Kolovoza 11, 2010, 17:52:35 »
Ajde dide pričaj priču! Ajde dide pričaj priču! Znalo se čut predvečer, prije kojih desetak godina u kući mog dida Ive, kad sam ja još bio mali a did među živima. Did bi pojeo svoju uobičajenu večeru, kruva i mlika, i taman malo zadrijemao na stolcu. Ja bi samo čekao trenutak kad će otvoriti oči pa da mu potrčim u krilo po svoju priču. Uvijek je bio miran i strpljiv čovjek, tako i sa mnom, i pričao je svaki put kad bi ga tražio. Pričao bi polako i detaljno, povremeno bi možda opet pridrijemao ali bi ga ja, željan priče, budio. Najdraža mi je bila priča kako je ubio vuka. Ovako je nekako išla.
E kad sam ja bio taki k'o i ti, deran, čuv'o sam ovce tamo u onom jednom dočiću. Tu je nas bilo puno, dica sva čuvala ovce tamo, pa se mi druži i igraj i tako. I jedan dan, tako mi čuvamo ovce, kad najednom, eto vuka niz dočić. Ovce lete po dočiću, biže, ko munjene, svaka na svoju stranu. A mi dica, šta ćemo, mali, i ne znaš, i stra' te, i mi se razbižali. Al ja gledam ostat, ne mogu se vratit kući bez ovaca, ub't će me ćaća. Imo ja onu malu skiricu u sebe. (Stalno ju je nosio, kud god je išao, što je današnjim starcima štap njemu je bila ta mala sikirica.) I vuk na mene, ja manji od njega, šta ću, sikiru u ruke i čekaj. I vuk polako polako, reži, iskesio zube, gleda me. I dođe bliže, a ja udri po glavurini. Udri udri i ubi vuka, a eto bio sam taki ko i ti sad.
Onda bi se ja veselio, did ubio vuka, did ubio vuka. Ajde dide još pričaj, ajde još. On bi onda već sav u snu odgovorio, sutra ćemo, sutra, samo ti mene podsjeti.