Autor Tema: Lički književnici  (Posjeta: 25543 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline vuksamotnjak

  • Opći Moderator
  • Stariji Ličan/ka
  • *****
  • Points: 3
  • Postova: 222
  • Karma: +7/-1
  • Spol: Muški
Damir Karakaš
« Odgovori #30 : Studeni 07, 2010, 20:52:27 »


"Rođen sam u Brinju, specifičnom mjestu u Lici, u kojem, kao što kaže glasovita narodna pjesma, krave oru a volovi pasu. U Lici su uvijek Brinjake smatrali najvećim seljačinama. Ja sam iz Plašćice, sela u planinama iznad Brinja, i nas su ljudi iz Brinja također smatrali najvećim seljačinama tako da ispada da smo mi seljačine par exellence. No ja nikad nisam šljivio nikoga.”

Tako govori tridesetdevetogodišnji Damir Karakaš, pisac, bivši novinar crne kronike Večernjeg lista i karikaturist, koji tri sata dnevno svira harmoniku na stanici Saint Germaine u Parizu, gdje živi krajnje nekonvencionalnim životom.

Do sada je objavio četiri knjige: zbirku putopisa “Bosanci su dobri ljudi”, romane “Kombetari” i “Kako sam ušao u Europu” te zbirku žestokih priča o ličkim gorštacima “Kino Lika”, objavljenu 2001. u izdanju Ghetaldus optike. Prema toj knjizi će Dalibor Matanić trenutno režira film. Na scenariju su radili i Milan Živković i Srđan Karanović a film će financirati Ministarstvo kulture Hrvatske i Sarajevo film festival. Karakaš je ovih dana promovirao i petu knjigu: "Eskimi". Zbirku “Kino Lika” kritičari su okarakterizirali kao “možda najfascinantniju knjigu generacije” i “biserom hrvatskog naturalizma” te je svrstana među pet najboljih proznih djela u 2001. godini. Za tog Ličanina kažu da nije pisac iz akademske zavjetrine, niti kalkulantski hitmejker, “javlja se direktno sa ceste i tu nema laži”.

U Zagrebu je studirao na nekoliko fakulteta, družio se s ekipom okupljenom oko kluba Gjuro II, bio dragovoljac Domovinskog rata, prozvan “kraljem crne kronike” a njegove karikature i ilustracije su nagrađene s tri nagrade. Prije odlaska u Francusku živio je u Splitu.


Ki, ča, mi?
Damir Karakaš   

Kad sam saznao da ću na dalek put u Narodnu Republiku Kinu, odmah sam se sjetio slučaja za koji sam čuo još kao klinac: dva moja zemljaka krenula su svojedobno u jutarnjim satima s neke svadbe u Zagrebu prema Brinju, a negdje kod Karlovca ih je u jurećem fići zaustavila ondašnja milicija. Milicionar ih je mrko zatražio dokumente. Vozač je, onako pijan, poprilično zgužvana lica, provirio kroz prozor i zapitao: "Ki, ča, mi?" Drugi milicionar potapšao je kolegu po ramenu i rekao: "Pusti ih druže, to su Kinezi."

Offline vuksamotnjak

  • Opći Moderator
  • Stariji Ličan/ka
  • *****
  • Points: 3
  • Postova: 222
  • Karma: +7/-1
  • Spol: Muški
Ulderiko Donadini
« Odgovori #31 : Prosinac 17, 2010, 20:44:29 »


Hrvatski književnik Ulderiko Donadini rođen je 8. travnja 1894. u Plaškom. Apsolvirao je studij biologije i kemije u Zagrebu, te radio kao nastavnik u Petrinji, Zagrebu i Vinkovcima. Uređivao je časopis "Kokot", jedno od glasila hrvatske avangarde. Stil njegovih kritika i eseja je izrazito polemičan, što ga je dovelo do sukoba s nizom suvremenika, uz ostale i s Krležom.

Dominantna tema njegove proze je sukob bizarne i osebujne individue s malograđanskim mentalitetom. Pisao je romane, drame, pripovijesti, eseje i pjesme. Napisao je novele:Đavo gospodina Andrije Petrovića, Jakov Žleb, Bauk, Doktor Kvak i Dunja, romane: Vijavica, Sablasti i Kroz Šibe te drame: Bezdan, Igračka oluja i Gogoljeva smrt.

