« Odgovori #2 : Listopada 19, 2008, 14:03:23 »
Tako se u Lici formira vojniÄko plemstvo koje je imalo zadaću da brani prostor Vojne krajine, koji je Äesto bio ugrožen upadom Osmanlija s podruÄja Bosne i Hercegovine.
Zato je i ta realnost ratniÄkog naÄina života koji je dominirao svakodnevicom liÄkog Äovjeka vidljiva u grbovima svih liÄkih plemića-Äasnika koji su dobili plemstvo i grb od vladara za vojniÄke zasluge. ÄŒesto razliÄitim simbolima u grbu prepoznajemo njegova nositelja, a svojim stilskim osobinama i likovima predstavljaju vrijeme i sredinu gdje su nastali i kada su nastali.
Grbovno znakovlje Like je agresivnije od nekih drugih dijelova Hrvatske zbog stalne obrane vlastitog ognjišta i državnih granica na prostoru cijele Vojne krajine uz granicu s Bosm i Hercegovinom. Primarna i osnovna funkcija svakog grba je da adekvatno i trajno identificira pojedinca, obitelj ili društvene grupe.
Grbovi vojniÄkog plemstva u Lici uglavnom obiluju likovima razliÄitog oružja, obrambenim zidinama i kulama, tipiÄnim životinjskim i ljudskim likovima oboružanim sabljama ili maÄevima u borbenom stavu, a najizrazitiji i najznakovitiji lik u spomenutim grbovima je lik odsjećene glave Osmanlije s brkovima koja je nabodena na sablju. Ovaj heraldiÄki lik nalazi se samo u grbovima liÄkih ÄasniÄkih obitelji i nigdje drugdje u Hrvatskoj.
Sablja kao heraldiÄki simbol u grbovima zapadnoeuropske i srednjoeuropske heraldike ne postoji. Sablju
krivoÅ¡iju uvijek zamjenjuje ravni maÄ pa je sablja, dakle tipiÄan hrvatski, odnosno uskoÄki heraldiÄki simbol.
Osim oružja u grbovima je zastupljen razliÄit životinjski svijet, ponajviÅ¡e lav i orao, te su ovi životinjski likovi najÄešći i najomiljeniji likovi u liÄkoj heraldici. Od mitoloÅ¡kih bića zastupljen je
jednorog, grifon (orolav) koji je ovdje došao utjecajem srednjoeuropske heraldike, te triton i zmaj.
U grbovima liÄkih plemića Äest motiv su i nebeske pojave, kao. npr.
zvijezda, polumjesec, trobrijeg i rijeka pa nekoliko grbova obiluje spomenutim likovima.
Od biljnog svijeta u heraldici liÄkoga plemstva zastupljeni su kao heraldiÄki motivi: ljiljani, ruže, tulipani. kroÅ¡nje stabla ili grane, snop žita i vinova loza.
Svi plemićki grbovi koji se danas zajedno s grbovnicama nalaze u arhivima, muzejima, knjižnicama i privatnim zbirkama potomaka plemićkih obitelji pružaju dragocjene podatke za prouÄavanje vremena i prilika u kojima su nastali te su heraldiÄki spomenici ponekad i jedini povijesni izvori o osobama na koje se odnose.
Upravo zbog toga heraldika ili grboslovlje u posljednjih nekoliko godina dobila je izuzetno veliko znaÄenje jer dakako, danas mnogi istražuju svoje korijene i traže biljege svoga identiteta i istosti sa samim sobom.
SENJSKO PLEMSTVOÅ to reÄi o gradu Senju?
Stoljećima evo već živi ovaj grad, iznikao na kamenu i podignut na kamenu. Grad Senj pamti Ilire ( Japodi i Liburni), Rimljane, Bizant, Franke, hrvatske narodne vladare, Austriju, MaÄ‘are i Francuze, a zanimljivo je da nije nikad bio pokoren i da je kroz povijest uvijek imao Å¡iroku samoupravu i bio oaza slobode. Za Senj se bore templari, Frankopani, MleÄani te hrvatsko-ugarski vladari. Dugo je bio vojniÄki grad, gdje se vojniÄko umjeće cijenilo, a senjski Uskoci bili su Ävrsti bedem koji je branio ove stoljetne hrvatske prostore.
