« Odgovori #1 : Listopada 20, 2008, 20:46:50 »
Stanje pismenosti i izvanškolsko narodno prosvjećivanje
Između dva rata postojala je niska razina pismenosti na našem području. O tome govori zapis Brinjaka Petra Stankovića koji je bio suradnik Rudolfa Hercega u podizanju narodne prosvjete opismenjivanjem što je provodilo prosvjetno krilo HSS-a, preko ogranaka Seljačke sloge. Stanković je poznavao tu problematiku u svome rodnom kraju pa je to priopćio u stranačkom glasilu »Dom«. Isti autor tvrdi da je nepismenost u brinjskom kraju u razdoblju 1910.-1921. g, pala s 80 posto na 55 posto od broja cjelokupnog pučanstva. Iako je ovaj napredak u borbi za pismenost bio očit, ipak je nešto preko polovice pučanstva u tadašnjem kotaru Brinje bilo nepismeno. Bili su dakle »slijepi kod
zdravih očiju« kako se to običavalo slikovito reći. Rečeni autor gleda toj činjenici u oči preko brinjskih radnika, koji su, prema jednom zapisu Vladimira Vučića, na rad odlazili »...veseli i sretni samo kad su našli posla«. Zapošljavali su se na izgradnji tunela, cesta i željezničkih pruga i drugim sličnim radovima širom Europe i na drugim kontinentima. Među njima, rijetko je tko bio pismen, te Stanković dalje kaže: »Nisu tako bili u stanju svojima pisati, a ni pismo od kuće napisano rukom općinskog pisara, nije im imao tko pročitati.« Tvrdi da je on s 13 godina pošao na rad u Vestfaliju te je tamo među tridesetak svojih Brinjaka bio jedini pismen. Nedjeljom, na dan odmora, neumorno je za njih pisao pisma u zavičaj. (Krpan)
U Stajnici su se u prosvjetiteljskom poslu isticali tamošnji učitelji Grga Fajdetić i Mara >Štefanac, te industrijalac Josip Murković. Tako bilježimo u “Hrvatskom radiši” broj 8/1924 “da je 19. ožujka iste godine održao velečasni g. župnik Ružić pod lijepim brojem sakupljenih rodoljuba predavanje o radu našeg društva (misli se na “Hrvatskog radišu”) te je osnovano povjerenstvo: Stanko Ružić, župnik, povjerenik Josip Murković, veletrgovac, Tomo Sertić, trgovaci Anton Murat, učitelj i Grgur Fajdetić, učitelj.
Usprkos navedenom i svemu drugom poduzetom u svrhu iskorjenjivanja nepismenosti Brinjski je kotar 1939. g. iskazivao još uvijek velik broj analfabeta - bilo ih je 46,31 posto od broja cjelokupnog stanovništva. Po općinama je to izgledalo ovako: u Brinjskoj općini bilo je 42,02 posto nepismenih, a u Jezeranskoj 42,59 posto, računajući od ukupnog broja žitelja. Ako usporedimo ove postotke s onima iz 1921. g. (55 posto), dolazimo do zaključka da su uspjesi u širenju pismenosti u dva nepuna desetljeća (1921.-1939.) bili dosta skromni. (Krpan)
Između 1930. i 1938. g., dakle u posljednjim godinama Kraljevine Jugoslavije imamo dokumentiran pregled stanja školstva u većem dijelu Brinjskog kotara. Sve škole bile su u četverogodišnjem trajanju, s neodređenim naznakama o polasku petih razreda. O tome posjedujemo kvalitetno izvješće iz fundusa školskog muzeja u Zagrebu. Četverorazredna škola u Stajnici brojila je 166 učenika, među kojima su prevladavale polaznice, dok su po narodnosti svi učenici bili Hrvati. Poludnevna nastava održavana je u dvije učionice, bez slobodnog dana u tjednu. Uz ravnateljicu škole Mariju Štefanac predavao je i Franjo Belec, a za učiteljicu Štefaniju Rubin nije u izvještaju jasno je li na školi predavala, možda samo dio školske godine. Broj školskih obveznika (možda s obveznicama više narodne škole) iznosio je 325, no od nepolaznika zapisano ih je samo tri. Među navedene okolnosti koje sprečavaju pohađanje nastave izvjestiteljica je navela snijeg i vodu. Gotovo da je zapanjujući broj analfabeta na stajničkom školskom području - zabilježeno ih je čak 518 (261 muškarac i 257 ženskih).