Pripadao je boemskom krugu umjetnika i jedan je od prvaka hrvatske moderne. U neimaštini, neurednom životu i sukobima s okolinom život je završio mlad, duševno rastrojen (šizofrenija) i bolestan od tuberkuloze, samoubojstvom u Zagrebu 10. svibnja 1923.

Offline Draža

  • Moderator
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 660
  • Postova: 1757
  • Karma: +68/-2
  • Spol: Ženski
  • Ljubi bližnjega svoga,kao samoga sebe..
Odg: Damir Karakaš
« Odgovori #32 : Listopad 19, 2011, 05:36:05 »
BOSANCI SU DOBRI LJUDI, Karakašova prva knjiga

Knjigu upotpunjuje devet fotografija s terena, jedna karikatura muslimana s fesom, a na naslovnoj stranici je fotografija razigranih dječaka: u polusrušenoj kući jedan drži tri uzdignuta prsta a drugi dva, što je svojevrsna simbolika dramatičnih bosanskih događanja. I karikatura i fotografije djelo su samog autora.
Ovih dvadeset i pet reportaža oslikava katastrofično stanje u zemlji, visoku tenziju netrpeljivosti između muslimana, Srba i Hrvata, pojedinačne životne tragedije i silno nezadovoljstvo na svakom koraku. A sve to garnirano je crnim humorom, anegdotama i masnim, sočnim psovkama.
[ Specified attachment is not available ]Svi ljudi s kojima autor komunicira djeluju isfrustrirano, ogorčeni su, deprimirani, ali i isključivi u svojim razmišljanjima: istina je samo ono što oni govore, a oni drugi su opasni, opaki, lažljivi, ogrezli u zločinu i – nisu u pravu: - Ide mi, bolan, na živce što ovi dole kažu da su Hrvati. Koji su oni kurčevi Hrvati. Ti si, bolan, Hrvat, a oni su katolici iz Bosne – veli jedan od mladića...
Razgovara tako Karakaš s muslimanskim i srpskim novinarima, s taksistima, recepcionarima, sa seljacima sva tri entiteta, radnicima bez posla, s vojnicima svih triju vojski, slučajnim prolaznicima, s gostima po kafićima i krčmama, bivšim i sadašnjim činovnicima, svećenicima, s djevojkama i mladićima... i svaki razgovor predstavlja krhotinu bivšeg života, a sve zajedno daje mozaičnu sliku jedne zemlje u kaosu.
On kao novinar i čovjek iz Hrvatske često dolazi u nezgodne situacije: bezočno ga »odere« recepcionar užasno zapuštenog sarajevskog hotela, taksisti bezobrazno skupo naplaćuju svoje usluge, verbalno ga napadaju srpski novinari, brutalno ga pretresaju muslimanski policajci i ukradu mu putovnicu, u zadnji čas uspijeva pobjeći pred razjarenim Srbima u Mrkonjić Gradu kad otkriju da je iz Hrvatske, uspaniči se kad pijani četnik, koji se hvali da je poklao mnoštvo »đubradi... ali uglavnom Turke« i da je kandidat za Hag, prepozna u njemu hrvatskog novinara, ostaje iznenađen kad nekontrolirano izvali pred neurotičnim pripadnikom »belih orlova« da je iz Brinja, a ovaj mu veselo izdeklamira onu poznatu ličku pjesmu Ličko Lešće, Otočac i Brinje... i još doda da je služio vojsku u Gospiću i da su tamo cure za pet te trabunja o ponovnoj uspostavi Jugoslavije.
Susretat će i poznate ljude pa tako i muslimanskog generala Atifa Dudakovića, čovjeka s čudnim sklonostima prema opasačima, i Harisa Silajdžića koji baš i nije omiljen u nekim dijelovima Bosne.
U ovim reportažama ne istražuju se uzroci niti se izvode zaključci, one jednostavno konstatiraju stanje onakvim kakvo je na terenu, kako ga vidi hladno oko novinskog reportera koje nastoji biti nepristrano. Ta reporterska hladnoća i prividna nezainteresiranost za srž problema primorava čitatelja da se duboko zamisli nad svim onim što se tu događa.
ila_rendered
Lički književnici


