« Odgovori #8 : Siječnja 10, 2008, 12:10:01 »
Vitomir Lončarić (1973.)
Poeziju počinje pisati 1990. zaokupljajući svoju misao sa tematikom starih majstora poezije koji oduvijek tragaju za istinskom ljubavi, pronalazeći sebe kao pjesnika novog duha i novih vrijednosti. Životni put ga vodi od Zagreba do svih većih europskih prijestolnica (Munchena, Amsterdama i Parisa) gdje pokušava proniknuti smisao umjetnosti i poezije. Vječni borac protiv jednog načina mišljenja želi približiti poeziju svakom čovjeku kao jedan od predivnih oblika umjetničkog izražaja koji omogućuje snovima da dobiju konture umjetničkog djela .
NA KRAJU
NAŠAO SAM JEDNO MIRNO MJESTO
GDJE STARI NAŠI ŽIVJET SU HTJELI
AL SAV ŽIVOT ODANDE JE NESTO
ONDJE BITI ONI NISU SMJELI
SAMO JE KAMEN TAMO I STOJI
DA VAM POKAŽE SVOJU KRUTOČU
VJEKOVIMA ONDJE DANE BROJI
UZ TAMU TIHU HLADNU SAMOĆU
TAKO JE SVIMA POD STARE DANE
SVI ĆE NA KRAJU SAMI OSTATI
DA U STAROSTI VIDAJU RANE
KOJE NEĆE NI ZACIJELITI
JEDINO MOŽDA OSTANE NEŠTO
NEKAKAV MALENI DJELIĆ OD NAS
S CILJEM DA PRKOSI DALJE VJEŠTO
U SAMOĆI DA GOVORI ZA VAS
BEZIMENA PJESMA
VEĆ DUGO OČIMA NE VIDJEH SUNCA SJAJ
NI OBLAKE ŠTO KREĆU NA OPASAN LET
GDJE JE NESTAO ONAJ PREDIVNI SVIJET
ZAR VEĆ SVEMU LIJEPOM DOŠAO JE KRAJ
BEZ UPOZORAVANJA NESTA ŠAPAT KIŠE
BEZ VRISKA UGASIO SE IZVORA TOK
A DO NJEGA PLAMEN PROŽDIRE BOROV SOK
I PLANINE ZAUVIJEK NEMA VIŠE
TUGA I PUSTOŠ SU OPET ZAVLADALI
SVIME O ČEMU SAM UVIJEK PISAO
PAKOST I ZLOĆA UKRALI MI MISAO
O LJUBAVNOM SNU KOJEM SMO SE NADALI
OSTADOH ZASLIJEPLJEN I BEZ DOMA SVOG
SA KRILIMA OD STAKLA KRHKIM ZA ZADNJI LET
NA MORU STRAHA PUTU ZA NOVI SVIJET
GDJE KLJUČ JE ŠTO OTVARA TAJNU SRCA TVOG