« : Rujna 01, 2008, 11:24:49 »
Vučetić
Enver Ljubović:ŠTIT -
U zlatnom crveni štit u sredini zlatan štitić s plavom podlogon iz dvije ukrižene sablje kojima se vide samo vrhovi.NAKIT -
Iznad na okrunjenoj kacigi stoji zlatan dvorepi lav, koji drži zlatan buzdovan u šapama.PLAŠT -
Plavo-zlatan i crveno-srebrniGESLO -
"Et pedes, et eques"Cijelom rečenicom gesla karakterizirana je privrženost vojničkoj službi prvog posjednika grba iz obitelji Vučetić.
Prvi se put u Brinju spominju Vučetići u jednom brevijaru iz 1486. godine, kojeg je sačinio neki pop Stipan, a nakon toga imamo i bilješku u jednoj listini iz 1515. godine vezanu za selo Dabar kod Brinja, gdje su župnici zapisivali dugove pojedinih župljana crkvi. U spisu se spominju, uz mnoge rodove, i plemeniti Vučetići u Dabru kod Brinja. Godine 1645. godine spominju se u poznatom popisu vojne posade Brinja, gdje se spominje Pavao Vučetić, poznati brinjski vojvoda . Ovdje se Vučetići spominju kao plemeniti starosjedilački rod koji je imao svoje posjede u okolici Brinja (Stajnica i Jezerane), te su kao plemeniti rod zauzimali visoke vojničke položaje u brinjskoj vojnoj posadi.
Tijekom 18. stoljeća jedan se ogranak ove obitelji iz Brinja naseljava u Ogulin, gdje odmah ulazi u vojničku službu pa se spominju u zemljišnim knjigama iz 1775. godine te imamo podatke za jednu kućnu zadrugu Vučetića. U Ogulinu su razvili naselje u Sv. Jakovu i Gavanima.
Obiteljski su nadimci brinjskih i stajničkih Vućetića: Antonovi, Božini, Garini, Kovači, Škuturi i Gužve.
Vučetići su bili časnici, svećenici, suci i drugi odličnici koji su vjerno služili austrijsku vlast, a također su zauzimali visoke položaje u vojničkoj, crkvenoj i državnoj hijerarhiji.
Nekoliko članova obitelji roda Vučetića odselilo se 1820. godine iz Brinja u Ceney, zapadno od grada Temišvara u Rumunjskoj pa se ta grana Vučetića naziva ugarskim plemićima s pridjevkom "od Brinja i Cseneya".
Obitelj je dala nekoliko crkvenih uglednika, časnika i znanstvenika, koji su se isticali u crkvenoj i vojnoj hijearhiji.
Prema popisu stanovništva iz 1931. godine u Brinju je živjelo 35 obitelji Vučetića, u Slavonskom Brodu i Vinkovcima po tri obitelji, u Kutini, Sisku i Slatini po dvije te u Garešnici i Vukovaru po jedna obitelj.
Najstarije rodoslovlje obitelji Vučetić izradio je 1921 godine Aleksandar pl. Vučetić s pridjevcima "de Brin" i "de Cseney", po nadimku Šandor, veliki župan Županije zagrebačke u miru.
Rodoslovlje stare hrvatske plemenite obitelji s pridjevcima "de Brin" i "de Cseney" izradio je boraveći u svojoj vili na Plitvičkim Jezerima. Pisanje rodoslovlja započeo je 1920. godine te ga konačno završio 1921. godine.
Šandor Vučetić ovo je rodoslovlje bazirao na prvom izrađenom rodoslovlju iz 1873. godine. Njegovo rodoslovlje započinje s Pribislavom Vučetićem i njegovih šestero djece: Raphaelusom (Rafaelom), Georgiusom (Jurjem), Catharinom (Katarinom), Barbarom i Anom, a zatim nastavlja s Paulusom (Pavle), poznatim vojvodom Brinja, te navodi njegovih četvero djece: Georgiusa (Jurja), Petrusa (Petra), Philumenu (Filomenu) i Wolfganga (Vuka). Grana obitelji ponovno se nastavlja preko tri sina: Michaela, Paulusa (Pavla) i Stephanusa (Stjepana). Nakon toga nastavlja bilježeći osobe sve do 1920. godine te navodi članove obitelji Vučetića kroz 13 generacija, tj. preko 260 godina. U samom rodoslovlju ukupno je navedena 591 osoba, a od toga su 577 muške osobe i 14 ženskih osoba.
