Autor Tema: Iz govora Envera Ljubovića  (Posjeta: 4509 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Mile

  • Admin
  • Lički/a sokol/ica
  • *
  • Points: 953
  • Postova: 1098
  • Karma: +67/-2
  • Spol: MuÅ¡ki
    • www.nasa-lika.com
Iz govora Envera Ljubovića
« : Listopad 19, 2008, 13:09:36 »
PLEMSTVO LIKE, SENJA I VINODOLA


Štovani prijatelji, štovane dame i gospodo, dragi moji plemenitaši, sve Vas skupa srdačno pozdravljam.
Hvala Vam Å¡to ste me pozvali na ovaj večeraÅ¡nji skup, na kojem ću Vas upoznati s nekim povijesnim i heraldičkim osobitostima plemstva Like, Senja i Vinodola i   heraldičkim obilježjima u plemićkim grbovima spomenutih prostora. Dolazim iz starog hrvatskog grada Senja koji ima neprekinutu povijest evo već tri tisućljeća, grada Uskoka, bure, glagoljice i karnevala, grada koji je od kamena i na kamenu.
 
Ovo moje večeraÅ¡nje priopćenje    predstavlja  prilog pručavanja povijesti ličkog, senjskog i vinodolskog plemstva i njegovog heraldičkog znakovlja kroz različita povijesna razdoblja.  Cilj ovoga priopćenja  je da se upozna značaj plemstva kao dijela kulturne baÅ¡tine i valoriziranja nacionalnog identiteta  te  vrijednost heraldičke građe kao važnog povijesnog vrela. Spomenički aspekt grbova i  različitih  ratničkih likova  u njima upućuju nas na  socijalni i politički identitet i svakodnevnu borbu ovih prostora za obranu toga identiteta koji je  često bio ugrožen. Hrvatsko, pa time i ličko, senjsko i vinodolsko   plemstvo imalo je dominantnu ulogu u političkom i kulturnom razvoju Hrvata te je davalo jednu snagu zajedniÅ¡tva u mnogim kriznim razdobljima u kojima    se naÅ¡ao ovaj povijesni, politički   i zemljopisni prostor   u raznim  povijesnim razdobljima, a posebice u vrijeme osmanske okupacije.

Najprije ću nešto reći o ličkom plemstvu, tj. o plemstvu Gacke, Like i Krbave.

Najstariji spomen Like nalazi se u djelu bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta «De administrando imperio» Ili «O upravljanju carstvom» iz 10. st. gdje se spominju župe Gacka, Krbava i Lika. Po svoj prilici na prostoru župe Gacke djelovao je i hrvatski knez Borna, pa bi se moglo reči da je na ovom prostoru bilo i najstarije srediÅ¡te hrvatske države-kneževine. Liku spominje i hrvatski kralj Petar KreÅ¡imir IV. koji « ličku župu» godine 1071. dodjeljuje rapskom biskupu. U dokumentu sporazuma « Pacta Conventa» od 12 hrvatskih plemena 8 je bilo podrijetlom s ovoga područja, Å¡to nam govori o  postojanju  mnogih plemićkih kurija na ovom starom hrvatskom  prostoru.
U starom hrvatskom pravnom i druÅ¡tvenom uređenju postojalo je rodovsko i feudalno plemstvo. Rodovskom  plemstvu su pripadali članovi nekog od 12 poznatih hrvatskih plemena zapisanih u tekstu sporazuma « Pacta Conventa» iz 1102. godine, a feudalnom plemstvu su pripdali plemići čiju zemlju su obrađivali zavisni seljaci.
Kao i u drugim  dijelovima Hrvatske tako  je i  u Lici   plemstvo proizaÅ¡lo iz narodnog plemstva i onog feudalnog koje se počelo stvarati  nakon 1102. godine,  kada je Kraljevina Hrvatska stupila u ugovorni savez s Kraljevinom Ugarskom. 
U Kolomanovim darovnicama treba, dakako, tražiti početak postanka hrvatskog plemstva, a nikako u doseljenju¹.  U vrijeme narodne dinastije u cijeloj Hrvatskoj gotovo da nije ni bilo plemstva. Ličko praplemstvo nije propalo nego se u početnim fazama feudalizma prilagodilo novonastalim prilikama i okolnostima.
Stanovnici ličkih gradova imali su veći druÅ¡tveni položaj nego feudalni podanici, pa tako ličko žiteljstvo srednjovjekovni izvori često  spominju pod nazivom jobagioni, tj. oni  koji su imali prava plemića te su  se mnogi među njima  domogli plemićkog statusa². 
 
Ličko plemstvo  je nastalo iz vremena starohrvatske druÅ¡tvene hijerarhije i druÅ¡tvenog raslojavanja. Veoma važan nositelj nacionalnog identiteta u cijelom  Hrvatskom kraljevstvu bila je srodnička povezanost stanovniÅ¡tva, a to se sadržava u pojmu « plemići dvanaest  plemena Kraljevstva Hrvatskog» ( nobiles duodecim generationum regni Croatiae). To rodbinsko povezivanje bilo je bez sumnje simbo etničkog identiteta i «nacionalne svijesti»³ .
Nakon 1102 godine lički plemići postojali su  kraljevskim imenovanjem,   a ne prema rodoslovnom naslijeđu. Ovdje  se mijenjaju prilike pa je umjesto narodnog plemstva nastalo feudalno plemstvo koje je potvrđivao sam kralj.