Offline Draža

  • Moderator
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 660
  • Postova: 1757
  • Karma: +68/-2
  • Spol: Ženski
  • Ljubi bližnjega svoga,kao samoga sebe..
Odg: Jure Turić dr.
« Odgovori #33 : Studeni 04, 2011, 14:29:40 »
SLIKAR LIČKOG ŽIVOTA


Dr. JURE TURIĆ,
hrvatski književnik i pedagog, rođen je 3. travnja 1861.u Kaniži, Gospić, umro u Zagrebu 8. veljače 1944. Školovao se na Učiteljskoj školi u Petrinji, Visokoj poljoprivrednoj školi i Filozofski fakultet završio u Jeni, gdje je i doktorirao. Djelovao kao učitelj u Smiljanu, Trnovcu, Ogulinu i drugdje, bio srednjoškolski profesor u Sarajevu i Petrinji, te na ženskom liceju u Zagrebu. Prof. VPŠ-a u Zagrebu (1919-26). Na Pučkom sveučilištu u Zagrebu vodio školu narodnog zdravlja. Zastupnik radne škole i reforme pedagogije u Hrvatskoj. Pisao novele, crtice i pripovijesti u kojima je realistički prikazivao prilike u Lici Djela: Darovi svijeta, 1889; Igra životom, 1909; Djela, 1953.U susretu s književnim djelom Jure Turića otkrivamo jedan specifičan svijet ličkog podneblja koji je u njegovoj viziji postao životna svjež, odnosno bogata sudbina slika jednog teškog, zlopatećeg trajanja. Naime na stranicama Turićevih novela izrasta lički seljak na raspeću životnih drama koje prerastaju u široku simboliku trajnih sudara i sukoba na škrtom i oporom tlu. U sudaru sa svakidašnjicom, u hrvanju s "novim" što ga bjesomučno pritišće i oduzima djeliće života, vodi taj gorštački čovjek iskonsku borbu za održavanje elementarnog življenja.
Upravo je Turić uveo tog ličkog seljaka – zlopatnika u svijet literature, na umjetnički način predočio istinu o malom čovjeku koji u dvostrukoj borbi protiv društvenog nasilja i oporosti prirode ulaže svu svoju snagu.Snagom poetske istine i snažnom psihološkom analizom Turić razotkriva osobitosti ličkog seljaka iz kojih proizlazi dramatska snaga karakteristična za njegove likove i njegovi stvaralaštvo. Svi ti likovi, otporni, uporni, grubi i surovi povezani su nitima zajedničkog trajanja u jednom povijesnom trenutku koji mu je nametnuo upornu i izdržljivu borbu.Turić je svoje likove i situacije iz kojih izrastaju takvi kakvi jesu postavio u određene koordinate vremena i društva, na kraju XIX vijeka, u vrijeme razvojačenja Vojne Krajine. Ovo prijelomno povijesno doba nosi sudare staroga i novoga, razara stare običaje i staru etiku i donosi novi proces socijalne diferencijacije koja se intenzivno odrazila na području Like. Poresko-birokratski sistem razara ćelije patrijarhalnog i vodi Liku na kolosijek građanskog društva koje će  izazvati velike intimne i zajedničke traume.