Senj je od starine imao veliki broj plemenitaÅ¡kih obitelji iz kojih su mogli izaÄi visoki Äasnici, suci, trgovci i crkveni velkikodostojnici.
Senjsko je plemstvo po svom podrijetlu razliÄito, a meÄ‘u plemićkim obiteljima ima autohtonih obitelji iz Senja ili bliže okolice, s Krka, iz Hreljina, Bakra, ModruÅ¡a, Like ili dalje iz Dalmacije s teritorija pod upravom Venecije gdje su mnogi imali titulu conta i nobila, a bili su upisani u "Libro aureo dei veri titolati " («Zlatnu knjigu plemića»).
Nekoliko plemićkih obitelji doselilo se iz Bosne i Hercegovine , bježeći pred Turcima, pa dosta plemića vodi podrijetlo iz starog "bosanskog hrvatskog plemstva".
Neki su doÅ¡li kao plemići ili su kao trgovci, pomorci ili vojnici Äasnici, zbog posebnih zasluga izdignuti u plemićki stalež i promaknuti u vitezove i knezove.
Dosta je bilo plemićkih obitelji iz Italije, NjemaÄke, Austrije, Kranjske i Madžarske koji su zbog razliÄitih poslova ostali u Senju duže vrijeme.
Domaće hrvatsko plemstvo iz svih hrvatskih krajeva, a ponajviÅ¡e iz Bosne i Hercegovine, živjelo je u Senju tijekom razliÄitih povijesnih razdoblja. Primjer su sljedeće obitelji:
Simić, Smoljan, KuhaÄević, Kukuljević, Radojević, Heraković, Radić, RubÄić-RupÄić, Miletić, Lenković, Radibratović, Mikulanić, MilaÅ¡in, MudrovÄić, Stipanović, Celović, ÄŒidinović, Vukasović, Vukelić, StipÅ¡ić, Tomljanović, Geržani - Kranjac, Ježić, Brajković, Bogut, Buhovatz, Hreljanović, Vukotić, Baljardić, Vlatković, Suminić, Živković, Margetić-Margitić, GojÄić, Domazetović, Desantić, Kružić, Lukinić, Lasinović, Vraniczany, MatijaÅ¡ević, Perović, ÄŒolić, DaniÄić, Homolić, Jurić, JuriÅ¡ić, Jurjević, Jurković, Kolaković, Konjiković, BastaÅ¡ić, Marinković, Mirković, Batalović, Kukuljević, Vranjanin, VuÄetić, Rajković, Rožanić, Skradinjanin, BaÄić, KrivoÅ¡ić, Lalić, Vudragović - Udragović, DraganÄić, RuÄić, Novaković, Ugarković, Radaković, PoliÄanin, Blažiolović, Rožanić, Batalović, VukÅ¡ić, Tvrdislavić, MiovÄić, Marković, Posedarski i Malagrudić. U 17. st. dolaze Bunjevci koji se ukljuÄuje u razne vojne posade pa u vrijeme djelovanja Vojne krajine mnogi peipadnici bunjevaÄkog roda zbog vojniÄkih zasluga bivaju promaknuti u plemićki stalež s pravom na uporabu grba u svim prigodama.
Grad Senj imao je ustrojstvo vlasti po uzoru na velike gradove u Hrvatskoj.
Senjsko plemstvo uglavnom se formiralo prije dolaska Turaka u zaleÄ‘e Senja, tj. u Liku. U Hrvatskoj se plemićki naslov stjecao na dva naÄina, carskom ili kraljevskom darovnicom ili plemićkom poveljom, tzv. grbovnicom koja se podjeljivala za razliÄite doprinose nositelja grba ili cijele obitelji. U svezi sa senjskim plemićkim obiteljskim grbovima, treba istaknuti pitanje nastanka senjskog plemstva. Dakako, o tomu imamo najranije potvrde već krajem 15. st., a na to nas upućuju mnogi heraldiÄki kameni spomenici iz Senja koji kazuju o starijem postojanju plemstva u Senju i njegovoj bližoj okolici. Izvore za postojanje pojedinih obiteljskih grbova treba potražiti izvan ovoga podruÄja, uglavnom, u razliÄitim arhivima i muzejima ili privatnim obiteljskim fondovima.
