Autor Tema: Sjećanje na dio mog djetinjstva  (Posjeta: 192 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Online Mile

  • Admin
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 943
  • Postova: 1096
  • Karma: +67/-2
  • Spol: Muški
    • www.nasa-lika.com
Sjećanje na dio mog djetinjstva
« : Ožujak 01, 2013, 18:12:57 »
SJEĆANJE NA DIO MOG DJETINJSTVA

U ovome sjećanju samo su imena izmijenjena zbog privatnih razloga.
Sjećanje na moje djetinjstvo je suviše dugo. Mogla bi napisati podeblju knjigu, vjerujem da ću i to jednom da uradim i da je posvetim svim sestrama, majkama i bakama koje trpe i koje su trpjele fizičko i psihičko maltretiranje od svojih muževa.

Pokušat ću sve skupa skratiti, pošto ne želim da u mojim poodmaklim godinama prizivam svoje nesretno djetinjstvo. Moje ime je Ika od oca Šimuna  i majke Katarine.

Rođena sam u Gospiću u kući Ilije Vujinovića, u kojoj su se mama i tata a i mnogo drugog svijeta iz okolnih sela zateklo tamo za vrijeme okupacije. Kratko vrijeme poslije toga mama i tata sa mnom dolaze u Predvaganac i tamo živimo u kući koja je bila vlasništvo očeva brata. U toj kući se rodilo još troje djece. Brat Ivan, sestra Ana i sestra Katarina koja je nesretnim slučajem umrla prije nego li je navršila dvije godine starosti.

Po pričanju moje bake Ike i moga ujaka Ivana, ta kuća od mame i tate bila je kuća pakla. Pošto je otac radio u Perušiću, i kad bi se sjetio da dođe kući  bio je više pijan nego trijezan. Brutalno je tukao našu mamu koja je često bježala od užasa kod naše bake sa nama djecom. Do sedmog mjeseca starosti stalno sam živjela kod mame i tate a poslije nekog vremena, pošto su brat i sestre dolazile na svijet, a i situacija se nije mijenjala, ostala sam stalno živjeti kod bake Ike. Jako rijetko bi dolazila kod mame i tate u posjete, od tih posjeta se ne sjećam mnogo osim jedne.

Mogla sam biti negdje oko 4-5 godina starosti, ostala sam preko noći kod roditelja.

Ta kuća se sastojala od dvije prostorije, sobe i ogljenice (Ličke kuhinje). Brat i sestra su legli u jedan krevet, a meni je mama napravila ležaj na podu. Mama je legla u krevet. Negdje kasno  u noći sam se probudila i vidjela oca kako udara mamu u krevetu sa stolicom mama je grozno plakala. Sjećam se i sada da sam se užasno tresla od straha. Ta grozna slika me vječito prati kroz život a to mi je i jedino sjećanje na našu jadnu mamu. Nakon sestrine smrti mama ponovno trudna, a očeva fizička i psihička brutalnost ne prestaje, kao npr: "Kujo, opet si skotna.", "Opet ćeš se kotiti". Pod pritiskom oca mama primitivno abortirala a otac odlazi u Perušić na posao i ne vraća se kući cijeli tjedan. Saznavši od susjeda da je mama bolesna, baka Ika dolazi kod mame i nalazi je na umoru a brata i sestru gladne, prestrašene i promrzle od zime. Ujak Martin vozi mamu u Gospićku bolnicu gdje je iste noći preminula u dvadeset četvrtoj godini života. Tek tada otac dolazi na otvoreni mamin grob i kao tobože hoće da skoči za njom u grob.

Nije prošlo niti dva tjedna poslije mamine smrti otac se sa bratom i sestrom seli u Perušić i ženi se sa svojom sekretaricom. Ja odlazim kod mamine sestre u Slavoniju gdje pohađam pri i drugi razred osnovne škole a nakon toga se vraćam kod moje bake Ike i ostajem kod nje do kraja osmogodišnje škole. Za sve te godine moj otac je samo jednom došao da me vidi i donesao mi vrećicu bombona, iako je za sve te godine prije  i poslije primao od tadašnje države dječiji doplatak na mene kao na najstarije dijete. Moja baka od njega nije tražila ništa više osim iznosa toga dječijeg doplatka koji je dobivao za mene, samo tek toliko da ima nešto novaca da mi kupi ono što mi je najpotrebnije, no otac je to odbio.

