Autor Tema: Lički sportaši  (Posjeta: 21848 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Lipice

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 12
  • Postova: 317
  • Karma: +9/-2
  • Spol: Muški
    • klikni tu
Odg: Lički sportaši
« Odgovori #10 : Kolovoz 15, 2009, 04:01:55 »
I postal je prvak Francuzke u sezoni 2008./2009.
Osvojil je francuzki kup te super kup 2009.

I to sve sa klubom FC Girondins de Bordeaux

Offline Lipice

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 12
  • Postova: 317
  • Karma: +9/-2
  • Spol: Muški
    • klikni tu
Odg: Lički sportaši
« Odgovori #11 : Kolovoz 19, 2009, 20:14:39 »
Ako vako nastavi moglo bi se desit da niece jigrat ni za jednu ni za drugu reprezentaciju...

"Vjerujem treneru, on zna najbolje"

Početak Le Championnata Sertić je morao propustiti, opet zbog ozljede, ali uskoro bi se trebao vratiti na teren. Veliki Bordeauxov talent skromno kaže kako njegova pozicija u udarnoj momčadi nije sigurna i kako se još mora dokazati treneru, ali očito je da mu Laurent Blanc vjeruje. "Trener mi je rekao da ću igrati, ali i da moram biti strpljiv. Želi me polako uvoditi u momčad, smatra da sam još ipak premlad da bih odmah postao nositelj igre. No, imam samopouzdanja, poštujem Blanca i vjerujem da on zna najbolje. Jednog dana će me gurnuti u vatru, a ja ću dati sve što mogu", kaže mladić kojem je nogometni uzor Steven Gerrard, a najbolje se osjeća u sredini veznog reda iako mu nisu strani ni izleti na lijevu stranu.

Najdraže bi mu naravno bilo igrati Ligu prvaka u kojoj će se, kako kaže, zadovoljiti i sa tek pokojom minutom. "Bilo bi sjajno kad bi mogao biti u početnom sastavu u Ligi prvaka, ali i ako uđem s klupe, makar samo nekoliko minuta, to će za mene biti ogromna stvar. To je pravi nogomet, najbolji nogomet. Igra se strašno brzo. Ali vjerujem da neću biti impresioniran, već sam naučio ignorirati tremu. Možda mi u Ligi prvaka neće biti tako lako otresti se tog strahopoštovanja, ali pokušat ću", ambiciozan je mladi Francuz hrvatskih korijena.

"Francuska je reprezentacija u koju je jako teško ući"

Sertić je, kao što je poznato, jedan od igrača koje bi HNS u skoroj budućnosti želio vidjeti u kockastom dresu. Ne tako davno činilo se da je izgubljen za Hrvatsku, ali iz njegovih najnovijih izjava može se naslutiti da više naginje Bilićevoj nego Domenechovoj ekipi.

"Nisam još odabrao. Imam još godinu dana prije nego što budem morao donijeti odluku. No, morat ću dobro razmisliti jer bi u pitanju mogao biti put na Svjetsko prvenstvo. Volio bih igrati za Francusku, ali to je reprezentacija u koju je jako teško ući. Oni uvijek ciljaju na sam vrh. Mislim da bih u Hrvatskoj mogao imati bolje šanse da zaigram u udarnoj momčadi. No, vidjet ćemo što će biti ako me Domenech pozove", zaključuje Sertić.

Izvor: http://www.index.hr/sport/clanak/sertic-francuska-ili-hrvatska-mislim-da-ce-mi-u-hrvatskoj-biti-lakse-izboriti-mjesto/446666.aspx


Offline Lipice

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 12
  • Postova: 317
  • Karma: +9/-2
  • Spol: Muški
    • klikni tu
Odg: Lički sportaši
« Odgovori #12 : Listopad 29, 2009, 01:09:34 »
Andy Sertich


rođen je 6. svibnja 1983. u gradiću Coleraine u američkoj državi Minnesoti. Prije profesionalnog ugovora u ECHL-u, amaterski dio karijere odradio je studirajući i igrajući hokej za jednu od najjačih američkih sveučilišnih momčadi, University of Minnesota. Na draftu 2002. godine izabrali su ga Pittsburgh Penguinsi, premda za njih nikada nije zaigrao. Kroz četiri godine igranja na sveučilištu u Minnesoti suigrači su mu bili današnje velike zvijezde NHL-a poput Austrijanca Thomasa Vaneka, braniča New Jersey Devilsa, Paula Martina, napadača Boston Bruinsa, Phila Kessela.