Mnogi su bili upisani u patricijat grada Senja, kao istaknuti plemići, a narodnim knezovima bila su priznata steÄena prava. Plemići su upravljali gradom, a zvali su se patriciji senjski i bili su udruženi u Gradsko vijeće
( senatus urbis). Postojala su tri vijeća u ranijem razdoblju, Malo općinsko vijeće, Veliko općinsko vijeće i Vijeće plemića. Veliko vijeće bilo je sastavljeno od plemića i puÄana, a općinski sudac i kancelar bili su plemići pa su po Statutu iz 1388. bili najvažniji službenici općine - grada.
U gradu Senju bilo je nekoliko plemićkih obitelji iz NjemaÄke, Austrije, Kranjske i Madžarske:
Ritter-Vitezović, Portner, Edling, Lamberg, Stauber, Wernegg, Pauss de Rosenfeld, Aichleburg, Marburg, Lang i Helmen. Neke od ovih doseljenih obitelji pripadale su plemstvu grada i države odakle su se doselile ili su im habsburÅ¡ki vladari podijelili plemstvo i grb za razliÄite zasluge. ÄŒlanovi nekih plemićkih obitelji dospjeli su do neposredne blizine habsburÅ¡kih nadvojvoda i careva. Kranjske i Å¡tajerske plemićke loze nosile su srednjovjekovnu kolonizaciju unutaraustrijskih zemalja. Te su plemićke obitelji pripadale starim plemićkim lozama Svetog Rimskog Carstva.
Svi su oni doÅ¡li u Senj zbog trgovaÄkih ili vojniÄkih poslova te se prilagodili novoj sredini i isticali kao vrsni trgovci, pomorci, ratnici, državni službenici ili crkveni velikodostojnici. Bili su vjerni vladaru koji ih je uzvisio u plemićki stalež i dodijelio im grb. Plemićke obitelji davale su biljeg gospodarskom, politiÄkom i kulturnom životu grada kroz dugi niz godina. Plemići su isticali svoje grbove na proÄeljima obiteljskih kuća, na obiteljskim grobnicama, u mnogim poveljama i potvrdama, pa Äak i na grlima cisterni iz dvoriÅ¡ta svojih obiteljskih kuća. Zato su senjski plemići i po tomu bili posebni u odnosu na druge plemiće.
Dva popisa senjske vojne posade iz 1540. i 1551. godine daju nam puno podataka o tomu, tko su bili pravi Senjani, a tko doseljenici te koji su rodovi bili puÄki, a koji plemićki jer su ÄasniÄke položaje mogli obnaÅ¡ati jedino plemići. Posebna privilegija bila je dodjela gradskog patricijata koji je bio Äasno odlikovanje, a posebice se dodjeljivano kapetanima, vojvodama i drugim odliÄnicima grada za razliÄite zasluge.
U zapovjedniÅ¡tvu vojne posade, dakle, služili su plemići koji su zauzimali doÄasniÄke i ÄasniÄke položaje, a iznos mjeseÄnih plaća govori nam o tome, koje su bile ÄasniÄke i doÄasniÄke plemićke obitelji u stalnoj vojnoj posadi.
Prelaskom grada Senja pod habsburÅ¡ku vlast priznaje se gradski Statut, stare povlastice i gradsko plemstvo. Zasigurno je veći rang imalo ono plemstvo koje je priznanje dobilo od Austro- Ugarske, a manji ono plemstvo koje je imalo samo gradski plemićki status. Plemstvo u zemljama pod austrougarskom vlašću dodjeljuje vladar na temelju grbovnice, a potvrÄ‘uje Hrvatski sabor na svojim sjednicama, dok su u Veneciji grbove birali sami pojedinci, nositelji pojedinih titula jer mletaÄki duždevi u svojim poveljama nisu dodjeljivali grbove. Heraldika se u Veneciji, dakle, razvijala slobodnije, bez nekih strogih pravila kao u Austro - Ugarskoj.