Ovu školu polaze đaci iz same Stajnice te iz zaselaka koji su lako uočljivi iz pregledne skice, i to su: Štefanić, Selo, Mesić Selo, Murković Selo, Brdo, Kalun, Vlahinić Selo, Vrilsko Selo, Sv. Petar, Vučetić Selo, Čarapovo Selo i Tominčeva Draga. Iz ova dva posljednja zaselka đaci su do škole prevaljivali put od 4 odnosno 5,5 km. Stoga je razumljiv prijedlog ravnateljice stajničke škole da bi valjalo otvoriti novu školu za polaznike iz Tominac Drage, Vlahinić Sela i Čarapovog Sela. Kao kuriozitet treba uzeti činjenicu da se škola u Stajnici opskrbljivala vodom iz bunara udaljenog 250 m!
Između svjetskih ratova organiziraju se razni tečajevi za odrasle, kako bi u nerazvijene krajeve došlo do prodora novih znanja i tehnologija. U Stajnici je održana 1936. godine domaćinska škola koju su pohađale Marija Dumenčić, Mande Mesić-Žeravica, Marija Sertić-Mišova, Anica Sertić-Jurumova, Ane Murković-Brkina, Kate Sertić-Araličeva, Anica Vučetić, Marija Perković-Svitinova, Milka Movrić-Mlinarica, Ane Sertić-Aralica, Ane Vučetić, Jelka Perković-Palamentova, učiteljica Mare Štefanac, učiteljica Ančica Murković (podatke dao Zvonko Dumenčić). U školi se učilo o ručnom radu, kuhanju, higijeni, domaćinstvu, tkanju i sličnom. Obuka je bila u staroj školi na Kolišču. Predavači su bili vrsni stručnjaci. O detaljnijem stanju stajničkog školstva izmđ|u dva svjetska rata, kada je u Stajnici doslovce bujao život, saznajemo od naše kazivačice gospođe Marije Mice Movrić rođ. Vuković i Nikole Mesića-Perkovića, tadašnjih pučkoškolaca:
Najpoznatija učiteljica tog vremena bila je Marija Štefanac, koju smo od milja zvali Mare. Stajnica joj
je bila prva služba u karijeri. Bila je vrlo draga osoba. Iz tog vremena poznat je još jedan vrlo vrijedan učitelj Grga Fajdetić. Bavio se osim učiteljskog posla i vođenjem trgovine Hrvatske seljačke stranke, koja se nalazila u dvorišnoj zgradi stare škole. (O njemu nešto više u poglavlju Političke stranke u Stajnici). Nakon njegovog odlaska mijenja ga Stajničanka Ančica Murković. Ona će s učiteljicom
Marijom Štefanac uspješno voditi niz školskih aktivnosti. Marija Štefanac imala je prekrasan glas, zbog čega je vodila crkveni kor (zbor), a Ančica je podučavala žensku djecu ručnom radu i drugim vrijednim aktivnostima. Neko je vrijeme radio i učitelj Josip Kranjčević iz Kompolja. Njega je naslijedio učitelj Josip Blažina iz Kraljevice, kao student siromašnih roditelja. On je puno pridonio prosvjetiteljskom
radu u Stajnici, osobito oko učenja djece, raznim poljoprivrednim vještinama i oblikovanja. Posebno su u tom poslu bila darovita dva naša mladića, Jure i Perica Vuković - Kovač. Oni su toliko bilo vješti u izradi raznih dijelova za kola i sličnih predmeta da su oduševljavali učitelja. Bio je darovit i inteligentan i Jure Dumenčić-Gruntaš. Nažalost zbog nedostatka sredstava ti se mladići nisu mogli dalje školovati, i morali su ostati na selu. Jedna od značajnih i hvale vrijednih aktivnosti učitelja Blažine bilo je podučavanje naših dečki vještinama cijepljenja voća. Nakopao je na Brezovači divljih voćaka, koje je
kalemio u školskom vrtu. Time je našim dečkima pokazao vještine kalemljenja, koje do tada nisu bile po znate našem puku. Bavio se također sa uzgojem pčela, imao je nekoliko košnica, pokazujući djeci kako se pčele uzgajaju i održavaju. Godine 1926. glavna atrakcija u Stajnici bila je njegova nabava kino-kamere (projektora), koja se vrtila ručno. Stavio je crne zastore na prozore i pustio projekciju prvog filma u povijesti Stajnice! Pokazivao je uglavnom edukativne filmove o zdravstvenoj problematici, kao što je pojava uši i borba protiv njih, općoj higijeni i slično. Ovime je bitno pridonio napretku našeg sela. Učitelj Blažina otišao je nakon toga na studije, koje je uspio završiti. Poslije je radio kao profesor i direktor na Pomorskoj školi u Bakru, gdje je navodno i umro.