Srednjovjekovne isprave od 12. do 14. st. spominju mnoga hrvatska lička plemena kao i područja na kojem su obitavali (Čudomirići, Karinjani-Lapčani, Gusići, Kurjakovići od roda Gusića, Čačkoviči,  Poletčići, Mogorovići, Jamometi, Tugomirići, Lačničići, Hreljac-Petričevići, Izačići,  Kobasići, Krčelići, Hržići i Batrakovići.    Dakako,  najnačajnije mjesto među ličkim plemstvom u srednjem vijeku pripada krbavskim knezovima Gusićima,  iz čijeg roda je bio i Pavao Gusić jedan od dvanaest predstavnika hrvatskog plemstva koji su sudjelovali 1102. godine pri izboru Kolomana za hrvatsko-ugarskog kralja. Barunska grana Gusića podijelila se  u 18. st. u dvije grane obitelji, a plemenu Gusića pripadali su knezovi Izačići i Krčelići. 

¹Miho Barada, Postanak hrvatskog plemstva, Časopis za hrvatsku povijest, knjiga 1, svezak 3, Zageb, 1943., str. 215.
²Mirko Marković, Ličani kroz prošlost, naklada Jesnski _Turk, Zagreb, 2001., str. 31.-32.
³Ivo Rendić Miočević, Oživjela Hrvatska ( problemski  priručnik hrvatske povijesti u 16., 17. i 18. st, Å kolska knjiga, Zagreb, 2004., str.40.
Vjekoslav Klaić, Hrvatska plemena od 12. do 16. st., Rad 130, Zagreb 1897., str.14.-16. i Vjekoslav Klaić,
Rodoslovlje krbavskih knezova od plemena Gusić, JAZU, Rad 134., Zagreb, 1898., str.190.-214.Mirko Marković, Ličani kroz  proÅ¡lost, Naklada Jesenski-Turk, Zagreb, 2001., str. 55.


Aoj Liko kamena državo,
tebe mi je ostaviti žao.
Guests can not give points :(
point 0 Points

This topic did not receive points.

Offline Mile

  • Admin
  • Lički/a sokol/ica
  • *
  • Points: 953
  • Postova: 1098
  • Karma: +67/-2
  • Spol: MuÅ¡ki
    • www.nasa-lika.com
Odg: Iz govora Envera Ljubovića
« Odgovori #1 : Listopad 19, 2008, 13:58:01 »
Novijih feudalnih posjednika u Lici nije bilo mnogo, ali su u 14. st. u svome  vlasniÅ¡tvu imali gotovo cijelu Liku.
Od 13. do 15. st. imamo tri vrste plemstva: plemstvo 12 hrvatskih  plemena, donacionalno plemstvo (vlastela) i ono plemensko plemstvo tzv. didiće.
U 15. st.   u  Lici kao i u drugim kontinentalnim dijelovima Hrvatske javlja se   armalno plemstvo koje umjesto plemićkog dobra dobiva od vladara, ponajviÅ¡e kralja ili cara plemićki list s grbovnicom. O plemenitih ljudi gradokmetskog podrijetla oko 1510.godine u Lici je bilo 45 naselja s oko 500  kuća      s oko 2000 stanovnnika.  Od 15. st. ostaje u Lici i cijeloj  samo armalno plemstvo koje dobiva nov naslove kao npr. naslove grofa i baruna, pa tako DraÅ¡kovići postaju grofovi, a Gusići baruni.

Mnogi su lički plemići dobili plemstvo i grb u 15. st , a o ćemu svjedoči i Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595.,  kao npr. Rubčići-Rupčići, Orlovčići,
Vladimirovići (Rukavine),  Vukovići, Kovačići. Vilići, Novakovići, Bačići, Bosnići,  Rajkovići, Mrgetić, GrubiÅ¡ići, Križići i drugi.

Prije nego Å¡to su  je Osmanlije pokorili,   Lika je bila dobro naseljena s mnogo plemićkih kurija, a    mnogi plemići  su se odselili u sigurnije krajeve Hrvatske ili izvan Hrvatske.
Oslobođenjem Like krajem 17. st. Lika je naseljena novim stanovniÅ¡tvom ( Bunjevci, Gorani, pravoslavni, Primorci). Godine 1714. Lika postaje dio Vojne krajine, a 1746.  nastaje novo uređenje Vojne krajine,   te  Lika biva proglaÅ¡ena carskom zemljom s obvezom muÅ¡karaca da kao carski podanici služe vojsku.  Posebice je bilo zanimljivo razdoblje od 1750. do     1848. godine  u kojem nastaje lički časnik, a krajiÅ¡ko druÅ¡tvo ostaje i dalje druÅ¡tvo privilegiranih statusa.Od 18. st. u novonastalim druÅ¡tvenim i političkim prilikama plemićki naslovi su se dobivali dodjelom pojedinih vrsta odlikovanja, napose onih vojničkih.