U drugoj verziji Statuta iz 1640. kralj Ferdinand III. potvrÄ‘uje stare povlastice i privilegije graÄ‘ana Senja. Po tom Statutu stanovniÅ¡tvo Senja dijelilo se na plemiće (nobiles), graÄ‘ane (cives) i stanare (incolae) koji nisu bili Senjani, a meÄ‘u njima bilo je dosta trgovaca i obrtnika. Na Äelu grada bila su dva suca, jedan plemićki, a drugi puÄki (graÄ‘anski), koji su birani svake godine. Sve općinske Äasti obnaÅ¡alo je nekoliko obitelji koje su Äinile gradski patricijat. PridoÅ¡lice svojim obrazovanjem, dobrim imovinskim stanjem, obnaÅ¡anjem razliÄitih vojnih dužnosti ili ženidbenim vezama stjeÄu veliki ugled u novoj sredini. Oni istiÄu svoj stari grb ili daju izraditi novi. Ženidbene veze, kao i sporovi oko pojedinih posjeda, povezivali su pojedine plemićke obitelji. Neke od ovih pridoÅ¡lih obitelji pripadale su, dakle, plemićima joÅ¡ u svojoj staroj domovini pa su tražili priznavanje plemićkih povelja.
Zanimljiv je bio položaj doseljenih uskoka koji su mogli sudjelovati u životu grada Senja jedino ako ih je Vijeće plemića proglasilo plemićima ili graÄ‘anima Senja. Uskoci koji su doÅ¡li s plemićkim titulama nisu joÅ¡ imali plemićke povlastice jer nisu bili na hijerarhijskoj ljestvici senjskoga druÅ¡tva. Senjski plemići i graÄ‘ani zadržali su razliÄite povlastice, koje vojnici koji su služili u posadama nisu imali.
Civilna i vojna uprava u gradu Senju, koji je joÅ¡ od rimskog razdoblja imao dugu tradiciju gradskog života,.bila je integrirana u jednu cjelinu, jer grad Senj nije bio nikada iskljuÄivo vojni grad. Civilni dio života, dakako, odvijao se po kodeksima Statuta iz 1388., kada je grad priznavao vlast krÄkih knezova Frankopana.
IzmeÄ‘u domaćih senjskih obitelji i novopridoÅ¡lih uskoka Äesto su sklapani brakovi pa se i na taj naÄin jedan dio doseljenog življa inkorporirao u grad i gradski život.
DaniÄići, jedna od najslavnijih uskoÄkih obitelji podrijetlom iz Bosne, ženidbenim vezama bili su povezani s plemićkom obitelji Verones, Mikulanić , Blagajić, Hreljanović i Homolić. Prema jednom rodoslovlju obitelji DaniÄić iz 18. st., Juraj DaniÄić mlaÄ‘i, uskoÄki vojvoda, oženio se oko 1580. Helenom Verones koja je pripadala starom senjskom plemstvu obitelji Verones. Obitelj Verones doselila se u Senj iz Italije, iz grada Verone. Njegov brat Matija bio je oženjen Katarinom Mikulanić, koja je bila kćerka uskoka graÄ‘anskog podrijetla iz obitelji Mikulanić, koja će kasnije od cara Rudolfa II. dobiti plemstvo i grb.
Nekoliko plemićkih obitelji vodi podrijetlo iz Italije, a to su: Milanes, Marchioli, Verones, Carina, Bassan-Sacchi, Demelli, Sussani, Benzoni, Strozzi, Marotti, Petazzi, De Ponte, Della Rovere, Barbo, Cardinalibus, Locatelli, De Spalatin, Zandonati, Caballini, Palegriani, Tausani, Rubelli, Moretto, Desanti, Scarpa, Costtelioni, Benzoni, Gismano i Minoli. Većina talijanski plemićkih obitelji bila je ženidbenim vezama povezana s mnogim hrvatskim plemićkim obiteljima i te su obitelji uglavnom bile pohrvaćene.