U četiri godine na University of Minnesota, Andy Sertich je u 171 utakmici upisao 27 golova i 39 asistencija.

Medveščak je dobio veliko pojačanje u obrani za svoju prvu EBEL sezonu, a ostane li Sertich u Zagrebu barem dvije sezone, imat će pravo nastupa i za reprezentaciju Hrvatske.
© Copyright 2009| Hrvatski hokejaški portal
************************************************************************************************************

Offline vuksamotnjak

  • Opći Moderator
  • Stariji Ličan/ka
  • *****
  • Points: 3
  • Postova: 222
  • Karma: +7/-1
  • Spol: Muški
Odg: Lički sportaši
« Odgovori #13 : Rujan 25, 2010, 13:46:52 »
John Hećimović, obiteljskim porijeklom iz Like, rođen je Waterloo-u, u kanadskoj pokrajini Ontario. Godine 2000. momčad Sarnia Sting, član OHL-a (Ontario hockey league, jedna od tri najjače juniorske lige na svijetu, op. a.)  izabrala ga je u prvom krugu tzv. "prioritetske selekcije". Uz njega, u prvom krugu izabrane su, danas velike NHL zvijezde kao što su napadač Carolina Huricannesa, Eric Staal, te Columbus Blue Jacketsa, Rick Nash.

ila_rendered
Lički sportaši

Na jednom od najjačih NHL draftova u povijesti, održanom 2003. godine izabran je kao 264. izbor od strane Florida Panthersa.

Nakon pet godina igranja u OHL-u, Hecimovic je dvije sezone igrao za ECHL (East Coast Hockey League) momčad Pensacola Ice Pilots, gdje je u sezoni 2006/2007. bio najbolji strijelac kluba s 23 gola i 32 asistencije. Posljednje dvije sezone proveo je u Nizozemskoj, gdje je u protekloj sezoni s momčadi HYS The Hague osvojio naslov državnog prvaka.

Offline vuksamotnjak

  • Opći Moderator
  • Stariji Ličan/ka
  • *****
  • Points: 3
  • Postova: 222
  • Karma: +7/-1
  • Spol: Muški
Odg: Lički sportaši
« Odgovori #14 : Rujan 25, 2010, 13:54:07 »
Mark Thomas Pavelich, američki hokejaš hrvatskih korijena, bio je član reprezentacije koja je osvojila zlatnu medalju u Lake Placidu. Pavelic je rođen 1958. u ruralnom dijelu države Minnesota, kamo su se njegovi roditelji iz Like doselili prije II. svjetskog rata. Kao klinac volio je pecanje i lov, kao i ostali klinci iz tog kraja. Već kao srednjoškolac igrao je hokej, a kad je shvatio da je jako dobar, bez obzira što je bio visok 173 cm, nastavio je igrati kao student na University of Minnesota gdje se fakultetska momčad zvala Bulldogs. Izbornik američke reprezentacije Herb Brooks pozvao ga je u reprezentacije zato što je bio izvrstan dodavač pa je tako upravo Pavelic dodao pak Mikeu Eruzioneu za pobjednički američki gol protiv SSSR-a u polufinalu Olimpijade u Lake Placidu. Nakom Olimpijade u Lake Placidu Pavelic je, kao i ostali hokejaši, postao zvijezda, pojavljivao se na televiziji, prisustvovao raznim promocijama diljem Amerike te je bio pozvan na primanje u Bijelu kuću. “Za mene je to bila gnjavaža koju sam izbjegavao koliko sam mogao”, izjavio je Pavelic koji je nakon Olimpijade potpisao za NHL momčad New York Rangers. Prve dvije sezone odigrao je jako dobro, ali se umirovio nakon ukupno pet sezona.