Područje u kome su se Ličani posebice istaknuli bilo je vojniÅ¡tvo, pa ni jedan  kraj u Hrvatskoj nije dao toliko generala i podmarÅ¡ala austrijske vojske te i drugih visokih časnika.
U novonastalim druÅ¡tvenim i političkim  prilikama,  u vrijeme austrijske carice  Marije Terezije  koja je ustanovila 1755. godine odličje Red Marije Terezije  i njezinih nasljednika   plemićki naslovi su se dobivali dodjelom pojedinih vrsta odlikovanja, napose onih vojničkih( Red Sv. Stjepana, Red Željezne krune i Leopoldov red). Sva ova odlikovanja nosila su pravo na uvrÅ¡tenje u plemićki stalež i pravom na grb.   Tako je npr. odličje carskog viteza nosilo dobivanje nasljednog plemstva, a plemićka diploma koju je dodjeljivao vladar postojala je punovažna tek kada je obznanjena i prihvaćena na sjednici Hrvatskog državnog sabora.  Plemstvo u vrijeme Habsburgovaca  imalo je plemićke naslove: knez, grof, barun. vitez i plemić, a lički plemići su uglavnom nosili naslove grofa, baruna,  viteza i
plemića dok kneževski naslov nitko s ovih prostora nije nosio. Mnogi  lički časnici nosili su nova odlikovanja  bez obzira na vjeru i podrijetlo, a 1757. godine ozakonjeno je pravo «zaslužni  časnik»,  koji su bili neplemićkog podrijetla,  da poslije 30 godina  vojne službe mogu steči nasljedno plemstvo.
Plemićki stalež  su stekle poznate starjeÅ¡inske (časničke) obitelji koje su stoljećima pripadale krajiÅ¡kom gornjem sloju, a mnogi su dospjeli do neposredne blizine habsburÅ¡kih careva i nadvojvoda.
Plemićki stalež stekle su  poznate časničke obitelji  zbog revnosti u izvrÅ¡avanju vojničkih dužnosti, kao npr. OreÅ¡kovići, Tomičići, Čanići, Jurjevići,   Vrkljani, DoÅ¡eni, Jovanovići, Filipovići,   Vučetići, Devčići,  Kneževići, Holjevci, Vukovići, Kolakovići, Rastići, Budisavljevići,  Drakulići, Vukasovići, Vučetići,  Mesići, Sertići,
Jurkovići, Tomljenovići,  Rukavine i drugi .


Mirko Marković,  nav. dj.,  str. 35. 
Miho Barada, Postanak hrvatskog plemstva, Časopis za hrvatsku povijest, knjiga 1, svezak 3, Zagreb, 1943., str.218.
Stjepan Pavičić, S eobe i naselja u Lici, Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 41, JAZU, Zagreb,1962.,str.41.
Enver Ljubović, Grbovi plemstva Like, Gacke Krbave, Megrad, Zagreb, 2003., st.42.
Enver Ljubović, nav. dj., str. 42.
Drago Roksandić, sv.I, sr. 46.i 47.
Dragutin Pavličvić, O pučanstvu Krbave, Like i Gacke s posebnim osvrtom na Bunjevce, Krbavska bitka i njezine posljedice( katlog Znanstvenog skupa),  Hrvatska matica iseljenika i Zavod za hrvatsku  povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1997, str.219.-220
Aoj Liko kamena državo,
tebe mi je ostaviti žao.

Offline Mile

  • Admin
  • Lički/a sokol/ica
  • *
  • Points: 953
  • Postova: 1098
  • Karma: +67/-2
  • Spol: MuÅ¡ki
    • www.nasa-lika.com
Odg: Iz govora Envera Ljubovića
« Odgovori #2 : Listopad 19, 2008, 14:03:23 »
Tako se u Lici  formira vojničko plemstvo koje je imalo zadaću da  brani prostor Vojne krajine,  koji je često bio ugrožen upadom Osmanlija s područja Bosne i Hercegovine.
Zato je i ta realnost ratničkog načina života koji je dominirao svakodnevicom ličkog čovjeka vidljiva u grbovima svih ličkih plemića-časnika koji su dobili plemstvo i grb od vladara za vojničke zasluge. Često različitim simbolima u grbu prepoznajemo njegova nositelja, a svojim stilskim osobinama i likovima  predstavljaju vrijeme i sredinu gdje su nastali i kada su nastali.
Grbovno znakovlje Like je agresivnije od nekih drugih dijelova Hrvatske zbog stalne obrane vlastitog ognjiÅ¡ta i državnih granica  na prostoru cijele Vojne krajine uz granicu s Bosm i Hercegovinom. Primarna i osnovna funkcija svakog grba je da adekvatno i trajno identificira pojedinca, obitelj ili druÅ¡tvene grupe.
Grbovi vojničkog plemstva u Lici uglavnom obiluju likovima različitog oružja, obrambenim zidinama i kulama,  tipičnim životinjskim i ljudskim likovima oboružanim sabljama ili mačevima u borbenom stavu, a  najizrazitiji i najznakovitiji lik u spomenutim grbovima je lik odsjećene glave Osmanlije s brkovima koja je nabodena na sablju. Ovaj heraldički lik nalazi se samo u grbovima ličkih časničkih obitelji i nigdje drugdje u Hrvatskoj.
Sablja kao heraldički simbol u grbovima zapadnoeuropske  i srednjoeuropske heraldike ne postoji. Sablju krivoÅ¡iju uvijek zamjenjuje ravni mač pa je sablja, dakle tipičan hrvatski, odnosno uskočki heraldički simbol.
Osim oružja u grbovima je zastupljen različit životinjski svijet, ponajviÅ¡e lav i orao, te su  ovi životinjski likovi najčešći i najomiljeniji likovi u ličkoj heraldici.     Od mitoloÅ¡kih bića zastupljen je jednorog, grifon (orolav) koji je ovdje doÅ¡ao utjecajem srednjoeuropske heraldike, te triton i zmaj.
U grbovima ličkih plemića čest motiv su i nebeske pojave, kao. npr. zvijezda, polumjesec, trobrijeg i rijeka pa nekoliko grbova obiluje spomenutim likovima.
Od biljnog svijeta  u heraldici ličkoga plemstva zastupljeni su kao heraldički motivi: ljiljani, ruže, tulipani. kroÅ¡nje stabla ili grane, snop žita i vinova loza.
Svi plemićki grbovi  koji se danas zajedno s grbovnicama nalaze u arhivima, muzejima, knjižnicama i privatnim zbirkama potomaka plemićkih obitelji pružaju dragocjene podatke za proučavanje vremena i prilika u kojima su nastali te su heraldički spomenici  ponekad i jedini povijesni izvori o osobama na  koje se odnose.
Upravo zbog toga heraldika ili grboslovlje u posljednjih  nekoliko godina dobila je izuzetno veliko značenje jer dakako, danas mnogi istražuju svoje korijene i traže biljege svoga identiteta i istosti sa samim sobom.