U popisu koji je objavio Mile Magdić nalazi se i popis graÄ‘anskih porodica senjskih (familie cittadine di Segna). Većina tih graÄ‘anskih obitelji dobile su plemstvo zbog razliÄitih doprinosa, a to su uglavnom bile domaće i doseljene obitelji koje su branile grad i Äiji su Älanovi bili u vojnim posadama ne samo Senja nego i drugih gradova na prostoru Senjske kapetanije. Ove graÄ‘anske obitelji uzdignute su u rang senjskih plemića, a neki su kao znak plemićke Äasti imali i kamene grbove na ulaznim portalima svojih kuća. Bilo je sluÄajeva da su istaknuti pojedinci da bi podigli svoj ugled sami uzimali grb, npr. trgovaÄka obitelj BobuÅ¡. Grb je za njih bio znak Äasti i dostojanstva u gradu Senju jer su oni bili imućni trgovci i bogati graÄ‘ani.
Neki plemići zadržali su se u Senju duže vrijeme, neki su napustili grad u drugoj polovici 19. st., kada Senj gospodarski slabi poslije izgradnje pruge Zagreb – Rijeka i uvođenja parobroda u pomorski promet, tako da se sva trgovina i promet prebacila u Rijeku. Grad Senj i grad Bakar gospodarski slabe, opada broj stanovništva, a mnoge plemićke obitelji napuštaju Senj i odlaze u prosperitetnije gradove, u Rijeku, Karlovac i Zagreb.
Plemstvo grada Senja bilo je hrvatsko-ugarsko (Nobilis Hungariae Croatiae ac Slavoniae) te plemstvo Svetog Rimskog Carstva (Nobilis Sacri Romani Imperii), plemstvo Austrijskih nasljednih zemalja (Regnorumque Dominiorum haereditariorum), austrijsko carsko plemstvo, ugarsko i kranjsko plemstvo, dok papinskog plemstva nije bilo u gradu Senju. Mnogi plemići pripadali su plemstvu grada Senja i bili su uneseni u protokol senjskih plemića – patricija, tj. senjskog gradskog patricijata.
Mnogi dobivaju austrijsko ili ugarsko grofovstvo i barunat kao i pravo na proÅ¡irenje svoga plemićkog grba s novim pridjevcima. Nekima je dodijeljeno Odlikovanje viteza, Carskog ili zlatom ovijenÄanog viteza (eques aureatus), zatim Red anÄ‘eoske zlatne Konstantinove vojske Sv. Jurja , Orden podvezica, utemeljen 1439., Orden zlatno runo Habsburgovaca kao nagrada za zasluge i vjernost vladaru, utemeljen 1429., Red željezne krune III. razreda i Red Franje Josipa. Vitezovi Reda željezne krune III. razreda imali su pravo zatražiti od vladara nasljedno viteÅ¡tvo koje se uglavnom i dobivalo. Priznavanjem i dodijeljivanjem plemstva od strane Austro - Ugarske pojedine plemićke obitelji dobivaju nove pridjevke koji postaju sastavni dio njihova imena kod tituliranja. Austrijsko plemićko viteÅ¡tvo i barunat dobivao se promaknućem u plemićki stalež i dodijeljivanjem plemićke diplome, odnosno grbovnice. Bilo je dosta senjskih plemića i plemićkih obitelji koje su odlikovane Redom Željezne krune ili Redom Franje Josipa, a svako od ovih navedenih odlikovanje nosilo je viteÅ¡ki naslov.
Grbovi senjskih plemića uglavnom pripadaju tzv. razdoblju mrtve heraldike ( 16. - 18. st.), a nekoliko grbova je iz razdoblja 19. stoljeća. U stilskom pogledu grbovi uglavnom nose osobine razdoblja u kojem su nastali te su renesansne i barokne izvedbe, a odlikuju se bogatim dekorativnim elementima i razliÄitim ukrasima.