ila_rendered
Lički sportaši


Offline vuksamotnjak

  • Opći Moderator
  • Stariji Ličan/ka
  • *****
  • Points: 3
  • Postova: 222
  • Karma: +7/-1
  • Spol: Muški
Odg: Lički sportaši
« Odgovori #15 : Studeni 07, 2010, 20:45:57 »
Josip Čorak osvajač je srebrne olimpijske medalje u hrvanju grčko-rimskim stilom u Munchenu 1972. godine i prvi sportaš koji je Zagrebu donio olimpijsku medalju u pojedinačnom sportu. Proglašen je sportašem 20-tog stoljeća u Ličko-senjskoj županiji. Rođen je u Rastoki kod Gospića u Liki 1943. godine. Hrvanjem se počeo se baviti 1958. godine u HK „Partizan“ u Gospiću. Tijekom 1963. godine kao član HK „Sljeme“ postaje reprezentativac bivše Jugoslavije, a 1966. godine osniva HK „Lika“ u kojem od osnutka do danas djeluje kao natjecatelj, trener i voditelj struke.

Josip Čorak: „Zašto sam se opredijelio za hrvanje?- Kao u čudu se pita Čorak. A kojim sportom biste se vi bavili da ste kojim slučajem rođeni u Lici? Hrvanje je neka vrsta našega tradicionalnog sporta. Bacanje kamena sa ramena i hrvanje dio su našega folklora, naše narodne baštine. Hrvanje je ,uostalom, čovjekov prirodni poriv. Pogledajte samo djecu. Prva dječija nadmetanja su upravo u tome – tko će prije do cilja i tko će koga nadvladati i oboriti na zemlju. Hrvanje je kao sport samo nastavak prirodnoga poriva „uokvirenoga“ konmvencionalnim pravilima. Hrvanjem sam se počeo baviti u Gospiću, gdje sam i registriran 1959. godine.

Bio sam izuzetno jak i prirodno nadaren i želio sam se ozbiljnije posvetiti navedenome sportu. Privlačio me je jedan tada vrlo dobar klub „Željezničar“ iz Karlovca. Godine 1960. spakirao sam nešto stvari u torbicu, skupio ono nešto malo dinara i sjeo u vlak za Karlovac. Umoran i gladan zaspao sam, a probudilo me je tek svijetlo zagrebačkog kolodvora. Valjda je sudbina odlučila da postanem i ostanem građanin ovoga grada."



Hrvački klub Lika 1971. godine (slijeva): Vojo Đorđević, Ivica Frgić, Rade Sekulić, Franjo Balažević, Josip Marić, Branko Šupica, Živojin Konstantinović, Miroslav Maras, Milan Špalj i Josip Čorak.


Offline Draža

  • Moderator
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 670
  • Postova: 1756
  • Karma: +68/-2
  • Spol: Ženski
  • Ljubi bližnjega svoga,kao samoga sebe..
Odg: Lički sportaši
« Odgovori #16 : Studeni 29, 2010, 11:10:38 »
IVICA ŠEBALJ - BOKSER 1960. - 1995.
1982. god. PRVAK HRVATSKE U SREDNJOJ KATEGORIJI