SENJSKO PLEMSTVO

Što reči o gradu Senju?

Stoljećima evo već živi ovaj grad, iznikao na kamenu i podignut na kamenu. Grad Senj pamti Ilire ( Japodi i Liburni), Rimljane, Bizant, Franke, hrvatske narodne vladare, Austriju, Mađare i Francuze, a zanimljivo je da nije nikad bio pokoren i da je kroz povijest uvijek imao široku samoupravu i bio oaza slobode. Za Senj se bore templari, Frankopani, Mlečani te hrvatsko-ugarski vladari. Dugo je bio vojnički grad, gdje se vojničko umjeće cijenilo, a senjski Uskoci bili su čvrsti bedem koji je branio ove stoljetne hrvatske prostore.
Senj je od starine imao veliki broj plemenitaških obitelji iz kojih su mogli izači visoki časnici, suci, trgovci i crkveni velkikodostojnici.
Senjsko je  plemstvo po svom podrijetlu različito, a među plemićkim obiteljima ima autohtonih obitelji iz Senja ili bliže okolice, s Krka, iz Hreljina, Bakra, ModruÅ¡a, Like ili dalje  iz Dalmacije s teritorija pod upravom Venecije  gdje su mnogi imali titulu conta i nobila, a bili su upisani u "Libro aureo dei veri titolati " («Zlatnu knjigu plemića»).
Nekoliko plemićkih obitelji doselilo se iz Bosne i Hercegovine , bježeći pred Turcima, pa dosta plemića vodi podrijetlo iz starog "bosanskog hrvatskog plemstva".  
Neki su doÅ¡li kao plemići ili su kao trgovci, pomorci ili vojnici časnici,    zbog posebnih zasluga izdignuti u plemićki stalež i promaknuti u vitezove i knezove.
Dosta je bilo plemićkih obitelji iz Italije, Njemačke, Austrije, Kranjske i Madžarske koji su zbog različitih poslova ostali u Senju duže vrijeme.
Domaće hrvatsko  plemstvo iz svih hrvatskih krajeva, a ponajviÅ¡e iz Bosne i Hercegovine, živjelo je u Senju  tijekom različitih povijesnih razdoblja. Primjer su  sljedeće obitelji: Simić, Smoljan, Kuhačević, Kukuljević, Radojević,   Heraković, Radić, Rubčić-Rupčić,  Miletić, Lenković, Radibratović, Mikulanić, MilaÅ¡in, Mudrovčić, Stipanović, Celović, Čidinović, Vukasović, Vukelić, StipÅ¡ić, Tomljanović, Geržani - Kranjac, Ježić,   Brajković, Bogut, Buhovatz, Hreljanović, Vukotić, Baljardić, Vlatković, Suminić, Živković, Margetić-Margitić, Gojčić, Domazetović, Desantić, Kružić, Lukinić, Lasinović, Vraniczany, MatijaÅ¡ević, Perović, Čolić, Daničić, Homolić, Jurić, JuriÅ¡ić, Jurjević, Jurković, Kolaković, Konjiković, BastaÅ¡ić, Marinković, Mirković, Batalović, Kukuljević, Vranjanin, Vučetić, Rajković, Rožanić, Skradinjanin,  Bačić, KrivoÅ¡ić, Lalić, Vudragović - Udragović, Dragančić, Ručić, Novaković, Ugarković, Radaković, Poličanin, Blažiolović, Rožanić, Batalović, VukÅ¡ić, Tvrdislavić, Miovčić, Marković,  Posedarski i  Malagrudić.       U 17. st. dolaze Bunjevci koji se uključuje u razne vojne posade  pa u vrijeme djelovanja Vojne krajine mnogi peipadnici bunjevačkog roda zbog vojničkih zasluga bivaju promaknuti u plemićki stalež s pravom na uporabu grba u svim prigodama.
Grad Senj imao je ustrojstvo vlasti po uzoru na velike gradove u Hrvatskoj.  
Senjsko plemstvo uglavnom se formiralo prije dolaska Turaka u zaleđe Senja, tj. u Liku. U Hrvatskoj se plemićki naslov stjecao na dva načina, carskom ili kraljevskom darovnicom ili plemićkom poveljom,  tzv. grbovnicom koja se podjeljivala za različite doprinose nositelja grba ili cijele obitelji. U svezi sa senjskim plemićkim obiteljskim grbovima, treba istaknuti pitanje nastanka senjskog plemstva. Dakako,  o tomu  imamo najranije potvrde već krajem 15. st., a na to nas upućuju mnogi heraldički kameni spomenici iz Senja koji kazuju o starijem postojanju plemstva u Senju i njegovoj bližoj okolici. Izvore za postojanje pojedinih obiteljskih grbova treba potražiti izvan ovoga područja, uglavnom, u različitim arhivima i muzejima ili privatnim obiteljskim fondovima.
Mnogi su bili upisani u patricijat grada Senja, kao istaknuti plemići, a narodnim knezovima bila su priznata stečena prava. Plemići su upravljali gradom, a  zvali su se patriciji senjski i  bili su udruženi u Gradsko vijeće ( senatus urbis).
Postojala su tri vijeća  u ranijem razdoblju, Malo općinsko vijeće, Veliko općinsko vijeće i Vijeće plemića. Veliko vijeće bilo je sastavljeno od plemića i pučana,   a općinski sudac i kancelar bili su plemići  pa su po Statutu iz 1388.   bili najvažniji službenici općine - grada.