Nemajući drugog izlaza baja sudskim putem u Perušiću traži od oca moj dječiji doplatak i sve zaostatke kje je on primao na mene dok sam bila kod nje.

Bojeći se da ne izgubi sud u dogovoru sa perušićankom, tada mojom učiteljicom i nekim čovjekom, sa kamionom krade mene iz škole a meni laže da se je on dogovorio sa bakom i da me vozi krojačici koja će mi uzet mjeru da bi mi sašila lijepu haljinu.

Sjećam se da su u toj vožnji negdje na pola puta do Perušića mijenjali gumu na kamionu i naložili  vatru jer mi je bilo užasno zima, plakala sam i molila oca da me vodi mojoj baki.

Negdje u noći smo došli u Perušić, otac je izišao iz kamiona i pokucao na jedan prozor kuće, tada je mlada žena otvorila vrata i mi smo ušli. Otac se okrenuo prema meni i rekao: "Ovo je tvoja nova mama i tako imaš da je zoveš." Stavili su me da spavam na otoman u kuhinji i otišli u drugu sobu spavati. Tu cijelu noć nisam mogla zaspati, tiho sam plakala da me ne bi čuli i brinula se o mojoj  baki kako ona jadna ne zna gdje sam nestala jer mi je tada bilo jasno da je otac lagao da baka zna di sam. Kasnije sam čula da je baka plakala i sa stapom gurala po potoku misleći da sam se utopila dok sam išla iz škole. U jutro sam vidjela brata, sestru i još dvije djevojčice a to su bile od te moje nove mame kćerke iz neka druga dva braka. Dok ovo pišem sama sebe podsjećam se na Pepeljugu.  Kod oca i te nove mame sam bila od listopada do veljače a otac na sudu sa lažnim svjedocima dokazuje da ja živim i da sam uvijek živjela kod njega.

Na žalost moja baka je bila nepismena žena, nije znala pisti i čitati pa je tada bila totalno izigrana a otac da bi se poigrao sa njenim emocijama, pristaje da ja idem natrag kod nje ali ne dotle dok baka ne plati sve sudske troškove jer on navodno nema novca.

Poslije toga ostajem kod bake do kraja osmogodišnje škole a zatim me baka šalje u Zagreb gdje pohađam tekstilnu školu. Ona prodaje na selu što se prodat može da bi mi plaćala stan, hranu, odjeću, knjige i sve ostalo.

U međuvremenu otac i dalje prima moj doplatak a da baki ne daje ništa. Baka ponovno podnosi tužbu protiv oca ali ovaj puta u Zagrebu gdje otac nema veze kao u Perušiću. Moj teta mi je staratelj jer sam još maloljetna a i ona živi u Zagrebu. Za vrijeme mojih ljetnih ferija ja i teta idemo kod bake u Liku i na usamljenom mjestu prema bakinoj kući sačekao na je otac, uperio pištolj u moju tetu sa riječima: "Ubit ću te ako ne povučete parnicu!" Nedugo iza toga postajem punoljetna i ne trebam staratelja, završavam školu, sud nije još završen, umorna sam od svega, razmišljam o svemu i odlučujem da ne prisustvujem na zadnjoj raspravi. A razlog?

Brat i sestra!

Smatrala sam da im je život bio mnogo lošiji nego moj. Ja sam barem imala ljubav moje bake, a oni nisu imali ni to.

Da sam tada zatražila sve zaostatke otac bi morao prodati sve što posjeduje da bi me isplatio, a u tom slučaju moj brati i sestra ostali bi na cesti to tada nisam mogla da učinim.

Poslije sam ponekad usput navraćala kod oca i sestre, nove mame tada više nije bilo tamo, oca većinom nije bilo kod kuće, njega se moglo naći zasigurno u Perušićkom  hotelu u društvu sa damama sumnjive prošlosti. Brat je već tada išao u zanat u Zagrebu i bio je u domu, bilo mu je teško, bio je više gladan nego li sit, a sestra još dijete, išla je u školu, prala, peglala i kuhala ako je imala od čega a u noći, kada bi se otac vraćao pijan iz hotela sa noćnim damama, bježala je iz kuće u mrak i vraćala se natrag kad bi otac zaspao. Još ni sada nakon tolikih godina mini kao sestri neće ili ne može da kaže što se događalo u toj kući pakla.

