« Odgovori #6 : Prosinca 07, 2010, 11:30:43 »
Blaž Devčić rođen je 3. ožujka 1916. u Krasnu u Lici od oca Josipa i majke Mande rođ. Devčić. Roditelji su imali osamnaestoro djece; deset sinova i osam kćeri, od kojih je desetero pomrlo još u djetinjstvu. Od tri preživjela sina Blaž je bio najmlađi. Još kao dječak izdvajao se od ostale djece po vidljivom talentu za praktični rad s drvetom i glinom, izrađujući od tih materijala figurice i razne igračke.
Budući da je u školi bio vrlo napredan, učitelj iz Krasna ga je 1926. god. poslao na daljnje školovanje u Zagreb, točnije u Dječačko sjemenište. Vidjevši njegov talent za kiparstvo, poslali su ga kod poznatog kipara Ivana Meštrovića na daljnje usavršavanje. Gimnaziju je završio do šestog razreda. Tijekom boravka u Zagrebu u više je navrata morao iz raznih razloga mijenjati mjesto stanovanja.
Godine 1932. odlazi iz Zagreba u Beograd gdje se bavi izradom portreta, raznih dekorativnih figura i prikladnih stvari za nadgrobne spomenike. Kako se s vremenom broj narudžbi smanjivao, a time i broj kupaca, 1935. Blaž se ponovno vraća u Zagreb. U to se vrijeme upoznao s nekim uglednim kiparima i profesorima s Akademije likovnih umjetnosti. Bavio se portretiranjem i izradom skulptura. Već nakon dvije godine, dakle 1937., Blaž je napustio Zagreb i otišao u Novi Sad gdje je boravio oko pola godine, a potom u Čazmu, u zaselak Gromulje, kod svojih rođaka.
U Čazmi je upoznao Anu rođ. Kupsjak s kojom se nakon dvije godine oženio. S Anom je Blaž prihvatio i posvojio njezinog izvanbračnog sina Duška, kojeg je jako volio, a i Duško njega, što se moglo jasno vidjeti iz nekih Duškovih pisama upućenih Blažu u bolnicu ili, pak, nekih njegovih životnih poteza nakon majčine rastave. Blaž je sa svojom obitelji najprije boravio u Banjoj Luci, a potom u Bjelovaru gdje je otvorio svoj atelje. U to vrijeme nastaju prve bračne krize. Odlučivši napustiti Anu, otišao je u svoj rodni kraj Krasno. U međuvremenu je Ana dospjela u bolnicu, a trogodišnji sin Duško kod nekih prijatelja na privremeno skrbništvo. To je Blaža jako pogodilo i vratio se ženi. Budući da je u vrijeme NDH politička podobnost bila vrlo važna kao uvjet za zaposlenje, Blaž je bio prinuđen prihvatiti ustaški pokret. Na taj način 1943. god. postaje kotarskim službenikom u Čazmi. Iste godine seli u Zagreb i postaje zamjenikom kotarskog predsjednika u Dugom Selu. Blaž nije previše mario za trenutnu političku situaciju pa je jednom prilikom potajno pomogao partizanima omogućivši im dovoz potrebnih lijekova. Zbog toga je bio osuđen i istjeran iz kotarske službe. Zahvaljujući Božjoj pomoći i samilosti tadašnjeg kotarskog predsjednika, Blaž je ostao na životu unatoč smrtnoj presudi. Zanimljivo je da su ga i partizani kasnije optuživali za izdaju, navodeći da je u vrijeme NDH pomagao u izradi papirnatih novčanica i poštanskih maraka. Zbog toga ga je policijska vlast privodila, maltretirala, tukla i mučila do te mjere da se to, prema mišljenju mnogih koji su Blaža poznavali, odrazilo i na njegovo psihičko zdravlje.
Sljedeće godine Blaž s obitelji seli u Zagreb kod svoje sestre Julijane Dodigović. U to vrijeme žive vrlo skromno, mogli bismo reći bijedno.
Unatoč ženinom neodobravanju i nerazumijevanju njegovih umjetničkih potreba, Blaž se 1949. god. upisuje na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu - odjel kiparstvo kod prof. Vanje Radauša. Vrlo uspješno položio je sve ispite V., VI. i VII. semestra, no VIII. mu je semestar ostao neocijenjen, iako ga je uredno odslušao. Razlog je bila njegova teška psihička bolest zbog koje je najviše vremena provodio po psihijatrijskim bolnicama. U vrijeme studiranja stupio je u kontakt s brojnim poznatim imenima. Uz Meštrovića, radio je i kod prof. Antuna Augustinčića koji ga je i potaknuo na upis na Akademiju, potom na zagrebačkom groblju Mirogoju kod kipara Bakića. Zanimljivo je da ga nitko tada nije zvao osobnim nego umjetničkim imenom Vlaho, što je također dosta govorilo o uspješnosti njegova rada.
