« Odgovori #10 : Lipnja 14, 2007, 13:27:31 »
Lička duša
Duša, posuta zlatom,
svjetluca poput iskrica;
I prodire u svaku poru, svaki atom,
ljepotom i toplinom srca.
I, Sunce, ta zvijezda što blista,
rađajući život novi;
Pomrači se pred sjajem duše što zablista,
što svaki mrak ugasi Dobrim.
Čovjek je čovjeku drug
u trasi gospodarice Sudbine;
Zavjetovan Bogu da oduži svoj dug,
milosrđem ljudskim da sve tegobe mine.
Jedrimo morem života,
nošeni vjetrom izazova;
Čovjek ostati, kakva li divota,
ne tonuti, već rađati se iznova.
Srušiti mostove za pakosti ljudske,
nek potonu u najdublji vir;
Iskušenjima odoljeti, skinuti maske,
stazama zaborava uputiti svaki nemir.
Čovjek tad sija svjetlošću božanskom,
od koje zaiskri čitava galaksija;
A, on zaogrnut odorom carskom,
od dobrote, ko svile u oku što zasija.
I nek ima mjesta u svakom srcu,
u svakom danu, godini i vijeku;
Da čovjek vidi čovjeka u suncu,
pa će i sunce da blista u čovjeku ...