 Rođen u Velikom kutu, Križpolje 1960. godine. Osnovnu školu pohađao je u Križpolju a srednju u Zagrebu. Boksom se počeo baviti za vrijeme srednje škole trenirajući s prekidima u BK "Metalac" Zagreb. Nakon škole zaposlio se u tvornici "LEDO" i istovremeno počeo ozbiljno trenirati za što velike zasluge ima poznati zagrebački trener Ivan Sivka, nakon čega dolaze prvi zapaženi rezultati. Postaje prvotimac i najbolji pojedinac BK "Metalac" koji se takmičio u drugoj ligi bivše države. Na prvenstvu Hrvatske 1982. godine osvaja prvo mjesto i zlatnu medalju te biva proglašen najboljim boksačem turnira. Planovi i očekivanja su bili veliki ali su kratko trajali. Samo nekoliko dana kasnije dolazi zabrana boksa Ivici Šebalj od Vojno- medicinske komisije zbog urođene mane slabijeg vida na lijevo oko a zbog čega je bio oslobođen služenja vojnog roka. Zabrana je bila posljedica teške povrede i kome zagrebačkog boksača Zvonimira Franjića koji je također bio oslobođen služenja vojnog roka. Dodatni pregledi na VM komisiji u ozračju  "tko nije za vojsku nije ni za boks" su samo potvrdili zabranu.
  Iako oslobođen svih vojnih obveza početkom Domovinskog rata dragovoljno odlazi u rodni kraj i stavlja se na raspolaganje Hrvatskoj policiji i Zboru narodne garde gdje ostaje 91. i 92.godine u sastavu 3. bojne Brinje. Pokazuje izuzetnu hrabrost u akciji izvlačenja ranjenih suboraca kod Glibodola.
Ivica Šebalj stradao je nesretnim slučajem na radnom mjestu 1995.godine.


Offline Draža

  • Moderator
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 670
  • Postova: 1756
  • Karma: +68/-2
  • Spol: Ženski
  • Ljubi bližnjega svoga,kao samoga sebe..
Odg: Lički sportaši
« Odgovori #17 : Prosinac 05, 2010, 09:48:48 »