Stoga osnovu Turićevih novela čini upravo socijalna motiviranost i istinsko svjedočanstvo o životu ličkog seljaka preko kojeg se neprestano prelijeva sva težina života. Zato Turićevi likovi nisu idealizirani i romantizirani, već pokazuju izvanrednu životnu snagu, grčevitost i otpor prema svemu onom što razara njihov ustaljeni svijet. Neprestana borba za elementarno življenje, sukobi sa imperativima viših  dovodi do drastičnih posljedica u pretvaranju "ličkih korenika" u tragične ličnosti čiji intimni svjetovi nalik su patnji.
Tako u Turićevoj prozi "Tko je kriv" pred nama izrasta zanimljiv i umjetnički najcjelovitiji lik Gajiše Mitrovića:"Blatnjavom i razrovanom cestetinom stupa Gajiša Mitrović, seljak od jedno četrdesetak godina, i tjera pred sobom mršavo i nakostrušeno prase. Ide tako Gajiša bosonog u blatnim i kratkim gaćama, a na ramenu mu stara vojnička kabanica. Prevalio je već petnaest kilometara, a ima još pet do trgovišta, gdje će sutra da proda to svoje prase. Cijelim se putem nije ni s kim sastao, a nije ni pomislio ni na što drugo, nego samo da će prodati prase, otkupiti se i poplatiti nekakve dugove, što ih tjera od njega općina. To isto prase zaplijenila mu je općina za dug, no on se nada, da će ga sam bolje prodati, pa je eto iz svog sela utekao s prasetom po pričacima. Tjerajući prase bio je neprestano u strahu, neće li se gdje sresti s kakovim općinskim službenikom."Ne mogavši naći izlaz iz mreže financijsko-poreznog i birokratskog sistema Gajiša se podaje alkoholu koji ga vodi na ivicu propasti i postaje zločincem. On je naprosto "čovičina" koji se ne predaje, ali i ne pobjeđuje. Pisac ga svestrano analizira u svim situacijama. Otkriva nam čitavu skalu njegovih proživljavanja od plašljivosti do ogorčenja. U ovoj pripovjeci pisac je zapravo dao kroz lik Gajiše panoramu ličkog sela u to vrijeme. U galeriji likova prepoznajemo i vrlo uspjele likove Đukerine, Todorine, Pajice i Ajke.
U pripovjeci "Njihova ljubav" posebno je zanimljiv lik Ajke koju zahuktala strast nosi strujom života i progara veo potiskivanja žudnje. U Đukeriji otkriva čovjeka elementarne snage koji će s njom moći ponijeti teret istinskog života i boriti se za afirmaciju elementarnog u njemu.
"Ja sam eto željna čovjeka, čovjekove riječi i ljudskog obraza. Teško ženi koja se sveže uz kukavicu. Jer eto žena, dok je mlada i zdrava, željna je čovjeka, što će to tajiti kad se zatajiti ne može."Na stranicama Turićeve proze susrest ćemo i ličku hajdučiju kao socijalni etički i politički sastavni dio ličkog života.- U težnji da što autentičnije portretira likove i psihički ih iznijansira Turić je ponekad osakatio snagu poetskog izraza. Najveća njegova umjetnička vrijednost je u tome što je umio ostvariti atmosferu ličkog sela iz kojeg su izrasli likovi puni protivuriječnosti. I pored svih slabosti Turićeva izraza njegovo djelo znači veliki doprinos našoj književnosti, posebno ličkoj, regionalnoj, jer nosi draž slike ličke stvarnosti, ličkog čovjeka.

Offline Draža

  • Moderator
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 660
  • Postova: 1757
  • Karma: +68/-2
  • Spol: Ženski
  • Ljubi bližnjega svoga,kao samoga sebe..
Odg: Grga Rupčić
« Odgovori #34 : Studeni 04, 2011, 14:34:00 »
-Profesor i književnik Grga Rupčić, u rodnoj je Rastoci završio osnovnu školu, gimnaziju u Gospiću, a studij književnosti u Zagrebu. Profesor i ravnatelj na srednjim školama u Gospiću i Zadru. Pjesme mu se odlikuju lirskom mekoćom, suptilnim doživljajima prirode i suosjećajnošću s ljudskom patnjom.