Poslije njega došao je novi učitelj Milan Štrk, osoba nemirna duha, sklona dinamičnom Gradskom životu. Prije toga bio je na službi u Drežnici. Njemu se u Stajnici nije sviđalo, jer je naše mjesto udaljeno od većih gradskih središta, nije imalo autobusa niti vlaka za prijevoz. Jedva je čekao da ode. Često je znao zapjevati ovu pjesmu:
“Al je meni u Stajnici lipo,
kao vragu na prtenom špagu.”
U to je vrijeme u Stajnici bilo jako puno đaka. Iz pojedinih obitelji bilo ih je i po pet. Žene su nerijetko rađale i do desetoro djece. Znalo se često dogoditi da pojedine žene u isto vrijeme dobiju i unuče i da rode svoje dijete! Zbog takve situacije ali i zbog sveopćeg siromaštva djeca su se oblačila u platnene odjevne predmete od domaće konoplje, pravile su se svitice, kikljice, hlačice, gaćice i kaputići. Kad sam imala 5-6 godina mama mi je sašila i u zelen farbu ofarbala kikljicu.
Kazivačica Zora Bujanović, rođ. Rajković sjeća se da su u “našu su kuću dolazili učitelji i svećenici. Poznata je bila učiteljica Jelena Vrkljan kao vrstan pedagog i vrlo dobra osoba. Bioje u Stajnici i vrlo strog učitelj Jura Perija, koji je tukao djecu.”
Drugi svjetski rat i poratno razdoblje
U početku rata nastava se odvijala uz velike poteškoće. Tada je učitelj bio stajničan Mata Rajković, koji će kasnije postati visoki partizanski dužnosnik. Tijekom 1942. godine zbog izraženih bojnih djelovanja Škola je zatvorena.
Poslije rata školstvo se našlo u izuzetno teškoj situaciji. Prijeratna školska zgrada bila je neupotrebljiva za nastavu. Prve aktivnosti odvijale su se pod vedrim nebom a nešto kasnije u privatnim kućama Tome Perkovića-Svitine, Franje i Jure Rajkovića, Sertić-Tikvice i Mile Sertića-Porkulaba. Prosvjetni djelatnici bili su domaći ljudi koji su znali čitati i pisati, jer stručnog kadra tada nije bilo. Tako su prvi «prosvjetari» bili Mate Vučetić, Pava Vranić, Mile Blažanin, Mica Krznarić i Pave Perković-Ujak. Nakon njih dolaze školovani učitelji poput Marka Šimunića i Stjepana Horvata. Njima je bilo izuzetno teško organizirati nastavu jer su imali do četvrtog razreda i do 240 učenika. Uvjeti života i rada bili su vrlo teški pa su učitelji dolazili raditi samo po «dekretu». Stanovali su isključivo kao podstanari kod nekoga tko je imao slobodnog prostora, što je u ono poslijeratno vrijeme bilo izuzetno teško pronaći. Bili su izuzetno poštovani u lokalnoj sredini. jer su uz svoj posao bili i savjetnici, prosvjetitelji, voditelji društvenih i kulturnih aktivnosti, pravnici ali i liječnici.
Pojedinci su bili pod prismotrom vlasti, a poneki i zatvarani. Marko Šimunić, inače vrlo poštovan učitelj bio je osuđen zbog navodnog rada protiv vlasti, jer je imao radio-prijemnik i slušao je strane radio-stanice, što je za ono vrijeme bio veliki «grijeh». Njegov radioprijemnik radio je zbog nedostatka elektroenergije na 30 baterija, serijski spojenih, s kapacitetom rada od nekoliko sati.