VELIKI DOBROTVOR


Po snazi ali i po dobroti, nitko mu nije bio ravan. Cijeli svoj život darivao je zarađeni novac u korist ratom stradalih krajeva te organizacijama Crvenog križa, domovima invalida i ratne siročadi, bolesnoj i nemoćnoj djeci. Novac mu nije puno značio. Sebi je ostavljao tek toliko koliko bi mu trebalo za život. Sva svoja odlikovanja i sve jubilarne zlatnike, sav papirni novac, sve dragocjenosti prodao je pod lomljeno zlato, a kada se Županja elektrificirala, donirao je za struju, te je sam imao petrolejku do kraja života. Tim primjerom je i opet potvrđivao odlike svoga atletskog duha – nesebičnost, humanost i solidarnost. U sedamdeset trećoj godini još je uvijek nastupao, slao novac za obnovu ratom razrušenih krajeva, te dobar dio zarade ostavljao Crvenom križu, i izvan Jugoslavije. Predstave je reklamirao sloganom: „Junak iz Like koji je do sada proputovao cijeli svijet i bio tumačem naših narodnih, viteških, sportskih i fiskulturnih vrlina, daje veliku priredbu u korist postradalih krajeva.“ Brojna sačuvana dokumentacija i potvrdnice svjedoče o njegovim donacijama.
Matijević je prikupljao novac na poslijeratnim nastupima po Jugoslaviji a brojne priznanice svjedoče kako ga je odmah donirao potrebnima. I sam Josip Broz Tito, saznavši za njegov osebujni život i uspjehe, odlučuje ga odlikovati 1947. Ponudio je Matijeviću autobus za nastupe, privatni automobil uz vozača, odlikovanja i doživotnu mirovinu. Marijan je pristao na odlikovanja, te na automobil i vozača ali je doživotnu mirovinu odbio riječima: „Dok sam živ, ja ću sa svojih deset prstiju svoju djecu hraniti.“ Isto tako dobio je svečanu uniformu, za koju se smatra da ju je nosio sam Tito, a na koju je okačio svoje brojne medalje i odlikovanja.
Zanimljivo je da je sada još živući Marijan Spajić ispričao anegdotu koja se dogodila u Vukovaru 1948. Pukovnik Gromkov, visoki oficir ukrajinske Crvene armije, prvak Rusije u hrvanju, službovao je u Vukovaru i priređivao hrvačke turnire. Čuvši da u Županji živi nepobijeđeni hrvač i najjači čovjek na svijetu, iako starac, Gromkov je izazvao Marijana da se sa njim pohrva, obećavši mu novac od ulaznica i sve medalje koje ima. Marijan je sa oduševljenjem prihvatio izazov i sa svojim prijateljem i imenjakom Spajićem zaputio se put Vukovara. Gromkov vidjevši da je Marijan starac od 70 godina, sažaljivo je htio odustati od hrvanja misleći da će povrijediti vremešnog junaka. Marijan ga je ipak nagovorio da pristane na okršaj. U publici je nastao smijeh jer se činilo da će mlađahni Gromkov ustuknuti pred starcem. Kada su se skinuli u hrvački triko pred borbu, Marijan je izgledao jak i mišićav, nije se vidjela razlika u godinama između dvojice hrvača na divljenje publike. Nakon desetak minuta klinča Gromkov je završio na podu i zapomagao da ga Marijan pusti iz svog čeličnog zagrljaja. Na oduševljenje prisutnih, ovacije i pomalo smijeha Marijan je izašao kao pobjednik, rekavši: „Te tvoje medalje zadrži za sebe jer ih ja kod kuće imam košaru, a novac od ulaznica ipak ću uzeti.“ Spajić priča kako su se od tih novaca fino pogostili u hotelu „Dunav“ počasivši prisutne, a ostatak novaca Marijan je odnio u vukovarski Crveni križ.
Zanimljiva priču donosi i baka Mara Bušić; svaki put kada bi se Marijan vraćao sa svojih turneja po svijetu, odlazio bi u lokalne dućane i namirivao dugove upisane u bilježnice, sa listama dužnika, za svoje susjede koji su ga od milja svi zvali ćaća. Nije bio škrt i nije pravio razliku između svoje vlastite djece i djece iz susjedstva. „Nisam ni znala što je čokolada“, sjetnim glasom priča baka Mara, „dok ih Marijan nije donosio i dijelio po susjedstvu. Tada sam imala 18 godina, i svega se dobro sjećam“.