-Objavio je knjige:
Zvijezde na krovu, 1986. (pjesme), Tesli i zavičaju, 1986. (eseji i pjesme), Moć praštanja, 1993. (pjesme), Nad zgarištima zvijezde, 1993. (zajednička zbirka antiratne poezije), U ozračju Velebita, 1994. (knjiga novela i eseja, I i II), Hrvatska jest, 1995. (antiratne pjesme), Josina u Domovinskom ratu, 1997. (humoristični članci), Velebitski obzori, 1998. (eseji), Svjetlo domovine, Zagreb 1996. (zastupljen sa desetak pjesama), Sto pjesama deset gospićkih pjesnika, 1998. (zastupljen s petnaestak pjesama), Gargaše, 2000. (humoristični članci), Svjetlost ognjišta, 2004. (pjesme), Lički divani, proza u benevrecima, 2005, Hrvatska jest (II. izdanje) 2006, Nikola Tesla, nenadmašni vizionar iz Smiljana, 2006., Blistaju đačke oči, 2008. (priredio Jure Karakaš).
Bio je član Hrvatskog društva književnika. Dobitnik je Državne nagrade “Ivan Filipović” godine 1990. i 2000. Višegodišnji suradnik Marulića, Školskih novina, Ličkih novina, Ličkog vjesnika, Novog lista, Ličke revije i Večernjeg lista. Pjesme su mu prevedene na talijanski, francuski, engleski i njemački jezik, a objavljene su i u čitankama. Godine 2009. posmrtno mu je dodijeljeno priznanje Ličko-senjske županije.

-U obrazloženju županijskog priznanja se ističe da je kao prosvjetni radnik bio vrlo cijenjen od učenika i roditelja, a i kolege su ga izuzetno poštivale. Pisati je počeo još u gimnazijskim danima pod utjecajem profesora i pjesnika Ante Jakšića. Cijeloga života bavio se pisanjem i bio je jedna od ikona gospićke i ličke kulture uopće. Zvali su ga bardom ličkih pjesnika. Svojim radom i djelom neizbrisivo je obilježio zadnjih dvadeset godina XX. stoljeća i prvo desetljeće XXI. stoljeća kulturno-umjetničkog života Gospića i Ličko-senjske županije. Pjesme su mu ušle u nekoliko osnovnoškolskih čitanki, a posebno je zapažena antologijska lirska pjesma Breze moga oca koja ga karakterizira kao suptilnog, nježnog lirika.

-Osim književnog i prosvjetnog djelovanja, Grga Rupčić trajno se zanimao za sport, poglavito šah. Bio je šahovski majstor i svoju ljubav za književnost, kulturu, umjetnost i šah prenio je na brojne gospićke generacije koje ga pamte kao izrazitog humanistu, zaljubljenika u svoj zavičaj i ljude s kojima je znao podijeliti svoju zaljubljenost i dobrotu. Priznanje je dobio za osobit doprinos kulturi, prosvjeti i izgradnji identiteta Ličko-senjske županije.



Offline Vera

  • Lektor Foruma
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 540
  • Postova: 1270
  • Karma: +25/-2
  • Spol: Ženski
Odg: Fran Kurelac
« Odgovori #35 : Studeni 27, 2012, 13:07:08 »
[float=left][/float]Fran Kurelac je često bio predmet istraživanja. Već su ga za života smatrali najvećim učiteljem hrvatskoga jezika.

Kao učitelj, pedagog i utemeljitelj riječke filološke škole bio je iznimno cijenjen, ponajprije su ga poštovali učenici. U svojem pismu Ivanu Fiaminu učitelj Kurelac suptilno pokazuje životnu radost poučavanja i obogaćivanja hrvatskoga jezika. Tako on učenika moli: “Piši sinko i razveseli tvoga učitelja, kojem pisma od svojih učenikov najslavlja su kaplja njegovoj čaši” (NSK, Zbirka rukopisa i starih knjiga, Kurelac, Fran– korespodencija – pismo Ivanu Fiaminu, 28. veljače 1858, R 6824a).

Također je bio veliki uzor i učitelj poznatomu ličkomu književniku i političaru Budi Budisavljeviću (Bjelopolje kod Korenice, 17. siječnja 1843 – Zagreb, 22. siječnja 1919). Slikovito ga je nazivao moja lička ovčica.

U jednoj od čestih jezičnih polemika koje je vodio s A. Veberom (Bakar, 15. svibnja 1825 – Zagreb, 6. kolovoza 1889), Fran Kurelac poručuje: “Jest, brate al ne znaš ti, koja sam je štetna tver u rajskih lugova jezika novoga.” Više o životu Adolfa Vebera Tkalčevića i njegovim polemikama s Franom Kurelcem vidi Pranjković 1993.