U gradu Senju bilo je nekoliko plemićkih obitelji iz Njemačke, Austrije, Kranjske i Madžarske:   Ritter-Vitezović, Portner, Edling, Lamberg, Stauber, Wernegg, Pauss de Rosenfeld, Aichleburg, Marburg, Lang i Helmen. Neke od ovih doseljenih obitelji pripadale su plemstvu grada i države odakle su se doselile ili su im habsburÅ¡ki vladari podijelili plemstvo i grb za različite zasluge. Članovi nekih plemićkih obitelji dospjeli su do neposredne blizine habsburÅ¡kih nadvojvoda i careva. Kranjske i Å¡tajerske plemićke loze nosile su srednjovjekovnu kolonizaciju unutaraustrijskih zemalja. Te su plemićke  obitelji  pripadale starim plemićkim lozama Svetog Rimskog Carstva.
Svi  su oni   doÅ¡li u Senj zbog trgovačkih ili vojničkih poslova te se  prilagodili   novoj sredini i isticali kao vrsni trgovci, pomorci, ratnici, državni službenici ili crkveni velikodostojnici. Bili su vjerni vladaru koji ih je uzvisio u plemićki stalež i dodijelio  im grb. Plemićke obitelji davale su biljeg gospodarskom,  političkom i kulturnom životu grada kroz dugi niz godina. Plemići su isticali svoje grbove na pročeljima obiteljskih kuća, na obiteljskim grobnicama, u mnogim poveljama i potvrdama, pa čak i na grlima cisterni iz dvoriÅ¡ta svojih obiteljskih kuća. Zato su senjski plemići i po tomu bili posebni u odnosu na druge plemiće.
Dva popisa senjske vojne posade iz 1540. i 1551. godine daju nam puno podataka o tomu, tko su bili pravi Senjani, a tko doseljenici te  koji su rodovi bili pučki, a koji plemićki  jer su časničke položaje mogli obnaÅ¡ati jedino plemići.  Posebna privilegija bila je dodjela gradskog patricijata koji je bio časno odlikovanje, a posebice se dodjeljivano kapetanima, vojvodama i drugim odličnicima grada za različite zasluge.
U zapovjedniÅ¡tvu vojne posade, dakle, služili su plemići koji su zauzimali dočasničke i časničke položaje, a iznos mjesečnih plaća govori nam o tome,   koje su bile časničke i dočasničke plemićke obitelji u stalnoj vojnoj posadi.
Prelaskom grada Senja pod habsburÅ¡ku vlast  priznaje se gradski Statut, stare povlastice i gradsko plemstvo. Zasigurno je veći rang imalo ono plemstvo koje je priznanje dobilo od Austro-  Ugarske, a manji ono plemstvo koje je imalo samo gradski plemićki status. Plemstvo u zemljama pod austrougarskom vlašću dodjeljuje vladar na temelju  grbovnice, a potvrđuje Hrvatski sabor na svojim sjednicama, dok su u Veneciji grbove birali sami pojedinci, nositelji pojedinih titula  jer mletački duždevi u svojim poveljama nisu dodjeljivali grbove. Heraldika se u Veneciji, dakle, razvijala slobodnije, bez nekih strogih pravila kao u  Austro - Ugarskoj.
U drugoj verziji Statuta iz 1640.    kralj Ferdinand III. potvrđuje stare povlastice i privilegije građana Senja. Po tom Statutu stanovniÅ¡tvo Senja dijelilo se na plemiće (nobiles), građane (cives) i stanare (incolae) koji nisu bili Senjani, a među njima bilo je dosta trgovaca i obrtnika. Na čelu grada bila su dva suca, jedan plemićki, a drugi pučki  (građanski), koji su birani svake godine. Sve općinske časti obnaÅ¡alo je nekoliko obitelji koje su činile gradski patricijat. PridoÅ¡lice svojim obrazovanjem, dobrim imovinskim stanjem, obnaÅ¡anjem različitih vojnih dužnosti ili ženidbenim vezama stječu veliki ugled u novoj sredini. Oni ističu svoj stari grb ili daju izraditi novi. Ženidbene veze, kao i sporovi oko pojedinih posjeda, povezivali su pojedine plemićke obitelji. Neke od ovih pridoÅ¡lih obitelji pripadale su, dakle, plemićima joÅ¡  u svojoj staroj domovini pa su tražili priznavanje plemićkih povelja.
Zanimljiv  je bio položaj doseljenih uskoka koji su mogli sudjelovati u životu grada  Senja jedino ako ih je Vijeće plemića proglasilo plemićima ili građanima Senja. Uskoci koji su doÅ¡li s plemićkim titulama nisu joÅ¡ imali plemićke povlastice jer nisu bili na hijerarhijskoj ljestvici senjskoga druÅ¡tva. Senjski plemići i građani zadržali su različite povlastice, koje vojnici koji su služili u posadama nisu imali.
Civilna i vojna uprava u gradu Senju, koji je joÅ¡ od rimskog razdoblja  imao dugu tradiciju gradskog života,.bila je integrirana u jednu cjelinu, jer grad Senj nije bio nikada  isključivo vojni grad. Civilni dio života, dakako, odvijao se po kodeksima Statuta iz 1388.,  kada je grad priznavao vlast krčkih knezova Frankopana.
Između domaćih senjskih obitelji i novopridoÅ¡lih uskoka često su sklapani brakovi   pa se i na taj način jedan dio doseljenog življa inkorporirao u grad i gradski život.