Marijan je 1942. posvojio 14-godišnjeg mladića Milu Vulića, iz ustanove za nezbrinutu djecu u Zagrebu, i spasio ga od novačenja u ustašku mladež te ga doveo u Županju. Iako još uvijek iznimno jak i snažan, tokom Drugog svjetskog rata nije službovao ni u jednoj vojsci jer se odbio se boriti na bilo kojoj strani. Poznata je epizoda kada su početkom Drugog svjetskog rata hrvatske domobranske ili pak ustaške postrojbe ušle u kuću Matijevićevih želeći prisiliti Irenu da, kao Židovka, nosi žutu traku. Marijan je ljutito poručio da donesu još sedam traka za njega i djecu. Vojnici se više nisu vratili. Ali obitelj je ipak platila danak; mlađi sin Nikola pridružio se domobranskim postrojbama, te postao časnik, dok je stariji Marko završetak rata dočekao kao kapetan partizanske postrojbe. Baka Slavica Vulić, supruga pokojnog Mile Vulića, priča kako je tokom tih ratnih godina Marijan vježbao u dvorištu obiteljske kuće, kako bi ostao u snazi i formi. Tada bi pozvao dvadesetak mladića iz susjedstva i pripremio za njih uže od crkvenog zvona. Po desetak mladića bi prihvatilo krajeve užeta sa obje strane a Marijan je stajao u sredini pa bi lijevom i desnom rukom povukao obje strane a mladići bi završili na hrpi te bi nastao opći metež. Zanimljivo je i to da susjed Verković priča kako nitko nije vjerovao da u zubima Marijan može držati burad od pedeset litara, punu vode, a tu sumnju on osobno opovrgava jer je on taj koji je punio burad vodom.
Osim u snazi on je bio rekorder i u jelu. Tako je za ručak mogao pojesti četiri kilograma telećeg mesa, a ka da bi se dobro iscrpio, „stradalo“ bi i cijelo janje. Znajući da boluje od dijabetesa, svejedno je ustrajao na fizičkim aktivnostima. Godinu dana prije smrti u Županji je na kolodvoru gurao natovarene vagone. Kada su ga pitali može li još uvijek učiniti nešto kao u mladosti rekao je da više ne može šakom zakucavati čavle u dasku, ali da još može zadržati jedan par konja u pokretu. Starija generacija Županjaca, poput živuće Anđe Zoko, prisjeća se kako je u svojoj sedamdeset i drugoj godini života znao vući vagone na željezničkom kolodvoru ili savijati teške metalne šipke, tjelovježbe radi. Sa sobom je često znao nositi željezni štap težak 10,7 kilograma, koji se danas čuva u vinkovačkom muzeju.
Sedam dana prije smrti posljednji je put nastupao u Županji, tražio je nekog da se sa njim pohrva, a ako taj pobjedi, poklonit će mu za nagradu sva svoja odlikovanja koja je svojom snagom zaradio po svijetu. No dovoljno hrabrog i jakog protivnika nije bilo. Umro je od upale pluća, jer se nakon posljednjeg nastupa onako mokar i znojan nije presvukao. Prevezen je u Zagreb, gdje je u bolnici umro. Nakon smrti prevezen je nazad u Županju i pokopan na mjesnom groblju na sam Božić 1951. godine.
Udruga Ličana „Marijan Matijević“ iz Županje radi na prikupljanju i sistematiziranju povijesne građe o Marijanu Matijeviću. Želja nam je upoznati širu javnost s likom i djelom ovog velikog čovjeka, sportaša i dobrotvora, sina kršne Like. Otvaranje memorijalne kuće u Gračacu i Županji, postavljanje spomenika Marijanu u Županji, publiciranje biografije o njegovom liku i djelu, samo su neke od potreba kako bi Hrvatska i svijet upoznali ovog velikog patriota i kozmopolita. Njegov pustolovni duh nije ga činio vrhunskim profesionalnim sportašem, prema današnjim mjerilima, no brojna priznanja i medalje svjedoče o njegovoj prepoznatljivosti i medijskoj slavi u domaćim i svjetskim okvirima svog vremena.
Ovom Hrvatu, Ličaninu, koji je u svijetu bio poznat po snazi, velikodušnosti i toplini, treba dati mjesto u povijesti koje zaslužuje, jer kod nas nije dovoljno poznat i priznat. Također Županja treba postati poznata i kao mjesto u kojem je živio Marijan Matijević, te koje će ubuduće biti domaćin svima koji će dolaziti i odavati počast „Junaku iz Like“. U ovoj godini kada se obilježava 130. obljetnica Marijanova rođenja pozivamo sve zainteresirane da se obrate na kontakte udruge i pomognu nam u ostvarenju ove plemenite misije.