Poput Šime Starčevića nije podnosio tuđice.
Volim Liku a Lika daleko!!!

Offline Vera

  • Lektor Foruma
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 540
  • Postova: 1270
  • Karma: +25/-2
  • Spol: Ženski
Joso Krmpotić
« Odgovori #36 : Siječanj 12, 2013, 19:19:40 »

JOSO KRMPOTIĆ
(u. 1797), Barlete (kraj Gospića)
- njegov književni rad je sav u stihu i sav prigodan
- slavljenje Josipa II. I ljudi i događaja njegova vremena je glavni, upravo jedini pokretač njegovih stihova
      1. Joso Malenica (Beč, 1783)
   - kraća prigodnica u desetercu
   - slavi Josipa Malenicu, opisujući proslavu njegova podizanja u red plemstva u Temešvaru
      2. Pjesma Crnogorcem i vojvodi Filipu od Vukasović (Beč, 1788)
   - pjesma povodom ekspedicije u Crnu Goru i napisana sa zadaćom, da oduševi Crnogorce za Josipa II. i za rat protiv Turaka
      3. Viteška pisma od glasovitoga vojvode kneza Dibranina Musa Arbanasa (Beč, 1785)
   - spjev posvećen «visokorođenoj plemićki Antici Arbanas», supruzi Josipa Keresturija, koja je po mišljenju piščevu bila iz roda glasovitog arbanaškog junaka
      4. Radost Slavonije nad grofom Antunom Jankovićem od Daruvara (Beč, 1787)
   - spjev, u kojem se u ranu zoru pojavljuju, usred razdragane prirode, na našoj Orljavi Jupiter, Apolon i Mart, a malo zatim prekrasna vila, «slavna Slavonija», sva izranjena od turskih mačeva i rasplakana zbog raspa naših pokrajina za turskih ratova
   . sve je izginulo i porobljeno; ali da bi dao izraza svojoj žalosti, posudio je Krmpotić naprosto stihove iz Osmana
      5. Katarine II. i Jose II. put u Krim (Beč, 1788)
   - njegov najopširniji spjev, u osmercima
   - čak se u jednom prizoru pojavljuje i Muhamed sa svojim doglavnikom Sergijem na Olimpu u vijeću bogova moleći pomoć protiv Rusa
   - s Muhamedovim i Sergijevim jadikovkama i bijegom u Meku svršava spjev
      6. Pjesma voevodam austrijanskim i rosijanskim (Beč, 1789)
   - spjev o turskom ratu
   - u drugom dijelu pjesme pojavljuje se vila, mati i carica Slavena, izbrajajući svoje velike sinove i potičući svoj narod na hrabrost i borbu
- stih mu je ili deseterac u duhu Kačića i narodne pjesme ili osmerac u stilu Dubrovčana, i ta je povezanost najznačajnija kulturnohistorijska crta u njegovu radu, pokazujući i opet, kako su naši južni pisci djelovali na sjeverne i kako je naša književnost već u ono doba dobivala sve jedinstveniji tip.
Volim Liku a Lika daleko!!!

Offline Draža

  • Moderator
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 660
  • Postova: 1757
  • Karma: +68/-2
  • Spol: Ženski
  • Ljubi bližnjega svoga,kao samoga sebe..
Odg: Žagar Miloš
« Odgovori #37 : Travanj 05, 2013, 20:31:03 »
Žagar Miloš,rodio se u Gospiću.Gimnaziju je pohađao u Senju,Rijeci i Zagrebu.Ovdje je opazio veliku glumačku nadarenost Petar Brani pa ga je doveo  1868.g.u staro kazalište J.Freudenreichu na podučavanje.Prvi put ja nastupio 1869.g.pa je bio i odmah anganžiran.U kazalištu je ostao sve do svoje smrti.Bavio se i pisanjem o kazališnim stvarima .U životu je bio veseljak.Umro je u Zagrebu.

Offline Iva.

