« Odgovori #20 : Travnja 22, 2011, 15:16:59 »
Najjači čovjek na svijetu na dvorovima vladaraTijekom prvog boravka u SAD-u sastao se s članovima kluba Athletion Comission, koji su mu dodijelili medalju s ogrlicom i posvetom: “To the strongest man in the world” (“Najjačem čovjeku na svijetu”). Dokument iz tog vremena koji svjedoči kako je Marijan već kao mladić ostvario niz priznanja sačuvan je do danas. Radi se o fotografiji, poslije pretisku na razglednici, na kojoj ga vidimo mladog i snažnog s desetak medalja na pojasu zataknutom preko ramena i prsa. U tekstu piše da je to Matijević u dvadeset i prvoj godini. Možemo pretpostaviti kako je njegova prva prekooceanska turneja trajala između 1899. i 1903. godine, no nije istraženo kada i kamo se nakon nje vratio. Nije poznato ni kada je, ako uopće jest, služio vojni
rok. Spominje se da je bio vojnik u sastavu 79. pukovnije zvane Regimenta grof Josip Jelačić, sa sjedištem u Otočcu. U intervjuu danom Fuisu Marijan ističe kako je na odslu-ženju vojnog roka trošio “šest litara mlijeka i tri kilograma na dan” te kako je nehotice polomio sedam pušaka. Podatak o njegovu teku govori nešto i o njegovu metabolizmu; za sebe je govorio kako mu je tijelo “mala tvornica šećera”. Poslije se pokazalo da boluje od dijabetesa, što je pritajeno narušavalo njegovo zdravlje.
Kakav je mogao biti odnos mladog Marijana i njegove obitelji, koja je prije ili poslije morala doznati za njegovu
turneju, način života i zarade? Iz prikupljenih intervjua i novinskih članaka ne doznajemo što su mislili njegova
obitelj i lokalna zajednica o životu koji je odabrao. U člancima se njegovi uspjesi često prikazuju senzacionalistički, uz moguće autorovo umetanje vlastitih značenja i slobodno interpretiranje njegovih riječi. Treba biti vrlo oprezan pri citiranju te građe, što potvrđuju sljedeći primjeri. Već spomenuti intervjuu navodi kako se Marijan prisjetio davanja ili “produciranja” predstave na carskom dvoru Franje Josipa u blizini Pešte. Bez navođenja godine tog velikog događaja navodno je izjavio: “Producirao sam se to veče pred Franjom Josipom kod kog su u gostima bili kraljevi Milan Obrenović srpski, engleski kralj Gjorgje, bugarski car Ferdinand i rumunjski kralj, zaboravio sam mu ime… Dvije tisuće kruna dobio sam to veče od Franje Josipa. K tomu 100 zlatnih, jubilarnih… Eh…”. Ova izjava šezdesetogodišnjeg Matijevića ostaje jedino svjedo-čanstvo o istinitosti navedenog događaja. Zlatne, jubilarne krune dio su novca koji je on za života podijelio u humanitarne svrhe. Povjesničari bi mogli već pri prvom čitanju posumnjati u istinitost navedene izjave, bez obzira na to
što je godina te zgode izostavljena. Lako je istražiti jesu li i kada spomenuti vladari kao gosti posjetili austro-ugarskog cara, no već iz njihovih biografija vidljivo je da se nisu mogli okupiti u spomenutom sastavu.7
Ipak smatramo da je predstava pred carem zaista “producirana”. Ne možemo sigurnošću znati tko je bio u carskoj sviti i tko je gledao nastup, no vjerujemo da je događaj istinit utoliko da je Marijan uistinu izveo predstavu pred Franjom Josipom. Ostali sudionici priče možda su plod Marijanova brkanja
događaja i lica uslijed varljivosti memorije, ili su proizvod novinarske mašte. Da je priča djelomice vjerodostojna pokazuje prije svega njegovo osobno svjedočanstvo, brojne medalje koje je osvojio, od kojih je jedna mogla biti medalja s carskog dvora te, posredno, i sljedeći događaj. Godine 1904. organiziran je Marijanov odlazak na
Portu gdje je svoje vještine predstavio sultanu Abdulu Hamidu II. (1842. – 1918), koji je vladao od 1876. do
1909., a zbog svojeg despotizma nazvan je “Krvavi Sultan” (Matuz, 1992: 145). Osvojivši prvenstvo u hrvanju
s lokalnim natjecateljima, tzv. pelivanima, odlikovan je visokim odličjem, Otomanskom zvijezdom, koje se danas
čuva u džamiji u Gunji pokraj Županje. Prema predaji, bio je jedini kršćanin na carigradskom dvoru koji nije pao ni-čice pred sultana, što je objasnio time, “da se klanja samo onome tko je jači od njega”. Predaja također kaže da mu je zbog hrabrosti i snage koju je dokazao sultan osobno predao ugledno odličje. Dakle, materijalni dokaz o ovom događaju, navedeno odličje, potvrđuje istinitost o nastupu na Porti, te indirektno i pretpostavku da je jednako tako gostovati na dvoru austro-ugarskog cara vjerojatno između 1904. i 1907. godine. Zahvaljujući imenu i slavi mogao je biti zahvalan “zabavljač” europskih vladara i njihovih visokih uzvanika. Ovaj je uzorak itekako prisutan u Marijanovoj biografiji, a tiče se gostovanja na još nekoliko vladarskih dvorova onoga vremena. Habsburgovci i Porta znakovit su primjer kako ozbiljna biografija junaka iz Like zahtijeva sustavno prikupljanje i izučavanje primarnih materijalnih izvora te dekonstrukciju i rekonstrukciju narativa iz usmene predaje.8Nakon nastupa na sultanovu dvoru otišao je na turneju po europskim zemljama, o čemu svjedoče novinski članci zemalja u kojima gostuje. Također znamo da je sudjelovao u uličnim sukobima tijekom protuhrvatskih prosvjeda u Rijeci krajem 1906. i početkom 1907. (Goldstein, 2003: 218). Tada su riječki Talijani i Mađari napali pripadnike Hrvatskog sokola, koji su se nakon I. Hrvatskog svesokolskog sleta, održanog u Zagrebu u rujnu i listopadu 1906., vraćali preko Rijeke svojim kućama u Istru i Dalmaciju.
Talijani su tada Sokolima preoteli hrvatski i sokolski barjak, koji je navodno Marijan junački vratio. Spominje se i
to da je pobijedio četvoricu talijanskih hrvača, te da su bijesni i zavidni , te da su bijesni i zavidni Talijani gradom počeli raditi nerede.