Dugo vremena u međuratnom razdoblju bila je aktualna izgradnja još jedne školske zgrade u Stajnici. Međutim bilo je vrlo teško dokazati opravdanost nove zgrade. Da bi stanje što više dramatizirali, godine 1927. upisana su i djeca godište mlađa tako da je bilo kritičnih 95 đaka u staroj školi na Kolišću. Međutim, iduće godine nakon ubojstva Stjepana Radića dolazi do diktature kralja Aleksandra i odustajanja od bilo kakve gradnje. Nova škola izgrađena je tek 1947. i nazvana je škola u Tominac Dragi, poznatija kao škola na Brigu. U nju su išli đaci iz Tominac Drage i Čarapovog Sela. Učitelji u toj školi bili su Marija Holjevac, Ivica Mudrovčić, Dragica Lolić, Ruža Buneta, Jurica Sertić-Porkulica, Tone Vuković, Joso Murković, Tomica Vuković, Mirko Perković- Čerišnja i na kraju Jure Perković- Svitina. Ova je škola radila do 1961. godine. Nakon njezina ukidanja učenici iz Tominac Drage idu prva četiri razreda u školu u Lipicama a ostali na Kolišće. Godine 1952. zabilježeno je da je u stajničkoj školi zabranjeno učenje vjeronauka. Bila je to mjera komunističkih vlasti s ciljem ateizacije mladog naraštaja. Međutim, ta mjera nije naišla na razumijevanje kod Stajničana koji i nadalje svoju djecu odgajajuu katoličkom duhu, ali izvan škole.
Od 1958. godine zbog velikog broja učenika nastava se održavala u kući Tome Sertića- Tikvice i u školi na Kolišću, kada je uvedena osmogodišnja škola. Škola je najprije bila četverogodišnja a zatim šestogodišnja i na kraju osmogodišnja. Uvođenjem osmogodišnje škole bilo je potrebno osigurati i veće kapacitete školskih zgrada. Takva situacija zahtijevala je izgradnju novih kapaciteta, osobito iz razloga što su đaci iz okolnih sela-Jezerana, Črnca, Razvale i Lipica išli na nastavu od petog do osmog razreda u Stajnicu. Za tu je potrebu preuređena jednokatna zgrada nekadašnjeg zadružnog doma koji je izgrađen 1947. godine. Nova škola započela je s radom školske godine 1962/63 i zadovoljavala je za ono vrijeme svojim kapacitetom. Na katu je imala četiri učionice i sanitarni čvor, dok je u prizemlju bila zbornica, ured upravitelja i tajnika kemijski i fizikalni laboratorij i improviziranu prostoriju za tjelovježbu. Prvi direktor bio je Bogdan Vuksan. Godine 1963. stajničku školu pohađao je 241 polaznik. Učitelji su bili Bogdan Vuksan
(upravitelj), Vinka Ledenko, Ljerka Mesić, Blanka Harapin, Katica Vidaković i Đurđa Bjelobrajdić. Kratko vrijeme radio je i naš Stajničan Ivica Biondić, danas profesor na Učiteljskokj akademiji u Zagrebu. U to je vrijeme bila vrlo aktivna folklorna i dramska sekcija. Zabilježeno je da je zima 1968/69. g. obilovala snijegom zbog čega su đaci onemogućeni u redovitom dolaženju na nastavu punih osam dana.
Među česte organizacijske promjene osnovnog školstva spada i ona iz 1973. g. kad je osnovan Centar osnovnog obrazovanja »Narodni heroji Brinja« s tadašnjim osnovnim organizacijama udruženog rada »Srđan Uzelac« u Brinju, «Ljubica Gerovac« u Stajnici i »Ivica Lovinčić« u Križpolju.
Veliku ulogu u osuvremenjavanju škole u Stajnici imao je nastavnik i upravitelj Jure Perković-Svitina. Poslije 1971. izgrađeni su školski stanovi kako bi se poboljšao standard prosvjetnog osoblja. Izgrađena su i asfaltirana igrališta za tjelovježbu i športske igre. Školska zgrada je u to vrijeme znatnije obnovljena. Nažalost, sve to nije spriječilo daljnja iseljavanja stanovništva. U tom su vremenu učitelji i nastavnici bili Anica Šprajc, Ivica i Savka Mesić, Anica Krznarić, Ludvig Kušanić, Ivica Šimunić, Mandica Pavlović, Marica Lasić i Zora Kranjčević.
Najpoznatiji stajnički prosvjetni djelatnik Jure Perković - Svitina, poklonio je 31 godinu rada stajničkojškoli, odgojivši brojne generacije.
webmaster@nasa-lika.com
Forum
Pomoć
Traži
Prijava
Registracija
Tema: Povijest školstva i narodnog prosvjećivanja (Posjeta: 8297 )
