« : Listopada 09, 2011, 20:17:41 »
OTOČAC—VENECIJA U GACKOJGodine 1689.dolazi do oslobođenja Like i Krbave, čime nastaje osmanska opasnost kao neposredna ugroza koja je cijelo 16. i 17. stoljeća obilježavala Gacka ide drugim tijekom. Potkraj 17. stoljeća, kada je osmanski čimbenik bio na svome zalazu, pogled na Gacku svrnuo je kranjački plemić i slovenski polihitostor Janez Vajkard Valvasor koji je svoje zapise o prilikama o Otočcu i Gackoj pretočio u knjigu Slava Vojvodine Kranjske (Die Ehre des Herzogthums Krain) koja je izašla u Ljubljani i Nunbergu 1689.god. u nekoliko svezaka na njemačkom jeziku. Valvazor, naravno u tom svom djelu neopisuje samo Otočac i Gacku on se razmjerno maginarno dotiče hrvatskih zemalja, ali ono što opisuje korisno je za naše razumijevanje tadašnjeg Otočca.
Tadašnji Otočac nije bio nimalo nalik današnjem Otočcu.
Otočac koji Valvazor opisuje jest utvrda na jednom otočiću usred Gacke koja tada nije imala regulirana i razvijala se po raznim rukavcima opasavajući tu utvrdu i kuće koje su bile građene izvan nje.Osim same utvrde koja je izgledala poput svojevrsnog otočića u Gackoj(po tome i dolazi naziv Otočac –otočić),postojale su i kuće domaćeg stanovništva ,koje su velikim djelom prema Valvasorovo opisuje i grafici koju on prigodno crta,zapravo bile sojenice podignute na stupovima duboko zabijenim u muljevito dno.Kuće na stupovima ležale su iznad vode ,a do njih se dolazilo ili priručnim mostom ili čamcima.Drugim riječima Otočac je tada, krajem 17.st. bio neka vrsta Venecije u Gackoj ,gdje je rijeka ,otprilike kao more u današnjoj Veneciji,kolala brojnim rukavcima odvajajući otočku utvrdu i kuće izvan nje jedne od drugih .Voda je zapravo markantno obilježavala konfiguraciju samoga naselja neračunajući utvrdu Fortica koja je bila na obližnjem brdu.
Valvasor dalje bilježi da je tlo u Gackoj vrlo rodno i i vrlo plodno ,da voda obiluje rukavima ,a usput govori i o nekim običajima i dominantnim pravcima koji su vladali u gačanskome društvu.Tako nap.spominje da su žene u Otočcu slabo poštovane,,a muškarci su svi vojnici i pod oružjem i svi se uz to što obrađuju zemlju ujedno i bore,odnosno mogu uzeti pušku kad god zatreba .Vrlo je zanimljiva činjenica da je otprilike sto godina nakon Valvasora jedan drugi pisac ,Senajnin Ivan Dominik Vukasović (koji je u drugoj polovici 18.st. bio otočki župnik i najviše pridonio tome da župna crkva u Otočcu poprimi izgled koji je u osnovnim konturama i danas prepoznatljiv),ostao je iza sebe spis Zemljopisni i povijesni novi opis Karlovačkog generalata u Kraljevini Hrvatskoj iz 1777,god. Koji je prije nekoliko godina proveden i objavljen kao posebno izdanje ,a do tada je bio u riopisu.Zanimljivo je kako Vukasović ,stotinu godina nakon Valvasora opisuje Otočac.Opisuje ga u detalje blisko onima koji daje i Valvasor.Vukasović tako piše da je Otočac na sve strane premrežen vodom Gackom i da se do kuća koje leže na stupovima u vodi može doći mostovima ili čamcima.Prema tom opisu ,jednako kao i Valvasovo ,vidljivo je daje Otočac i dalje bio svojevrsna Venecija u Gackoj U tih stotinjak godina od kraja 17.st. do kraja 18.st.,moglo bi se reći nije se gotovo ništa značajnije promijenilo u lokalnom krajobrazu.
Otočac 1777.god.imao isti izgled kao i 1689.god.Ležao je na Gackoj ,rijeka se razvijala oko svih kuća koje su pretežno bile sojenice ,a u sredini je bila Otočka utvrda i ,naravno na obližnjem brdu bila je Fortica.Taj izgled Otočca nije nimalo nalik današnjem Otočcu .Kako se to u međuvremenu promijenilo?Kada putnik danas dođe u Otočac ,ne može ni po čemu naslutiti da je nekada cijelo naselje bilo na vodi izgledalo kao Venecija,jer je Gacka regulirana i zapravo je ona ukroćena u svome koritu hidrotehničkim zahvatima tijekom 19.st.To je već vrijeme kada se Otočac širi,kada izlazi iz utvrde koja seruši,koja polako porimi današnji i vizualni identitet i kada se gradi i današnji kameni most preko Gacke.
Činjenica da je Otočac nekada izgledao poput vEnecije, čemu danas nema ni traga u lokalnom krajobrazu ,također je jedna od boljih povijesnoga identiteta ,danas više nije prepoznatljivo ,čak ni u rudimentarnim obrisima..D anema tragova u starim zapisima,da nema grafita ,karata i drugih ozvora na temelju kojih dolazimo do određenih spoznaja o prošlosti postojalo niti bismo znali,kao što je u 19.st. rekao njemački povijesničar Rank“wie ist es eigentlih geweswn“ili“kako je to zapravo bilo“Rankeova metodologija nije više temeljno nadahnuće suvremene historigrafije koja je otišla daleko naprijed u svome razvoju ,ali nije suvišno podsjetiti na njega u situaciji kada je najprije potrebno identificirati primarne činjenice da bi se dobio nužni okvir za popunjavanje slike o prošlosti.