Sve osobe navodi čak i po zanimanju pa je važno napomenuti da je u obitelji bilo: 14 svećenika, a od toga broja 1 je bio nadbiskup, 1 dvorski kapelan, 3 kanonika i 9 župnika.
Vojnika je bilo oko 200, a 103 vojnika dobila su neko od vojničkih odlikovanja. Među njima bila su 33 časnika, i to: 1 podmaršal, 3 pukovnika, 1 potpukovnik, 1 major, 1 kapetan, 4 konjanička - nosar-grenadira, 7 natporučnika, 3 poručnika i 3 kadeta. Na bojnom polju poginula su ukupno 103 člana ove obitelji, a samo u razdoblju od 1796. do 1814. godine 22 osobe, a u razdoblju od 1914. do 1918. godine 17 osoba, tj. ukupno 39 osoba.
U rodoslovlju navodi i broj iseljenih u SAD ili u neke druge prekomorske zemlje. Tako je iz grada Cseneya u Rumunjskoj emigriralo u Detroit (SAD) 6 osoba, u Chicago iz Cseneya 3 osobe pa ukupno navodi da je emigriralo ukupno 29 osoba.
Osim ovoga rodoslovlja postoji još jedno, a to je rodoslovlje obitelji Vučetić iz 1823. godine, koje je sastavio austrijski pukovnik Nikola Rukavina u Ogulinu 1820. godine . U ovome rodoslovlju prvi se spominje Paul (Pavle) Vuchetich iz 1652. godine. Zatim slijedi Wolfgang (Vuk) pa njegovi sinovi Lovre, Michael, Paulus. Ovo rodoslovlje je nešto kraće od rodoslovlja koje je sastavio Šandor Vučetić i sadrži ukupno devet generacija Vučetića iz Brinja, Stajnice, Jezerana, Lipica i raseljenih Vučetića u rumunjskom gradu Cseneyu kod Temišvara.
Vučetići na otoku Hvaru također su dosta brojna skupina Vučetića, a po usmenoj predaji koja se prenosila s koljena na koljeno ovi Vučetići vode podrijetlo iz Boke Kotorske u Crnoj Gori , kao i Vučetići s otoka Vira. Oni su dolaskom u novi kraj podigli svoje nastambe na otočiću Marinkovac pred ulazom u hvarsku luku, a kasnije su se preselili u sam grad Hvar. Iz ove hvarske grane Vučetića vodi podrijetlo poznati književnik Šime Vučetić. On je sastavio i kratko rodoslovlje svoje uže obitelji iz Hvara, Vele Luke i Korčule kroz šest generacija. Početak seže od Šimuna Vučetića "Ingleza", šukundjeda pjesnika Šime Vučetića, koji je imao dvanaestero djece iz prvog braka, a drugi put se oženio u 80-oj godini života. Na kraju rodoslovlja nalaze se imena njegove djece Katje i Dragana. Šimunov sin Šime (1825.-1908.) odselio je u Vela Luku 1852. godine, gdje je oženio Dobrilu Mascarin, sestru admirala Zaccaria . Šime Vučetić potomak je Vučetića iz Vela Luke. Hvarski Vućetići ne pripadaju plemenitim obiteljima.
Poznata je i brojna obitelj Vučetića na otoku Viru, a to je poznata virska grana Vučetića, kao i ona grana obitelji u gradu Ninu, koja se doselila iz Vira. Po jednoj legendi koja se prenosila s koljena na koljeno virski su Vučetići došli u Vir s Hvara. Naime, jedan je Vučetić trabakulom punih bačava vina plovio u Sušak i Rijeku. Zahvatilo ga je nevrijeme i on je pristao u jednu uvalu na otoku Viru. Budući da je vidio da je otok nenaseljen on se po povratku odlučio s obitelji naseliti u Vir, a imao je četiri sina. Postoji i predaja u kući Vučetića Bovčevih iz Nina, čiji je predak Bovčić iz Vira, u kojoj se govori o dva brata koji su iz Boke Kotorske došli na Hvar pa je jedan od braće ostao živjeti na Hvaru, a drugi je nastavio put do otoka Vira i od njega potječu virski Vučetići.