Nekoliko kamenih grbova iz grada Senja pripada razdoblju gotike i renesanse. Iz 20. st. nema grbova jer se nakon propasti Austro – Ugarske 1918. grbovi nisu dodjeljivali. NajviÅ¡e je plemićkih naslova i grbova dodijeljeno u 18. st., kada je plemstvo gospodarski ojaÄalo svoj položaj i ugled na ljestvici senjskog druÅ¡tva i pripadnosti nobilima. Raspon starosti senjskih plemićkih grbova ide od 14. st., a obuhvaća vladavinu krÄkih knezova Frankopana, hrvatsko - ugarsko razdoblje i austrijsko, odnosno razdoblje vladavine loze Habsburgovaca.
SIMBOLIKA U GRBOVIMA SENJSKIH PLEMIĆAKada je u pitanju simbolika i likovi na senjskim grbovima, onda se s pravom može reći da su senjski plemićki grbovi puni razliÄite simbolike koja se odražava kroz uporabu razliÄitih likova u Å¡titovima pojedinih grbova.
Zanimljiva je kombinacija simbola, ali ipak u grbovima dominira životinjski svijet: lavovi, kune, kozorog, vuk, orlovi, grifoni , jednorog, zatim oružje: sablje, buzdovani , maÄevi, puÅ¡ke, bradve, koplja i vojnici s kalpacima.
ÄŒesto su na grbovima kao likovi kule , tvrÄ‘ave, zvonici, cisterne, kljuÄevi i drugi dijelovi arhitekture. Na nekoliko grbova imamo i dijelove ljudskog tijela: glave, ruke ili Äitavo tijelo. Na nekoliko grbova prikazane su zastave i kugle.
Posebice su u grbovima zastupljene turske glave s turbanima koje su nabijene na sablju, a taj lik i motiv je simbolizirao stoljetnu borbu ovih prostora protiv Turaka. ÄŒest je lik u senjskim plemićkim grbovima oklopljena ili obuÄena ruka desnica u kojoj je uglavnom sablja ili maÄ.
Dosta je zastupljen i biljni svijet u senjskim obiteljskim grbovima: ruža, ljiljan, tulipan, stablo drveta, zeleni ili osuÅ¡eni list i drugi razliÄiti cvjetovi.
ÄŒesto su i vojnici u ratnim odorama, likovi nebeskih pojava, najÄešće zvijezda, polumjesec, trobrijeg, a na dvama grbovima nalazi se rijeka kao nebeska pojava.
S pravom možemo reći da je jako malo, gotovo nikako, zastupljena pomorska simbolika u grbovima iako je Senj bio pomorski i trgovaÄki grad tijekom cijelog svoga povijesnog razdoblja.
Brod kao heraldiÄki lik nalazi se na grbovima senjskih plemićkih i trgovaÄkih obitelji Sussani (Suzan ili Suzanić), KrajaÄ i Rubelli.
HeraldiÄki Å¡titovi u grbovima senjskih plemićkih obitelji su razdijeljeni, raskoljeni, raÅ¡Äetvoreni te su razliÄitog oblika, od polukružnih, jajolikih, konkavnih ili Å¡titova u obliku konjske glave ( testa di cavallo ).
Kacige su najviÅ¡e turnirske i na kopÄu, s otvorenim i zatvorenim vizirom.
Ukrasi na kacigama obiÄno imaju neke zajedniÄke nazivnike, a ukras je neka životinja, dijelovi ljudskog tijela, dijelovi životinje ili perje, zastave ili neka od nebeskih pojava. Na nekoliko kaciga nalaze se krune kao znak ranga i povlastice plemstva, a to su uglavnom barunske i grofovske krune.
VINODOLSKO PLEMSTVO Vinodol, ili kako su ga još Rimljani zvali « vallis vinearia» ili « dolina vina je prostor od grada Novog Vinodolskog do Križišća( to je Vinodol u užem smislu), a Vinodol u širem smislu je i Hreljin, Bakar, Kraljevica Trsat i Grobnik.