Nedugo poslije toga otac gubi posao, odlazi u zatvor iz političkih razloga. Kada je pušten iz zatvora odlazi u Međimurje te u Zagreb gdje se zapošljava u C.Transu. Par godina kasnije on i njegov brat mi dolaze nenadano u posjete a u toku posjete govore protiv mame, otvaram vrata i bacam ga napolje. To je zadnji puta da sam ga vidjela. U međuvremenu brat odlazi u Njemačku, sestra u Francusku. Ja podižem mami spomenik i odlazim u Ameriku. Prije dvadeset godina otac umire u Zagrebu, ostavlja oporuku. Mane i sestru ne prizna za kćerke a bratu ostavlja sve što ima. Čitam njegovu oporuku i ni malo me ne iznenađuje da nije mogao ni da umre a da za sobom ne ostavi užasnu stranu čovjeka koju je posjedovao tokom cijeloga života.

Ovu potresnu priču primio sam od jednog člana našega foruma. Priča je autobiografska.

[blink]STOP NASILJU U OBITELJI[/blink][/color][/b][/size]

ila_rendered
Sjećanje na dio mog djetinjstva

Aoj Liko kamena državo,
tebe mi je ostaviti žao.
Guests can not give points :(
point 0 Points

This topic did not receive points.

Offline Jadranka

  • Stariji Ličan/ka
  • ***
  • Points: 100
  • Postova: 130
  • Karma: +4/-0
  • ...Ličanka sam govor me odaje.......
Odg: Sjećanje na dio mog djetinjstva
« Odgovori #1 : Ožujak 01, 2013, 18:35:30 »
Dok sam ovo čitala imala sam osjećaj da gledam film, al' ovo je na žalost surova stvarnost.

Takvih potresnih priča još je puno ne ispričanih, a što je najgore ima ih i danas.

Offline Vera

  • Lektor Foruma
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 525
  • Postova: 1267
  • Karma: +25/-2
  • Spol: Ženski
Odg: Sjećanje na dio mog djetinjstva
« Odgovori #2 : Ožujak 01, 2013, 19:15:03 »
Čitala sam s nevjericom, u stvari što dalje sam odmicala knedla mi je bila sve veća u grlu. Ne mogu  ni zamisliti sav užas djeteta koje je sve to prošlo i sve posljedica koje su nastale iz takvog odnosa roditelja prema njemu.
Imala sam lijepo djetinjstvo a čitajući ovo mogu slobodno reći da je bilo puno puno više od lijepoga, pre pre lijepo.
Hvala članu koji je ovo podijelio sa nama i ne daj Bože nikome !!!!
Volim Liku a Lika daleko!!!

Offline Draža

  • Super Moderator
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 660
  • Postova: 1757
  • Karma: +68/-2
  • Spol: Ženski
  • Ljubi bližnjega svoga,kao samoga sebe..
Odg: Sjećanje na dio mog djetinjstva
« Odgovori #3 : Ožujak 01, 2013, 19:18:47 »
 placem placem placem placem ja što bi napisala nemogu placem placem ,ima tog još ...

Offline Snježana

  • Stariji Ličan/ka
  • ***
  • Points: 105
  • Postova: 210
  • Karma: +10/-0
  • Spol: Ženski
Odg: Sjećanje na dio mog djetinjstva
« Odgovori #4 : Ožujak 02, 2013, 06:35:15 »
Vremena se mjenjaju, no ljudi gotovo nemoguće. Pretužna životna priča , znam da u vrijeme odrastanja dotične nije usamljen slučaj. Previše je djece preko noći odraslo. Svi ožiljci na tim malim ubogim tijelima ne mogu sakriti ožiljak na njihovoj duši. I znam da se mnogi neće složiti sa mnom, no smatram kako je korijen ovakvog zla alkohol, koliko god mi o tome zbijali viceve, i nedostatak ljubavi koju tim monstrumima nitko nikad pokazao nije.  wqe
...još nas ima....

 


Back to top