Na temelju matica rođenih i umrlih za župu Vir prof. Ive Bašić došao je do podataka da su se Vučetići zasigurno doselili na Vir u 18. stoljeću, a ne kako su neki tvrdili u 19. st.
Austrijski katastar općine Vir iz 1822. godine bilježi kolone, tj. suvlasnike zemlje na otoku Viru i među njima se nalaze: Vučetić, Grgo (Škalja), Vučetić, Šime (Čumbura), Vučetić, Blasul (Bovčić), Vučetić, Nikola (Brkljačin) i Vučetić, Vida (od Kunajinih).
Danas na otoku Viru živi 175 osoba prezimena Vučetić, u Rijeci 71, Zadru 49, a u inozemstvu živi 101 osoba prezimena Vučetić iz Vira i Nina. Najbrojniji su u: SAD, Njemačkoj, Australiji, Argentini i Kanadi. Virski su Vučetići građanskog podrijetla i ne pripadaju plemenitim Vučetićima kao brinjski i čenejski.
Radman Vučetić (Vuchetich), uskoči vojvoda,dobio je od cara Maximilijana II. U Beču, 5.kolovoza 1569.godine carsko plemestvo i grb zasluga u borbama protiv Turaka.
"Grb Radmana Vučetića iz 1569. godine s pridjevkom "de Cseney" i "de Brin"
Radman Vučetić dolazi u Liku, odnosno Senj i Brinje iz Goražda, tj. iz Bosne i Hercegovine, a pretpostavlja se da se nekoliko članova obitelji Vučetić doselilo oko 1482. godine, tj. nakon pada Hercegovine pod Osmanlije 1482. godine. Danas u Goraždu (Bosna i Hercegovina) nema Vučetića.
Grb uskoka Radmana Vučetića u plavome štitu ima zlatnoga dvorepog lava koji u prednjoj desnoj šapi drži sablju krivošiju. Isti lav kao u štitu nalazi se i kao ures na zlatnoj kacigi grba.Potomci Vučetića, Lorenz i Mihael dobili su 14.kolovoza 1698.godine od kralja Leopolda plemićka imanja Brinje i istovremeno nagrađeni imanjima: Drenovac, Križevača glavica, Stajnička Draga, Brezovopolje, Lipice i Letinac.
Grbovnica kralja Leopolda I. iz 1698. godine o dodjeli plemstva i grba Lorenzu i Mihaelu Vučetiću
Original povelje nalazio se u posjedu Sandora Vučetića, direktora Pošte u Klausenbergu.
Postoji više nesrodnih rodovskih zajednica ovoga prezimena, tako ih ima na Viru i na otoku Hvaru, a na Kordunu su Vučetići pravoslavne vjere. Najjača i najpoznatija grana Vučetića su brinjski Vučetići.
Vučetići s pridjevkom >>de Brin<< i >>de Cseny<< jedan su od najstraijih i najrazvijenih rodova u brinjskom kraju. Podrijeklom su iz Bosne, otkuda su se doselili bježeći od Turaka. Bosanski Vučetići spominju se testamentu kneza Pribislava iz 1475.godine, a poznat je i grb iz te godine.
Grb Pribislava Vučetića iz 1475. godine, danas u vlasništvu obitelji Fedora Vučetića u Zagrebu
POZNATI ČLANOVI OBITELJI VUCHETICH-VUČETIĆ
Dr. Stjepan pl. Vuchetich "od Brinja i Cseneya" rođen je 29. listopada 1836. godine u Cseneyu, u županiji Torontal u Mađarskoj (danas Rumunjska) gdje su mu se roditelji doselili oko 1820. godine iz Brinja.
Pučku je školu završio u Cseneyu, gimnaziju u Temišvaru, Aradu i Bečkereku, a teologiju u Csanadu i Beču, gdje je i doktorirao. Za svećenika zaređen je 1859. godine.
Bio je učitelj matematike i fizike u liceju u Temišvaru. Od 1866. do 1869. godine bio je mađarski zastupnik u Ugarskom saboru, a 1870. godine postao je tajnikom zagrebačkoga nadbiskupa Mihalovića. Kanonik zagrebački i doktor kanonskog prava.
Poslije smrti nadbiskupa Mihalovića, ugarski ga je kralj imenovao zagrebačkim nadbiskupom, ali to imenovanje Sveta Stolica nije potvrdila.
