« : Veljače 25, 2013, 20:55:51 »
U KUĆI MOJE BAKE (23.02.2013.)
Te četri stube što vode do širokih vrata kuće,
od glatke cigle rumene, od sunca uvijek vruće,
visoke bile su meni, gledala bih ih odozdo,
i zelena široka vrata obrasla bujnom lozom.
Sa svake strane stupac, nekada bijele boje,
a sada samo još drži spomen na djetinjstvo moje.
U kući moje bake zemljani pod je bio
koji bi ranim jutrom pomela spretno, čilo.
Ovlaš bi polila rukom da se ne praši jako
zemljicu utabanu, i tako jutro svako.
Kraj dimnjaka garava, crna, zidana peć je svoju
toplinu širila svuda, a dim - i suzu koju.
U kraj se kuhala voda, parila poput magle,
za fine žute žgance, za nas djecu - pospance.
A u dnu povrh drva mačak je grijao bundu,
nije mario puno, još će odrijemati rundu.
Na sred kuhinje velik stol se prostrio stari, masivan,
hrastov, al klimav, i stolnjak sa rupom od žari.
U ćošku velik krevet, blazina perjem puna,
i svud se širio miris onih sa kredenca dunja.
Ej, kako je uglancan bio kredenac sjajan i zelen!
U staklu čaše i slika - Moj djed lovac i jelen!
U onoj kutiji s ključem čuvali igle i špule
i puce svakojake, i djedov duhan od lule.
A ključ je baka visoko zatakla na čavo od grede,
samo smo gledati smjeli, dirati nitko ne smjede.
Prozori mali drveni, firange vezla ko mlada,
pa ih u lugu prala, al toga nema sada.
Nema ni kuće više, nit se iz dimnjaka puši,
bake, nit djeda nema, samo ih nosim u duši.
Ne žalim što sam rasla u doba divno takvo,
što me naučili voljet, poštivat dom svoj jako.
© by nasa-lika, all rights reserved