ila_rendered
Lički sportaši
ila_rendered
Lički sportaši

ila_rendered
Lički sportaši
ila_rendered
Lički sportaši


Offline Vera

  • Lektor Foruma
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 540
  • Postova: 1270
  • Karma: +25/-2
  • Spol: Ženski
Odg: Lički sportaši
« Odgovori #18 : Siječanj 04, 2011, 11:17:28 »
Orginalna dopisnica i Marijanov rukopis.




Volim Liku a Lika daleko!!!

Offline Draža

  • Moderator
  • Lički/a sokol/ica
  • *****
  • Points: 670
  • Postova: 1756
  • Karma: +68/-2
  • Spol: Ženski
  • Ljubi bližnjega svoga,kao samoga sebe..
Odg: Lički sportaši
« Odgovori #19 : Siječanj 11, 2011, 23:19:02 »
Veliki dobrotvor je Teslin prijatelj




Jedan od bitnih dijelova njegove biografije odnosi se na 1927. godinu. U pretisku novinskog članka 13 Marijanov sin Marko piše: “Tesla je jednom zapisao (to je ne tako davno bilo objavljeno i u ‘Politici’): ‘Ogromna želja da živim i da nastavim svoj rad i podrška koju mi je pružio jedan odani prijatelj i atleta – učinili su čudo. Zdravlje mi se vratilo, a s njom i umna snaga…’ Taj odani prijatelj i atleta koga pominje Tesla, bio je moj otac Marijan Matijević. Posjetio je Teslu 12. aprila 1927. godine u Njujorku. Slavni naučnik dao je tad mom ocu svoju fotografiju na kojoj je napisao: “Dragom prijatelju i zemljaku iz kršne, siromašne ali ponosite Like, Marijanu Matijeviću, od N. Tesle.”Smatrajući taj izvor autentičnim, možemo samo nagađati koliki je bio stvarni utjecaj Matijevića na Teslu. Potrebno je istražiti ono što smo usmenom predajom saznali - podatak da je Marijan navodno čak i financijski pomogao Tesli. No, više od toga ovaj primjer pokazuje solidarnost i humanost Matijevića. Moralna potpora koju je pružio Tesli, sunarodnjaku u potrebi, pokazuje njegovo domoljublje i kozmopolitizam. Istraživanje njihova odnosa dalo binam nove uvide ne samo u Marijanovu, nego također u biografije Tesle i Pupina.Zasigurno se ubrzo nakon tih susreta vraća u Županju, jer su sačuvane tzv. “dozvole” koje je dobio od lokalnih vlasti Županjskog sreza za davanje “atletskih športskih predstava u korist Crvenog križa”, s datumom 18. lipnja 1927. godine. Ujedno su to potvrde da je uplatio u općinsku blagajnu, ili na račun Crvenog križa, novac zarađen tijekom nastupa. Iz brojnih tipiziranih pisama i razglednica koje šalje supruzi Ireni, vidljivo je kako od studenog 1928. nastupa u zemljama Južne Amerike. Te su priredbe podupirali njegovi sunarodnjaci, iseljenici iz Hrvatske, koji su već čuli o njegovim egzibicijama i rado su ga ugošćivali u zavičajnim klubovima. Rekonstrukcija prikupljenih materijala i pisani dokazi o Marijanovim putovanjima i
nastupima, prije svega novinski članci, izvještaji i intervjui te epistolarna komunikacija sa suprugom Irenom, omogućili bi hrvatskim povjesničarima razlučiti mit od istine, legendu od povijesne faktografije.Pred Uskrs 1929. godine nastupio je u Buenos Airesu,
iduće dvije godine daje “produkcije” u Peruu, Čileu i Urugvaju. Sve vrijeme šalje novac u domovinu obitelji, ali i pomoć potrebitim krajevima. Godine 1931. dospio je u Kinu, pa se može pretpostaviti kako je ondje došao plovidbom preko Tihog oceana. Moguće da ga je na tu odluku potaknula i svjetska gospodarska kriza, koja je ponajviše pogodila američko tlo. Ne želimo nagađati da li se vratio u Liku iz nostalgičnih razloga ili se nije uklopio u novu sredinu, te se vratio u okrilje obiteljske kuće iz koje je tako često izbivao.Razlog je možda banalan; pretpostavljamo da je Marijan sam, bez obitelji, otišao u posjet rodnom kraju i počeo se pripremati za još jednu turneju. Citirani intervju, dan Franji Fuisu, opisuje njegov nastup na otoku Krku sredinom listopada 1939. Iako već u poznim šezdesetim godinama mogao je snivati o još jednoj europskoj turneji, ali su ga vijesti sa sjevera zasigurno od toga odvratile. Iako još uvijek iznimno jak i snažan u Drugom svjetskom ratu odbio se boriti na bilo kojoj strani. Poznato je da kada su