U Hrvatskome je saboru vatreno zastupao Stranku unionista. Umro je u Karpinišu kod Temišvara 15. siječnja 1894. godine, a pokopan je u Zagrebu.
Stjepan pl. Vuchetich "od Brinja i Cseneya" služio je kao časnik Austro-Ugarske, u kraljevskome ugarskome domobranskom konjaništvu, tj. kao pukovnik službovao je u Kraljevskoj ugarsko-hrvatskoj domobranskoj husarskoj pukovniji broj 10 sa sjedištem u Varaždinu.
Početkom Prvoga svjetskog rata utemeljio je Kraljevsku ugarsko-hrvatsku domobransko pučko-ustašku pukovniju i postao njezinim zapovjednikom.
Godine 1915. imenovan je, u činu pukovnika, zapovjednikom mađarske, tj. Honved - husarske pukovnije broj 10 sa sjedištem u Marosvasarheliu i s tom je pukovnijom sudjelovao u borbama austrougarske vojske na ruskom bojištu.
Na ruskome je bojištu tijekom ruske ofanzive 1916. godine bio ranjen i zarobljen tako da je boravio u Sibiru u mjestu Tschita, kao vojni zarobljenik.
Kao teški invalid razmijenjen je za jednog ruskom časnika istoga čina i preko Švedske doputovao u Varaždin, gdje je, stalno nastanjen, skromno živio s malom mirovinom kao i većina austrijskih časnika iz Hrvatske. Umro je 1938. godine i pokopan u obiteljskoj grobnici u Varaždinu.
Stipe, Stjepan pl. Vuchetich "od Brinja i Cseneya" , ili kako su ga zvali pop Stipe, rođen je 8. studenoga 1873. godine u Brinju.
Gimnaziju je završio u Zagrebu, bogosloviju u Senju, a za svećenika je zaređen 1896. godine.
Kao svećenik je službovao u Jelenju, Pazarištu, Bilaju i Ledenicama. Stjepan Stipe Vučetić bio je član Hrvatskoga državnog sabora od 1911. do 1918. godine.
Kao član Hrvatske stranke prava, frankovac, župnik Stipe pl. Vučetić kandidirao se 1910. godine u Perušiću za narodnog zastupnika u Hrvatskome saboru. Bio je izabran na listi pravaša i tada, a i 1913. godine, jer je uživao veliki ugled naroda Like, Gacke i Krbave.
Napisao je nekoliko članaka u tjedniku Hrvat, koji je izlazio u Gospiću, a taj je tjednik uređivao od 1906. do 1911. godine, dok je službovao kao župnik u Bilaju kod Gospića. Autor je zanimljive rasprave pod nazivom Sveti Stjepan kralj ugarski nije zaštitnik Kraljevine Hrvatske, koju je napisao 1910. godine.
Sastavio je popis župnika i kapelana od 1706. do 1941. godine, a prijepis je sastavljen u Ledenicama 1941. godine. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kao hrvatski domoljub koji se cijeli život borio za svoju domovinu, zatvoren je u poznati zatvor u Srijemskoj Mitrovici, ali je ubrzo pušten.
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine imenovan je vojnim vikarom hrvatskih oružanih snaga, a tu je dužnost obavljao sve do svoje smrti, 1945. godine u Zagrebu.
Pokopan je na groblju Mirogoj uz velike državne počasti i uz sudjelovanje velikog broja ljudi.
Dr. Nikola pl Vucethich "od Brinja i Cseneya" , dvorski kapelan i apostolski protonotar u Beču, diplomat i pisac, rođen je u Stajnici kod Brinja 1743. godine, a umro 1826. godine u Pešti.
Bio je osobni ispovjednik carice i kraljice Marije Terezije na njezinu dvoru u Beču te je uživao veliki ugled i poštovanje na bečkome dvoru.
On je na dvoru Marije Terezije isposlovao da su Vučetići izgubivši posjede oko Brinja, tj. u Vojnoj krajini, kao naknadu za to zemljište dobili posjede u Cseneyu u Rumunjskoj, zapadno od Temišvara . Kao utjecajna osoba na dvoru isposlovao je kraljevsku stipendiju za svoga sinovca Matu, budućega vrhunskog pravnika i pravnog pisca.