  • Novi Ličan/ka
  • *
  • Points: 30
  • Postova: 38
  • Karma: +2/-0
  • Spol: Ženski
Odg: Lički književnici
« Odgovori #38 : Veljača 23, 2016, 18:03:27 »
Josip Barković
Rođen  u Otočcu 1918. godine. Osnovnu školu i četiri razreda gimnazije polazio je u Otočcu (1925–1932), učiteljsku školu u Gospiću i Karlovcu (1933.–1936.), ali je prekida zbog tuberkuloze. Školovanje je nastavio u Beogradu (1937.) i Gospiću, gdje je maturirao 1940. Upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu, ali ga je rat spriječio da nastavi studij.  Objavio je opsežne ratne romane “Sinovi slobode” (1948.) i “Dolina djetinjstva” (1955/56.), sedam psiholoških romana s društvenom tematikom i sudbinom pojedinca te šest zbirki pripovijedaka. Kao novinar odnosno kulturni djelatnik bio je urednik kulturnih rubrika “Naprijed” i Vjesnika, glavni urednik kulturne redakcije Radio-Zagreba, dviju izdavačkih kuća, “Lykos” i “Epoha”, umjetnički ravnatelj “Jadran filma”, glavni urednik časopisa “Izvor” i “Krugovi”. Neka od najpoznatijih djela su:  “Alma”, “Sante”, “Tračak”,  “Piramida” , “Bane Petre Zrinski”, “Četiri slavne godine”, “Zeleni dječak” , “Na rubu noći” ,”Tri smrti”, “Vinograd”. Josip Barković preminuo je u Zagrebu 2011. godine.

Mile Budak
Rođen 1889. godine u Svetom Roku pokraj Lovinca. Gimnaziju je završio u Sarajevu, 1910. godine. Na Sveučilištu u Zagrebu upisao je studij povijesti i zemljopisa, koji ubrzo napušta i 1910. godine počinje studij prava koji je prekinuo zbog Prvoga svjetskog rata.  U književnosti se javlja u razdoblju od 1930. do 1945. godine djelima koja se temelje na nacionalnoj tradiciji, narodnoj kulturi i hrvatskoj problematici.  Napisao je ukupno 16 djela u 25 svezaka.  Rad Mile Budaka može se razvrstati u tri cjeline. Prvu čine  memoarska i autobiografska djela : “San o sreći” I – II (1940.), “Na vulkanima” I – II (1941.) i “Ratno roblje” I – II (1941.-1942.). Drugi veliki tematski ciklus Budak posvećuje zagrebačkoj sredini : “Raspeće”  (1931.) , “Na ponorima” (1932),  “Direktor Križanić” (1938.), “Rascvjetana trešnja” I-IV, (1939.). Treći tematski ciklus, koji problematizira ličko selo i seljake, zacijelo je najpoznatiji i umjetnički najzreliji dio Budakova rada. U tom ciklusu jednu cjelinu čine nedovršen roman “Kresojića soj“ I-III (1944-45.), koji je trebao obuhvatiti šest samostalnih romana (izašla su samo tri: “Kresina” (1944.) “Gospodin Tome” (1944.) i “Hajduk” (1945.) dok je četvrti, “Bazalo” sačuvan u rukopisu i objavljen je od Matice hrvatske 2004. godine u biblioteci Koloplet hrvatske proze) a drugu, važniju, njegov najznačajniji roman “Ognjište” I-IV (1938.) napisan u ciglih 43 dana u Italiji te zbirke novela “Pod gorom” (1930.), “Opanci dida Vidurine” (1933.) i  “Vučja smrt” (1941.). Mile Budak je preminuo u Zagrebu 1945. godine.

Cvijeta Grospić
Rođena u Gospiću 1922. godine, široj javnosti poznatija pod pseudonimom Flora Dosen. U Zagrebu maturirala 1941. te diplomirala engleski i francuski na Filozofskom fakultetu 1946. Do 1948. studirala u Pragu francuski i češki jezik. Prvi roman Le maestro, objavljen u izdanju Flammariona u Parizu 1961, napisan je na hrvatskom jeziku i preveden na francuski. Njezini romani prevedeni su na nekoliko svjetskih jezika, najviše na talijanski. Objavila je zbirku pjesma : “Prašina dna” (1972.), te romane: “Maestro” (1961.), “Misa ponedjeljkom” (1962.), “Luda želja” (1966.), “Život kao život” (1974.), “Ja svemir” (1979.), “Ilirika” (1986.)