Poznati utvrđeni kašteli-gradovi na ovom prostoru bile su: Ledenice, Bribir, Novi, Grižane, Belgrad, Drivenik, Hreljin, Grobnik i Trsat. Spomenuti gradovi poimence su navedeni i u tekstu Vinodolskog zakonika iz 1288. godine koji je donešen u Novom Vinodolskom.
Kroz cijelu povijest Vinodola na Å¡irokom prostoru, dakako, uz plemićke obitelji Frankopane i Zrinske, kao neosporne gospodare ovih prostora, sve do kraja 17. st. živjeli su i drugi hrvatski plemići, koji su obnaÅ¡ali razliÄite upravne dužnosti, a plemićki status i pravo na grb obitelji su dobile zbog revnosti u obnaÅ¡anju tih dužnosti od austrijskog cara-kralja, a naroÄito su se istaknuli oni koji su obnaÅ¡ali vojniÄke dužnosti.
Među mnogim plemićima Vinodola bili su upravitelji pojedinih imanja, ili frankopanskih ili zrinskih, potknežini, kapetani, kaštelani i porkulabi mnogih utvrđenih gradova-mjesta u Vinodolu, a te dužnosti su bile nasljedne.
Vinodolsko plemstvo pripadalo je hrvatskom donacijalnom plemstvu, a plemstvo s pravom na isticanje grba dobili su od cara-kralja dodjelom plemićke povelje (grbovnice) ili plemićkog lista.
Zbog Äestih napada Turaka s prostora Vojne krajine naseljavalo se dosta stanovniÅ¡tva iz Like, Senja i ModruÅ¡a, a meÄ‘u njima je bilo i plemićkih obitelji koje su se trajno naselile u Vinodol. Mnoge plemićke obitelji su se poslije odselile iz Vinodola u druge krajeve Hrvatske, gdje i danas mnogi žive.Od plemićkih obitelji Vinodola svakako treba uz Zrinske i Frankopane spomenuti:
Butkoviće, Zduniće, Hadroviće, Tonkoviće, LonÄariće, Ježiće, MarijaÅ¡eviće, Kabaline, Mrzljake, Jurjeviće, DurbeÅ¡iće, Suviće, Striziće, DeÅ¡iće, Mažuraniće koji su obnaÅ¡ali kneževsku vlast u Novom Vinodolskom tijeko 17. i 18. st., ali uvijek spominjemo hrvatskog bana puÄanina Ivana Mažuranića koji je dobio odliÄje Red Željezne Krune I. razreda, a to odlikovanje je nosilo plemićki stalež i omogućavalo naslov baruna ili grofa. Ban Ivan Mažuranić nije želio primiti to odliÄje.
Sve te plemićke obitelji ostavile su duboke tragove i spomen iako su kratko živjele na prostoru Vinodola, a to se uglavnom vidi po pridjevcima koje su te plemićke obitelji nosile, živeći daleko od Vinodola, npr. “ Vinodolskiâ€, “de Bribirâ€(Å uvić), “GrobniÄki†(DurbeÅ¡ići)i “Hreljinskiâ€(KrajaÄi).
HVALA VAM NA ÄŒITANJU Dubravka Peić ÄŒaldarović, Grbovi hrvatskog plemstva-Äinjenice kulturnog naslijeÄ‘a i identiteta, Povijesni prilozi, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., str. 88.Enver Ljubović, nav. dj str. 44Likovi nebeskih pojava bili su dosta omiljeni u vrijee Hrvatskog narodnog preporoda po ugledu na «ilirski grb» ili tzv. ljeljivu, a to je bilo vrijeme Å¡irenja nacionalnih ideja, a posebice afirmacijei hrvatskog njiževnog jezika i kulture uopće.Blaženka Ljubović-Enver Ljubović, Grbovi i natpisi na kamenim spomenicima Senja, Senjsko književno ognjiÅ¡te, Senj, 1996., str. 5.
webmaster@nasa-lika.com
Forum
Pomoć
Traži
Prijava
Registracija
Tema: Iz govora Envera Ljubovića (Posjeta: 6207 )
