« : Lipnja 12, 2007, 13:24:57 »
Marijan Matijević - Junak iz Like
Čovjek lavljeg srca i golubinje duše...
Bio je praznik kada se Marijan Matijević iz „bijela svijeta“ vratio u Županju da obiđe porodicu i poznanike.
Netko u šali dobaci da se on igra praznom vinskom buradi i vara da je snažan. Na to Marijan pozva okupljene ljude pred Njergešov mlin, pa zamoli konobara da donese litru vina, sifon-sodu, čaše, tri stolice i jedan manju stol.
Marijan iz mlinice iznese golemi kameni kotač staroga žrvnja. Podigne ga na pleća i naredi da pomoću ljestava na žrvanj postave stol, stolice i piće. Kad sve to bi gotovo, Marijan okupljenom narodu reče da izaberu trojicu najtežih ljudi koji će se ljestvama popeti na žrvanj, sjesti za stol i počastiti se vinom i sodom, bez žurbe, natenane.
Ljudi su trljali oči i štipali obraze da se uvjere da ne sanjaju, dok su trojica stokilaša za stolom na žrvnju polako ispijala čaše.
Matijević je decenijama vladao pozornicama i arenama cijeloga svijeta. U teškoatletskim disciplinama; rvanju, dizanju tereta, lomljenju lanaca, natezanju sa zapregama, zaustavljanju teških kamiona golim rukama .... nitko mu nije bio ravan.
Najčuvenije atlete svijeta: Zavatta, Weber, Nikolov, Tiberij i mnogi drugi nisu mogli izdržati „zagrljaj“ čuvenog Junaka iz Like.
Klecali su pred njim u prvom dodiru.
Podvizi Marijana Matijevića liče na podvige antičkih junaka i titana iz najljepših klasičnih mitova i legendi. Čovjek ne može realno predočiti ljudsko biće takve snage. Grudima je kidao lance debelih poput malog prsta, bacao goleme medvjede kao male psiće, vezao oko vrata gvozdene obruče kojima se okivaju kotači teških zaprežnih kola, i to s takvom lakoćom kao da veže kravatu.
Nije ga resila samo fizička, već isto toliko i duhovna snaga; bio je dobrotvor i veliki rodoljub.
U ona vremena slabih komunikacija, kada je za našu zemlju malo tko u svijetu čuo, Marijan Matijević je bio ambasador naše snage, besjede i duha. Primjerice, na jednoj velikoj priredbi u Americi voditelj predstave ga je najavio kao „najjačeg Austrijanca“, jer je tada Hrvatska bila u sastavu Austrougarske monarhije.Marijan ga je ispravio i rekao:
„Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci .... di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao ....“.
Pod tom div planinom rodio se u Gračacu 10.siječnja 1878.god.najjači civiliziranom svijetu poznat čovjek, Junak iz Like Marijan Matijević. I ponio je snagu i ljepotu naše zemlje i naše duše da ih velikodušno pokaže zadivljenom svijetu.
„Šećući globusom“ neštedimice je pokazivao divovsku snagu, bezmjernu hrabrost i zadivljujuću velikodušnost.
Pokazivao i darivao svijetu.
Ponašao se onako kako je govorio: na lijepu besjedu još ljepšu sliku. Imao je širom svijeta preko hiljadu nastupa, i hiljadu pobjeda. Među bezbrojnim pobjedama i onu najveću – pobjedu nad samim sobom; visoko uzdignuće nad ljudskim egoizmom i sjajem materijalnog bogatstva.
Malo je ljudi takve pobjede izvojevalo, a oni koji takve pobjede, čovjeka nad gramzivcem u vlastitim prsima, nisu izvojevali, nisu niti bili ikada veliki. Junak iz Like je tu pobjedu izvojevao u stilu svoje tjelesne snage; goleme svote svojih zarada velikodušno je poklanjao raznim humanitarnim organizacijama. Održao je brojne priredbe u korist Crvenog križa, domova ratne siročadi, udruženja slijepih, invalidskih domova.... Pomagao je svakome kome je pomoć bila potrebna. Živio je široke ruke i puna srca, kao što i dolikuje najvećem junaku.
Ostalo je iza njega na stotine medalja, povelja, diploma, zahvalnica .... Među njima i Orden zasluga za narod II reda, a iz ruku sultana Abdul Hamida primio je Orden velike turske zvijezde, od zlata i ukrašenog sa rubinima, za osvojeno Svjetsko prvenstvo 1904.god. u Carigradu, na kojem je pobijedio sve protivnike u rvanju i teškoj atletici.
Marijan se, nasuprot vijekovnim običajima, pred sultanom turske carevine nije poklonio. Kada su ga upozorili na to, on je ozbiljno misleći, u šali rekao:
„Tko iz kolijevke Velebit ugleda i s njega se varenikom odoji, pred ljudskim stvorom se pokloniti ne može. Valjda sam jači od sultana ....“
Pod stare dane, naš Junak Marija Matijević, da se lakše na nogama drži, nosio je jedan „štapić“ od drenovine velebitske – težak „samo“ dvanaest i pol kilograma.