Mate pl. Vuchetich "od Brinja i Cseneya" rođen je 1769. godine u Brinju. Odgojio ga je stric Nikola, dvorski kapelan i apostolski protonotar, koji je skrbio o školovanju darovitog dječaka. Otac mu je bio Ilija, konjanički satnik, koji je poginuo u ratu s Turcima, a majka Marica, rođena Kalanj iz Krmpota.
Završio je gimnaziju u Vaszu, filozofiju na Kraljevskoj akademiji u Trnavi (danas u Slovačkoj), a pravo u Požunu (danas Bratislava), Beču i Pešti.
Doktorirao je pravo u Pešti 1790. godine i vodio katedru u Velikom Varadinu (danas grad Oradea u zapadnoj Rumunjskoj) i Košicama.
Godine 1808. dolazi u Peštu, gdje na Pravnom fakultetu predaje rimsko, kazneno i privatno pravo. Bio je pravni pisac u Budimpešti, dekan Pravnog fakulteta i rektor Sveučilišta Pazmany Peter u današnjoj Budimpešti.
Napisao je nekoliko knjiga iz pravnih znanosti na latinskom jeziku. Ponosio se hrvatskim podrijetlom i bio jedan od najslavnijih pravnika hrvatskoga podrijetla. Obolio je od tuberkuloze i umro 22. rujna 1824. godine. Pokopan je u crkvi Reda servita u Budimpešti.
Dakako, uz kanonika dr. Stjepana pl. Vucheticha i popa Stipu pl. Vuchetica, borca za hrvatske nacionalne ideale, pravnik Mate pl. Vuchetich postigao je najveću slavu.
Mnogi su Vučetići bili istaknuti časnici austrijske i hrvatske vojske
Luka pl. Vučetić, rođen 1858. godine u Brinju, a umro 1918. godine u Zagrebu, general i zapovjednik 52. pješačke pukovnije s činom feldmaršallajtnanta.
Ivan pl. Vučetić njegov brat, pravnik obnašao je dužnost podžupana Like i Krbave.
Mileta pl. Vučetić, kapetan austrijske vojske, rođen je u Brinju 1766. godine, a umro 1809. godine. Istaknuo se u bitki kod Molborgheta i dobio visoko vojničko odličje za hrabrost.
Toma pl. Vučetić, potpukovnik austrijske vojske, rođen u Brinju 1768. godine, a umro 1832. godine.
Stjepan pl. Vučetić, pukovnik u 9. husarskoj domobranskoj pukovniji.
Janko pl. Vučetić kao pukovnik služio u 1. ugarskoj domobranskoj pukovniji.
Stjepan pl. Vučetić bio je satnik u 10. domobranskoj konjaničkoj pukovniji, a kasnije je prešao u ratno zrakoplovstvo.
Aleksandar pl. Vuchetich "od Brinja i Cseneya" rođen je u Cseneyu 1854. godine, imao je obiteljski nadimak Šandor.
Završio je gimnaziju u Temišvaru, a pravne znanosti u Budimpešti i Zagrebu. Bio je lektor mađarskog jezika na Zagrebačkom sveučilištu, a nakon toga bavio se odvjetničkim poslovima. Bio je veliki veleposjednik u Cseneyu, u županiji Torontal u Mađarskoj (danas Rumunjska).
Postao je ravnateljem Hrvatske pošte i brzojava 1888. godine, a na tom mjestu ostaje punih 10 godina. Ministarstvo javnih radova i komunikacija 1899. godine premjestilo ga je u Rumunjsku.
U Zagreb se vraća 1906. godine, kad je imenovan velikim županom Zagrebačke županije i gradova Siska, Karlovca i Petrinje.
Nakon umirovljenja živio je u svome ljetnikovcu na malome imanju na Plitvičkim jezerima te u selu Martijancu, između Varaždina i Ludbrega, gdje je umro 1928. godine i pokopan na mjesnom groblju.
Kao istinski hrvatski domoljub skrbio je o uporabi hrvatskoga jezika u poštama diljem Hrvatske.
Uveo je i ličku diližansu koja je prometovala od Gospića, Osika, Perušića, Lešća, Otočca, Brloga, Žute Lokve, Brinja, Jezerana, Josipdola do Ogulina. Važnost ove diližanse bila je velika jer je to bila jedina veza Like sa svijetom.