Marija Čudina
Rođena 1937. godine u Lovincu. Gimnaziju je završila u Sisku, a studij jugoslavenskih jezika i književnosti pohađala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prekinuvši studij, kraće je vrijeme radila kao novinarka u splitskom dnevnom listu „Slobodna Dalmacija“. Prve pjesme objavila je u “Poletu” 1954. godine.  Pjesme su joj prevedene na engleski, nizozemski, mađarski, poljski i rumunjski jezik. Zastupljena je u gotovo svim antologijama suvremene hrvatske. Djela: “Nestvarne djevojčice” (1959.), “Čađ i pozlata” (1963.), “Pustinja” (1966.), “Tigar” (1971.), “Amsterdam” (1975.), “Paralelni vulkan” (1982.), “Divlja duša” (1986.). Posthumno:  “Nož punog mjeseca” (1990.), “Leonid Šejka” (2005.), “Pjesme” (2005.), “Nevolje” (2005.).  Marija Čudina preminula je 1986. godine u Beogradu.


Marijana Rukavina Jerkić
Rođena je 1952. godine u Perušiću. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Gospiću, a Pravni fakultet na Sveučilištu u Zagrebu.  Neko vrijeme radila je kao pravnica ,  a posljednjih osam godina urednica je u privatnom izdavačkom poduzeću “Stajergraf”.  Djela: “Unutrašnja geografija” (1990.), “Memorija” (1994.),  “Vlati vremena” (1996.) i “Herbarij”  (2010.).

Jure Turić
Rođen u Gospiću, 1861. godine. Klasičnu gimnaziju završio je u Gospiću. Doktorirao je na pedagoškom fakultetu u Jeni (Njemačka) 1892. Zauzimao se za reformu školstva i prosvjećivanje širih slojeva društva. Važnija su mu pedagoška djela “Rukovodj za prirodoznanstvenu obuku u nižim uzgojnim školama” I–III (1894–98), “Nacrt nastavne osnove za pučke škole i opetovnicu(1900.), Povijest uzgoja i nauke o uzgoju” (1904.), “Osnova za preobražavanje naroda školom” (1919.), “Metodika škole rada” (1923.), “Razvitak narodne domovinske svijesti” (1923.). Osim pedagoških djela, pisao je i novele, neke od poznatijih su : “U mraku” , “Tko je kriv?”, “Njihova ljubav”, “Jesenska večer”, “Prosci”. Jure Turić preminuo je 1944. godine u Zagrebu.

Petar Pecija Petrović
Rođen u Otočcu 1877. godine. Završio Šumarsku akademiju u Zagrebu; službovao kao šumarski inženjer u Iloku, Čabru, Samoboru i Zagrebu. Književnu popularnost postigao je nizom kazališnih tekstova između dvaju svjetskih ratova. Jednočinke komedije i šale – tematski su uglavnom vezani za ličko selo i napisani ličkim razgovornim jezikom. Prve drame “Rkać” (1904.),  “Ruška” (1905.) “Maja” (1907.),  “Ćako” (1907.),  “Seja” (1907.),  “Braca” (1907.). Ostala djela: “Mrak” (1916.), “Vragolije” (1919.),  “Pljusak” (1918.), “Čvor” (1920.), “Ispod naših brda” (1909.), “Humoreske” (1927.), “Priče” (1931.). Preminuo je u Zagrebu 1955. godine.

Grga Rupčić
Rođen 1932. godine u selu Rastoki kod Smiljana u težačkoj obitelji. Osnovnu i srednju školu je pohađao u obližnjem Gospiću.  U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu studirao hrvatski jezik i književnost. Napisao je čak 16 knjiga : “Lički divani”, “Hrvatska jest”, “Svjetlost ognjišta”, “Moć praštanja”, “Zvijezde na krovu”, “U ozračju Velebita”, “Josina u Domovinskom ratu”, “Svjetlo domovine”, “Nad zgarištima zvijezde”, “Velebitski obzori”, “Proza u benevrecima”, “Gargaše”… Grga Rupčić preminuo je 2008. godine u Gospiću.

 


Back to top