Tijekom 1951. god. Blaž je u više navrata boravio na psihijatrijskom odjelu zagrebačke bolnice Rebro. Za vrijeme prvog boravka, koji je trajao nešto više od dva mjeseca, ustanovljena mu je dijagnoza schizofrenia simplex. Nakon tih mučnih mjeseci Blaž je napustio bolnicu, uvjeren da će mu biti bolje u rodnom kraju Krasnu, no kako se zdravstveno stanje pogoršavalo, iste je godine bio upućen na psihijatrijsko liječenje u Vrapče. I tu je bio u nekoliko navrata, bježeći i ponovno se vraćajući. Žudio je za svojim rodnim krajem i vlastitim mirom. U vremenu izvan boravka u bolnici Vrapče Blaž se ponašao dosta neprilagođeno zbog čega su i bračne krize postajale sve jače. Ženu je okrivljavao za sve svoje životne neuspjehe. Liječenje mu je bio određeno radnom terapijom, no on se neprekidno tužio da je strašno dekoncentriran, da nema volje ni energije za rad. Za vrijeme boravka u Vrapču za skrbnika mu je bila određena sestra Julijana, budući da žena nije htjela imati kontakta s njim. Godine 1954. Blaž je bio premješten na psihijatrijski odjel bolnice na otoku Ugljanu gdje je boravio više od četiri godine. Tu je kao kipar imao svoju radionicu gdje je za liječnike izrađivao razne skulpture i vaze za bolnički vrt. Tako je u jednom pismu sestri Julijani napisao: "Radim neke vaze, kao da i ne radim ništa. Bog dragi neka te očuva onih riječi koje ja čujem. Što mogu, moram se pomiriti sa svojim udesom. (…) Pozdravlja Vas Vaš bijedni brat Blaž." Blaž se gotovo uvijek potpisivao izrazima "Vaš bijedni i zaboravljeni" ili samo "Vaš bijedni", a u pismu ženi "Vaš bijedni nekad suprug Blaž Devčić, bivši student kipar." U bolnici na Ugljanu Blaž je imao relativno široku slobodu kretanja, tako je mogao slobodno otići do Zadra u nabavku materijala za svoje radove. Tu je priliku 1959. god. iskoristio za bijeg u svoj rodni kraj Krasno. Otada se više nikada nije vratio ni u jednu psihijatrijsku ustanovu, već se prepustio životu u izvornoj krasnarskoj prirodi.
Osim izgubljenog psihičkog zdravlja, Blaž je izgubio i dozvolu za radnu sposobnost. Odlukom ondašnjeg Kotarskog suda u Zagrebu bilo je određeno da mu se "zbog duševne bolesti Schizofrenie simplex" oduzme radna sposobnost, a nekoliko godina kasnije, točnije 1964., i sposobnost za bračni život jer je, navodno, "na osnovi svoje umne bolesti nesposoban za život u bračnoj zajednici", što je kasnije išlo u prilog brakorazvodnoj parnici koju je pokrenula njegova dotadašnja supruga Ana.
Ogorčen, razočaran i neshvaćen, Blaž se povukao u svoj umjetnički svijet i u svoje skromno obitavalište u Krasnu gdje se, na svoj osebujan umjetnički način, sjedinio s prirodom. Posinjeni sin Duško napustio je majku i otišao živjeti u Australiju, no ostao je u kontaktu s Blaževom sestrom Julijanom. Ana je u međuvremenu pronašla novog životnog suputnika.
Blaževo je prvo stanovanje, nakon svih životnih prekretnica i nedaća, bilo u zaselku Modrići - štala sa šternom, koja je tada bila u vlasništvu Blaževa brata Mate. Blaž nije previše razgovarao s mještanima. Ponekad mu je dolazila njegova sestra Julijana. Prema njezinim riječima, ta je prva Blaževa kućica izgledala vrlo neobično, a budući da ju je Blaž neprekidno smanjivao i izmjenjivao, ona nikad nije bila istog izgleda i veličine
Od silnog pregrađivanja i smanjivanja od štale je ostala samo hrpa kamenja, stoga se Blaž preselio u obližnji zaselak Devčići u napuštenu kuću nekog Ilije koji je tada bio u Srijemu. Ni tu nije mogao duže ostati jer mu nije bilo dobro, pa je odselio u predio zvan Klanac, blizu zaselka Dujmišići gdje je od šiblja i dasaka sagradio neku daščaru. Zidovi i krov te daščare još uvijek stoje. Zidovi su bili napravljeni od paralelnih dasaka, a prozorski otvori natrpani suhim lišćem radi bolje izolacije.
Osim sa svojom sestrom, Blaž je održavao dobre kontakte i sa svojim prijateljem prof. Ivanom Tomljanovićem, akademskim slikarom iz Zadra, kojemu je izrađivao razne predmete, a za uzvrat dobivao alat za rad i ponešto hrane.
Često je kopao zemlju i iz nje izvlačio kamenje za svoje klesarske radove. Iz krasnarske je šume, pak, izvlačio debla i od njih pravio drvene skulpture. Tako je poznato da je iz drveta napravio bistu svoje žene koju je potom bacio u vatru. Bacanje radova u vatru bila je česta pojava u Blaža, stoga su mnogi svećenici iznuđivali od njega radove i na taj način spašavali umjetnine. Koliko mu je krasnarska šuma bila izvor inspiracije za brojna umjetnička djela saznajemo iz jednog intervjua s njime 1974. god. kada je novinar komentirao: "U jeli snijegom povitih grana odmah ste uočili oblike mlade vitke djevojke, na trulom panju pročitali ste beznađe života i surovost čovjeka, na nekom krču zloću prirode, na kakvoj kvrzi vidjeli ste obrise ljudske glave i sl. Nije li, zapravo, šuma pravi izvor Vaših inspiracija?" Blaž je tada odgovorio: "Jest, draga dušo, šuma je puna oblika i u njoj mi glasovi najglasnije govore." Blaž je svakoga oslovljavao s "drago dijete" ili "draga dušo".
Lički slikari i kipari
Lički slikari i kipari
webmaster@nasa-lika.com
Forum
Pomoć
Traži
Prijava
Registracija
Tema: Lički slikari i kipari (Posjeta: 15444 )