U vrijeme njegova ravnateljevanja Hrvatskim poštama sagrađeno je nekoliko poštanskih zgrada, pa je tako 1892. godine sagrađena i otvorena nova zgrada pošte na Zagrebačkome glavnom kolodvoru, a 1897. godine "poštanska palača" u Zemunu, kako su je popularno zvali.
Osim što je organizirao hrvatsku poštansku službu, gdje je ostavio dubok trag, kao veliki ljubitelj prirode bio je i veliki promicatelj hrvatskoga turizma.
S poznatim hrvatskim intelektualcima i uglednicima toga doba osniva 1890. godine "Društvo za uređenje i poljepšavanje Plitvičkih jezera", kako bi popularizirao Plitvička jezera i sagradio hotele za ugodan boravak turista pa je zaslužan i kao promicatelj hrvatskog turizma na kraju 19. stoljeća. Hrvatska je zemaljska vlada 1892. godine potvrdila pravila toga Društva. Na Plitvičkim Jezerima sagradio je 1895. godine i svoj ljetnikovac, a kao poštanski ravnatelj založio se da Plitvička jezera dobiju brzojav i telefon.
Dr. Vuk pl. Vučetić "od Brinja i Cseneya" , natporučnik 10. husarske pješačke pukovnije, sin Aleksandra pl. Vucethicha-Šandora i majke Jelene pl. Davić s pridjevkom "od Turocz Szent Petera i Isztebnye", rođen je 1885. godine u Budimpešti.
Bio je oženjen barunicom Elizabetom Rauch s pridjevkom "od Nyeka", kćeri hrvatskoga bana baruna Lewina Raucha. Prije Prvoga svjetskog rata bio je kotarski predstojnik u Crikvenici i Osijeku.Tijekom 1914. i 1915. godine, kao natporučnik, sudjelovao je sa svojom pukovnijom na ruskome bojištu u sklopu 10. konjaničke divizije, zajedno sa 9. i 13. mađarskom husarskom pukovnijom te s 12. ulanskom hrvatskom pukovnijom iz Osijeka.
Zajedno s navedenim postrojbama u prosincu 1914. godine sudjeluje u slavnoj bitki kod Limanove, gdje spomenute vojničke postrojbe pobjeđuju ogromnu i snažnu rusku vojsku.
Bio je veoma obrazovan, govorio je nekoliko svjetskih jezika, a u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske služio je kao diplomat u nekoliko država. Kao umirovljeni državni činovnik bio je 1941. godine ponovno reaktiviran i imenovan za generalnog konzula u Pragu.
Njegovi posjedi i posjedi njegove supruge Martijanec u Varaždinskoj županiji i Borl u Sloveniji, kraj Ptuja, koji su bili u njihovu vlasništvu od 1919. godine, nakon Drugoga svjetskog rata bili su nacionalizirani.
Vuk je emigrirao u Njemačku, gdje je dobio i njemačko državljanstvo i zasluženu vojničku mirovinu. U Njemačkoj je dobio i ratnu odštetu zbog ozljeda dobivenih u ratu, a stalno je s obitelji boravio u Münchenu. Kao znanstvenik svjetskoga glasa poznat je Ivan Vučetić, koji se rodio na Hvaru, a zajedno s roditeljima emigrirao je u Argentinu, gdje je radio u policiji i izumio sustav identificiranja daktiloskopijom.
Njegov je izum u svijetu poznat pod nazivom "methode Vucetichienne", a danas u Zagrebu djeluje institut koji nosi njegovo ime. U znak zahvalnosti u Argentini mu je podignut spomenik, a jedan gradić u sastavu grada Buenos Airesa nosi po njemu ime Huan Vuchetich. U rodnoj kući na Hvaru u kojoj je proveo djetinjstvo u znak zahvalnosti podignuta je spomen-ploča.
Branimir pl. Vuchetich "od Brinja i Cseneya" rođen je u Đakovu 1942. godine. Pravnik je po struci kao i njegov otac, koji je službovao kao odvjetnik u Đakovu. Sedamdesetih godina odlazi u Njemačku, u grad Wiesbaden, gdje se profesionalno bavi tenisom. Danas živi u gradu Weinböhla u Saveznoj Republici Njemačkoj, gdje radi kao profesionalni trener tenisa. Živi povremeno i u Zagrebu, na Ribnjaku, gdje mu se nalazi obitelj. Gotovo cijela povijest njegove obitelji nalazi se u njegovu stanu. Portreti njegovih predaka nalaze se na zidovima i iz tih portreta iščitavamo sudbine brojnih svećenika, ratnika, znanstvenika, koji su iz naraštaja u naraštaj potvrđivali plemenitu lozu svoje poznate obitelji.