Daničići, jedna od najslavnijih uskočkih obitelji podrijetlom iz Bosne,  Å¾enidbenim vezama bili su povezani s plemićkom obitelji Verones, Mikulanić , Blagajić, Hreljanović i Homolić. Prema jednom rodoslovlju obitelji Daničić iz 18. st., Juraj Daničić mlađi,  uskočki vojvoda, oženio se oko 1580.   Helenom Verones  koja je pripadala starom senjskom plemstvu obitelji Verones. Obitelj Verones doselila  se u Senj iz Italije, iz grada Verone.  Njegov brat  Matija bio je oženjen Katarinom Mikulanić, koja je bila kćerka uskoka građanskog podrijetla iz obitelji Mikulanić,   koja će kasnije od cara Rudolfa II. dobiti plemstvo i grb.
Nekoliko   plemićkih obitelji vodi podrijetlo iz Italije, a to su: Milanes, Marchioli, Verones, Carina, Bassan-Sacchi, Demelli, Sussani, Benzoni, Strozzi, Marotti, Petazzi, De Ponte, Della Rovere, Barbo, Cardinalibus, Locatelli, De Spalatin, Zandonati, Caballini, Palegriani, Tausani, Rubelli, Moretto, Desanti, Scarpa, Costtelioni, Benzoni, Gismano i  Minoli. Većina talijanski plemićkih  obitelji bila je ženidbenim vezama povezana s mnogim hrvatskim plemićkim obiteljima i te su obitelji uglavnom  bile pohrvaćene.
U popisu koji je objavio Mile Magdić nalazi se i popis građanskih porodica senjskih (familie cittadine di Segna).  Većina tih građanskih obitelji dobile su plemstvo zbog različitih doprinosa, a to su uglavnom bile domaće i doseljene obitelji koje su branile grad i čiji su članovi bili u vojnim posadama  ne samo Senja  nego i drugih gradova na prostoru Senjske kapetanije. Ove građanske obitelji uzdignute su u rang senjskih plemića, a neki su kao znak plemićke  Äasti imali i kamene grbove na ulaznim portalima svojih kuća. Bilo je slučajeva da su istaknuti pojedinci  da bi podigli svoj ugled sami uzimali grb, npr. trgovačka obitelj  BobuÅ¡. Grb je za njih bio znak časti i dostojanstva u gradu Senju jer su oni bili imućni trgovci i bogati građani.
Neki plemići zadržali su se u Senju duže vrijeme, neki su napustili grad u drugoj polovici 19. st., kada Senj gospodarski slabi poslije  izgradnje pruge Zagreb – Rijeka i uvođenja parobroda u pomorski promet, tako da se sva trgovina i promet prebacila u Rijeku. Grad  Senj i grad Bakar gospodarski slabe, opada broj stanovniÅ¡tva, a mnoge plemićke obitelji napuÅ¡taju Senj i odlaze u prosperitetnije gradove, u Rijeku, Karlovac i Zagreb.
Plemstvo grada Senja bilo je hrvatsko-ugarsko (Nobilis Hungariae Croatiae ac Slavoniae) te plemstvo Svetog Rimskog Carstva (Nobilis Sacri Romani Imperii), plemstvo Austrijskih nasljednih zemalja (Regnorumque Dominiorum haereditariorum), austrijsko carsko plemstvo, ugarsko i kranjsko plemstvo, dok papinskog plemstva nije bilo u gradu Senju. Mnogi plemići pripadali  su plemstvu grada Senja i bili su uneseni u protokol senjskih plemića – patricija,  tj. senjskog gradskog patricijata.
Mnogi dobivaju austrijsko ili ugarsko grofovstvo i barunat kao i pravo na proÅ¡irenje svoga plemićkog grba s novim pridjevcima. Nekima je dodijeljeno Odlikovanje viteza, Carskog ili zlatom ovijenčanog viteza (eques aureatus), zatim  Red anđeoske zlatne Konstantinove vojske  Sv. Jurja , Orden podvezica, utemeljen 1439., Orden zlatno runo Habsburgovaca  kao nagrada za zasluge i vjernost vladaru, utemeljen 1429., Red željezne krune III. razreda i Red Franje Josipa. Vitezovi Reda željezne krune III. razreda imali su pravo zatražiti od vladara nasljedno viteÅ¡tvo koje se uglavnom i dobivalo. Priznavanjem i dodijeljivanjem plemstva od strane Austro - Ugarske pojedine plemićke obitelji dobivaju nove pridjevke  koji postaju sastavni dio njihova imena kod tituliranja. Austrijsko plemićko viteÅ¡tvo i barunat dobivao se promaknućem u plemićki stalež i dodijeljivanjem plemićke diplome, odnosno grbovnice. Bilo je dosta senjskih plemića i plemićkih obitelji koje su odlikovane Redom Željezne krune ili Redom Franje Josipa, a svako od ovih  navedenih  odlikovanje nosilo je viteÅ¡ki naslov.
Grbovi senjskih plemića uglavnom pripadaju tzv. razdoblju mrtve heraldike ( 16. - 18. st.), a nekoliko grbova je iz razdoblja 19. stoljeća. U stilskom pogledu grbovi uglavnom nose osobine razdoblja u kojem su nastali  te su renesansne i barokne izvedbe, a odlikuju se bogatim dekorativnim elementima i različitim ukrasima.
Nekoliko kamenih grbova  iz grada Senja pripada razdoblju gotike i renesanse. Iz 20. st. nema grbova  jer  se nakon propasti Austro – Ugarske 1918.   grbovi   nisu dodjeljivali. NajviÅ¡e je plemićkih naslova i grbova  dodijeljeno  u 18. st., kada je plemstvo gospodarski ojačalo svoj položaj i ugled na ljestvici senjskog druÅ¡tva i pripadnosti nobilima. Raspon starosti senjskih plemićkih grbova ide od 14. st., a obuhvaća  vladavinu krčkih knezova Frankopana, hrvatsko - ugarsko razdoblje i austrijsko, odnosno  razdoblje vladavine loze Habsburgovaca.



