« Odgovori #7 : Ožujka 30, 2013, 09:17:20 »
SELJACI
U proljeće, kad majka zemlja rastvori odmorna njedra
Sunčanim zrakama, što pljušte ko jesenje guste kiše,
I zadnji spomen zime južnjak, praćen cvrkutom ptica, zbriše..
Odlaze u polje s pjesmama, srca vedra.
Znadu:rad teški ih čeka, na kojeg su vikli odavno,
(s rođenjem već im je određen život patnje i znoja)
Al su ipak radosni, radosni gledajuć polje ravno
I čuteći novo rađanje svjetova sitnih bez broja.
Naskoro plugovi zaškripe i oranice se prošaraju
Zasvijetle na suncu redovi brazda crnih i vlažnih.
U dušama njihovim velike nade se bude i otvaraju
Vrela ljepote-vrela osječaja snažnih.
I zaborav na čas na umor i znoj, što se runi
S mokroga lica natapajući zemlju, gdje će pasti sjeme;
I ne osjete, zaneseni, sunce, što im prži tjeme
I aureolom zlatnom za mučeništvo kruni.
Oni koračaju i nesvjesno držeći plug, ko volovi daščući vuku.
Misli su im otplovile u budućnost, na konac ljeta
I premda znadu, da je daleko, da vide nagrađenu muku, vuku.
Žetvu gledaju dobru; nada ih grije sveta.
A kad ih nada prevari (kako to često biva)
I nakon krvave muke, mršavo rodi polje,
Svaki je pogrušen, šutljiv, bol tešku u duši skriva,
Al nije klonuo duhom; tješi se: bit će bolje….
1939.g.
Hm....prolitno oranje???.... ne virujen, da su u 1939 g. oni velike nade imali....pa, Bog zna...???