« Odgovori #12 : Ožujka 01, 2012, 18:49:27 »
Moj susjed iz djetinjstva
Jedno proljetno jutro u ranu zoru nije mi san htio na oÄi, dignem se i odma' zapalim cigaretu i jedno domaću rakiju za dobar startni dan, jer je dan bio dobro planiran od drugih dana, trebalo je ići orati, kopati, sijati, svaÅ¡ta se trebalo posijati kao kad živiÅ¡ na selu, sve nam treba i kako nam Bog da vrime ako je kiÅ¡a niÅ¡ od naÅ¡eg oranja, tako ja iziÅ¡'o napolje u dvorišće da vidim kakvo je nebo i kakvo će biti vrime. Odjednom kad sam iziÅ¡ao van ugleda jednog straijeg sjedokosnog gospodina kako Å¡eta oko jedne male uruÅ¡ene kuÄice koja je bila tako mala, i mislio sam samo;"O Bože, koliko je ova mala kućica doÄekivala i odpraÄala svoje ukućane". Sada je uruÅ¡ena i zakljuÄana, znali smo da gazda negdje postoji ali nikada nismo znali gdje je. Svaki dan smo se bojali trenutka kad će se potpuno uruÅ¡iti ta kućica sa Å¡imlinim krovom. Sve bi moglo stat i u jednu korpu od velikog bagera.
Svi smo mislili jednog dana će ostati stoljetni kamen generacija i generacija istog prezimena ali gazde nigdje. Mislili smo mi. Jednom se priÄalo da će se gazda vratiti ali nitko u to nije vjerovao. A u stvari tamo negdje daleko, daleko Äamilo je i Äeznulo jedno tužno srce!
Vidio sam starijeg gospodina i zeželio mu dobro jutro! On se okrenu sa osmijehom na licu uzvratiti meni "i tebi još bolji i ljepši prijatelju.
Suze mu krenuÅ¡e niz lice rasplakao se kao malo djete i reÄe meni kroz suze ovo je moja kuća ovo su moji temelji, ovdje želim ostariti, ovdje želim svoju starost provesti, ovdje želim umrijeti prijatelju moj. Pruži mi Äovjek ruku i reÄe da se zove Ivan...
Prijatelju otišao sam odavde kao djete sa svojim roditeljima, na žalost roditelji nisu mogli doživiti povratak za domovinu. Živili su za nas, borili se za našu koru kruha imali su mene i sestru, sestra se ne sjeća rodnog kraja, ali ja se sjećam prijatelju,
sjećam se nekih ljudi, sela kuća, uvijek sam Äekao ovaj trenutak da se vratim u svoju rodnu grudu, roditelji su mi na žalost umrli, ali će i oni doći ovamo u naÅ¡u domovinu prenjet ću njihove kosti, pokopat ću ih ovdje gdje su uvijek želili biti, nek naÄ‘u duÅ¡i mira. Uzalud je meni velika kuća, uzalud uÅ¡parane, zaraÄ‘ene pare, uzalud je moj Äitav život u tuÄ‘ini, sirota duÅ¡a i dalje je bila siromaÅ¡na....
Prijatelju moj rodila se moja djeca, rodila se unuÄad, pristigla i pristojna mirovina,ali duÅ¡a nema mira.....
Tužno srce svaki dan je Äeznuo i patilo, Äaznulo, Äeznulo i jednog dana shvatio sam da se u meni neÅ¡to neopisivo dogaÄ‘a..
Trebalo je snage prepoloviti srce na dva dijela, jednu polovicu ostaviti djeci i unucima a drugu ponijeti sa sobom u rodni kraj.......... Povratak je bio neizbježan. Sreća i tuga, radost i patnja, sve je bilo spakovano u kofere i Äakalo se samo na zadnji ukrcaj, zadnjeg leta........Kad je krenuo let iznad oblaka gasila su se svjetla velegrada brzina zrakoplova brisala je sjećanja, borila se sa nadom, tjeskobom kuda je moj let krenuo.........
Susjed: Moj susjed se vratio ajmo Ivane da popijemo za tvoju dobrodoÅ¡licu. "Hvala susjedu na srdaÄnoj dobrodoÅ¡lici!"
Živioooooooo!!!
webmaster@nasa-lika.com
Forum
Pomoć
Traži
Prijava
Registracija
Tema: Moja rodna gruda "LIKA" (Posjeta: 16514 )