SIMBOLIKA U GRBOVIMA SENJSKIH PLEMIĆA

Kada je u pitanju simbolika i likovi na senjskim grbovima, onda se s pravom može reći da su senjski plemićki grbovi puni  različite simbolike koja se odražava kroz uporabu različitih likova u Å¡titovima pojedinih grbova.
Zanimljiva je kombinacija simbola,  ali ipak u grbovima dominira životinjski svijet: lavovi, kune, kozorog, vuk, orlovi, grifoni , jednorog, zatim oružje: sablje, buzdovani , mačevi, puÅ¡ke, bradve, koplja i vojnici s kalpacima.
Često su na grbovima kao likovi  kule , tvrđave, zvonici, cisterne, ključevi  i drugi dijelovi arhitekture. Na nekoliko grbova imamo i dijelove ljudskog tijela: glave, ruke ili čitavo tijelo.   Na nekoliko grbova prikazane su zastave i kugle.
Posebice su u grbovima zastupljene turske glave s turbanima koje su nabijene na sablju, a taj lik i motiv je simbolizirao stoljetnu borbu ovih prostora protiv Turaka. Čest  je lik   u senjskim plemićkim grbovima   oklopljena ili obučena ruka desnica u kojoj je uglavnom sablja ili mač.
Dosta je zastupljen i biljni svijet u senjskim obiteljskim grbovima: ruža, ljiljan, tulipan, stablo drveta,  zeleni ili osuÅ¡eni list i drugi različiti cvjetovi.
Često su i vojnici u ratnim odorama, likovi nebeskih pojava, najčešće zvijezda, polumjesec, trobrijeg,  a na dvama  grbovima  nalazi se rijeka kao nebeska pojava.
S pravom možemo reći da je jako malo, gotovo nikako,  zastupljena pomorska simbolika u grbovima  iako je Senj bio pomorski i trgovački grad tijekom cijelog svoga povijesnog razdoblja.                        
Brod kao heraldički lik nalazi se na grbovima senjskih plemićkih i trgovačkih obitelji  Sussani (Suzan ili Suzanić), Krajač i Rubelli.
Heraldički Å¡titovi  u grbovima senjskih plemićkih obitelji  su razdijeljeni, raskoljeni, raščetvoreni te su različitog   oblika, od polukružnih, jajolikih, konkavnih  ili  Å¡titova u obliku konjske glave ( testa di cavallo ).
Kacige su najviše turnirske i na kopču, s otvorenim i zatvorenim vizirom.
Ukrasi na kacigama obično imaju neke zajedničke nazivnike,  a ukras je neka životinja, dijelovi ljudskog tijela, dijelovi životinje ili perje, zastave ili neka od nebeskih pojava. Na nekoliko kaciga  nalaze se krune kao znak ranga i povlastice plemstva, a to su uglavnom barunske i grofovske krune.
 