Dr. Pavle pl. Vučetić rođen 1718. godine, a umro 1771. godine.Pisac, prepošt čazmanski i kanonik križevački.
Ivan Vučetić (1864.-1928), Stjepan Vučetić (1873.-1944) i Toma (1873.-1928.) Svećenici podrijetlom iz Brinja studirali su na Teološkom učilištu u Senju, a Ivan Vučetić završio je Teologiju u Budimpešti.
IZVORI1. Hrvatski državni arhiv Zagreb, Zbirka grbova i grbovnica
2. Državni arhiv Zadar, Matice krštenih, vjenčanih i umrlih grada Hvara
3. Biskupski arhiv Senj, FB broj 39, Status Animorum in Curat Capellanata Stajnicensi existentium conscriptus per me Marcum Mesich loci curatorem, Anno Domini 1768.
4. Archivio Stato di Venezia, Arhivio notario, Not. Pini Nikolo (78., 1. )
5. Periodični izvještaj Centra za zaštitu baštine Općine Hvar, broj 13, od 30. travnja 1969. godine
6. Obiteljski arhiv Branimira pl. Vučetića iz Zagreba:
-Testament Prbislava Vučetića iz 1475.
-Plemićko pismo Pavla pl. Vučetića iz 1753.
-Aleksandar Šandor Vučetić, Rodoslovlje Vučetića iz Brinja i Cesnya (Čeneja) iz 1921.
-Nikola pl Rukavina, Rodoslovlje Vučetića, Ogulin, 1823.
-Šime Vučetić, Rodoslovlje Vučetića iz Hvara i Korčule
-Fotografije poznatih Vučetića s životopisom
7. Obiteljski arhiv pok. Fedora pl. Vučetića iz Zagreba i njegovih potomakaLITERATURA1. Bojničić, Ivan, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nurnberg, 1899.
2. Friedrich, Heyer von Rosenfeld, Der Adel des Königreichs Dalmatien, Nurnberg, 1873. (pretisak, Golden Marketing Zagreb)
3. Bašić, Ive, Rodoslovlje Vučetića iz Vira, Općina Vir, Vir, 2004.
4. Kožul, Stjepan, Prilog o kanoniku Stjepanu Vučetiću, Časopis "Tkalčić", Zagreb, 2003., str. 295.-303.
5. Krpan, Stjepan, Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti, Zavičajno društvo Brinjaka "Sokolac" Zagreb, Zagreb, 1995.
6. Krpan, Stjepan, Vila Velebita, Zagreb, 1997., str. 4.
7. Ljubović, Enver, Gradski i plemićki grbovi Senja, vlastita naklada, Senj, 1998.
8. Ljubović, Enver, Grbovi plemstva Gacke i Like, IK "Adamić", Rijeka, 2001.
9. Enver, Ljubović, Grbovi plemstva Like, Gacke i Krbave, Megrad, Zagreb, 2003.
10. Pavičić, Stjepan, Seobe i naselja u Lici, Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 41., JAZU, Zagreb, 1962.
11. Salopek, Hrvoje, Rodovi Ogulinsko-modruške udoline, MH Ogulin, Centar za kulturu
Ogulin, Hrvatska Matica iseljenika, Zagreb, 1999.
12. Šimunović, Petar, Hrvatska prezimena, Golden Marketing, Zagreb, 1995.
13. Vučetić, pl. Aleksandar Šandor (neobjavljeni rukopis), Rodoslovlje stare hrvatske plemenite obitelji Vuchetich, Plitvička jezera, 1921.
14. Vuchetich, pl. Tomas, Životopis Nikole pl. Vucheticha, dvorskog kapelana, apostolskog protonotora, diplomate i pisca, Zagreb, 1830. (neobjavljeni rukopis na njemačkom jeziku)
15. Časopis "Dom i svijet" 3, 1892., str.1.
16. Novine, Zagreb, broj 165. od 11. prosinca 1944., str. 8.
webmaster@nasa-lika.com
Forum
Pomoć
Traži
Prijava
Registracija
Tema: Vučetić (Posjeta: 6314 )