VINODOLSKO PLEMSTVO

Vinodol,  ili kako su ga joÅ¡ Rimljani zvali « vallis vinearia» ili « dolina vina je prostor od grada Novog Vinodolskog do Križišća( to je Vinodol u užem smislu), a Vinodol u Å¡irem smislu je i Hreljin, Bakar, Kraljevica   Trsat i Grobnik.
Poznati utvrđeni kašteli-gradovi na ovom prostoru bile su: Ledenice, Bribir, Novi, Grižane, Belgrad, Drivenik, Hreljin, Grobnik i Trsat. Spomenuti gradovi poimence su navedeni i u tekstu Vinodolskog zakonika iz 1288. godine koji je donešen u Novom Vinodolskom.
Kroz cijelu povijest Vinodola na Å¡irokom prostoru,  dakako,  uz  plemićke obitelji Frankopane i Zrinske, kao neosporne gospodare ovih prostora,   sve do kraja 17. st. živjeli su i drugi hrvatski plemići,  koji su obnaÅ¡ali različite upravne dužnosti, a plemićki status i pravo na grb obitelji su dobile zbog revnosti u obnaÅ¡anju tih dužnosti od austrijskog cara-kralja, a naročito su se istaknuli oni koji su obnaÅ¡ali vojničke dužnosti.
Među mnogim plemićima Vinodola bili su upravitelji pojedinih imanja, ili frankopanskih ili zrinskih, potknežini, kapetani, kaÅ¡telani i  porkulabi mnogih utvrđenih gradova-mjesta u Vinodolu, a te dužnosti su bile nasljedne.
Vinodolsko plemstvo pripadalo je hrvatskom donacijalnom plemstvu, a plemstvo s pravom na isticanje grba dobili su od cara-kralja dodjelom plemićke povelje (grbovnice) ili plemićkog  lista.
Zbog čestih napada Turaka s prostora Vojne krajine naseljavalo se dosta stanovniÅ¡tva iz Like, Senja i ModruÅ¡a, a među njima je bilo i plemićkih obitelji koje su se trajno naselile u Vinodol.   Mnoge plemićke obitelji su se poslije    odselile iz Vinodola  u druge krajeve Hrvatske, gdje i danas mnogi žive.Od plemićkih obitelji Vinodola svakako treba uz Zrinske i Frankopane spomenuti: Butkoviće, Zduniće, Hadroviće, Tonkoviće, Lončariće, Ježiće, MarijaÅ¡eviće, Kabaline, Mrzljake, Jurjeviće, DurbeÅ¡iće,  Suviće, Striziće, DeÅ¡iće, Mažuraniće koji su obnaÅ¡ali kneževsku vlast u Novom Vinodolskom tijeko 17. i 18. st., ali uvijek spominjemo hrvatskog bana pučanina Ivana Mažuranića koji je dobio odličje Red Željezne Krune I. razreda, a to odlikovanje je nosilo plemićki stalež i omogućavalo naslov baruna ili grofa. Ban Ivan Mažuranić nije želio primiti to odličje.  
Sve te plemićke obitelji ostavile su duboke tragove i spomen iako su kratko živjele na prostoru Vinodola, a to se uglavnom vidi po pridjevcima koje su te plemićke obitelji nosile,  Å¾iveći daleko od Vinodola, npr. “ Vinodolski”, “de Bribir”(Å uvić), “Grobnički” (DurbeÅ¡ići)i “Hreljinski”(Krajači).

HVALA VAM NA ČITANJU




Dubravka Peić Čaldarović, Grbovi hrvatskog plemstva-činjenice kulturnog naslijeđa i identiteta, Povijesni prilozi, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., str. 88.
Enver Ljubović, nav. dj str. 44
Likovi nebeskih pojava bili su dosta omiljeni u vrijee Hrvatskog narodnog preporoda po ugledu na «ilirski grb» ili  tzv. ljeljivu, a to je bilo vrijeme Å¡irenja nacionalnih ideja, a posebice afirmacijei hrvatskog njiževnog  jezika i kulture uopće.
Blaženka Ljubović-Enver Ljubović, Grbovi i natpisi na kamenim spomenicima Senja, Senjsko književno ognjište, Senj, 1996., str. 5.


Aoj Liko kamena državo,
tebe mi je ostaviti žao.

 


Back to top