početkom Drugog svjetskog rata hrvatske domobranske
ili pak ustaške postrojbe ušle u kuću Matijevićevih želeći prisiliti Irenu da, kao Židovka, nosi žutu traku Marijan je, ljutito poručio da donesu još sedam traka za njega i djecu. Vojnici se više nisu vratili. Obitelj je ipak platila danak; mlađi sin Nikola pridružio se domobranskim postrojbama, te postao časnik, dok je stariji Marko završetak rata dočekao kao kapetan partizanske postrojbe. Nakon završetka rata 1946. šezdesetosmogodišnji
Marijan kreće ponovno na turneju, ovaj put po gradovima FNR Jugoslavije. Mit o njemu se širi, svi žele vidjeti egzibicije vitalnog i snažnog starca, kojega je svjetska publika davno upoznala. I tada on ulazi u balkanski imaginarij kao dični junak, snažan, dobar i jednostavan, čovjek iz naroda, kojemu su potrebe kolektiva ispred vlastitih. No, Matijević je svojim primjerom ponovno potvrđivao odlike svojeg atletskog duha – nesebičnost, humanost i solidarnost. U sedamdeset trećoj godini još je nastupao, slao novac za obnovu ratom razrušenih krajeva, a dobar dio zarade ostavljao je Crvenom križu. Predstave je reklamirao sloganom: “Junak iz Like, koji je do sada proputovao cijeli svijet i bio tumačem naših narodnih, viteških, sportskih i fiskulturnih vrlina, daje veliku priredbu u korist postradalih krajeva.” Brojna sačuvana dokumentacija i potvrde svjedoče o njegovim donacijama. Stoga ne čudi kako su mu mnoga odlikovanja dodijeljena ne samo zbog snage i doprinosa razvoju tjelesne kulture, nego još više zbog nesebičnog humanitarnog djelovanja.Nekada je ta Marijanova (pre)darežljivost moguće i smetala njegovoj obitelji, koja je živeći u skromnim uvjetima, mogla smatrati kako on pretjeruje u svojoj nesebičnosti .
. Tomić (2003: 73) donosi zapis i svjedočenje Mile
Vulića, kojeg je Matijević 1942. godine iz jednog zagrebačkog sirotišta doveo u svoju obiteljsku kuću u Županji i praktički posvojio. Mile je bio izrazito jake građe i postao je Marijanov vježbenik i pomagač. Ipak, razišli su se 1946., pa Matijevića na poslijeratnim nastupima po Jugoslaviji prati šestero pomagača iz Županje.I Josip Broz Tito, saznavši za njegov osebujan život i uspjehe, odlučio ga je odlikovati 1947. godine. Ponudio je Matijeviću autobus za nastupe, privatni automobil s vozačem, odlikovanja i doživotnu mirovinu. Marijan je pristao na odlikovanja, na automobil i vozača, ali je doživotnu mirovinu odbio riječima: “Dok sam živ, ja ću sa svojih deset prstiju svoju djecu hraniti.” Dobio je svečanu uniformu,
za koju se pretpostavlja da je nosio sam Tito, a na koju je okačio svoje brojne medalje i odlikovanja. Tomić (2003: 41) smatra da je Marijan u životu izveo oko dvije tisuće nastupa i bio odlikovan oko četrdeset puta. Sačuvani su
izvori - fotografije, brojni predmeti, novinski članci, pisane isprave (dozvole) - kojima se odobrava njegov nastup po mnogim dijelovima Kraljevine Jugoslavije, poslije FNR Jugoslavije. Ta dokumentacija zahtijeva poman i studiozan rad, klasifikaciju i arhiviranje građe na temelju čega bi nastala vjerodostojna biografija Junaka iz Like.Iako je znao da boluje od dijabetesa, ustrajao je na
fizičkim aktivnostima. Stariji Županjci prisjećaju se kako je u sedamdeset i drugoj godini života znao vući vagone na željezničkom kolodvoru ili savijati teške metalne šipke radi tjelovježbe. Sa sobom je često nosio željezni štap težak 10,7 kilograma, koji se danas čuva u Vinkovačkom muzeju. U prosincu 1951., nakon održane predstave, činilo se da se prehladio, pa je poslan u Zagreb na liječenje. Umro je ubrzo, 23. prosinca, a pokopan je na županjskom groblju, na Božić. Stariji Županjci i danas se sjećaju snage i veličine Junaka iz Like, kojeg su susjedi zbog njegove široke ruke zvali od milja Ćaća. No, nedugo nakon što je umro kao da su zaboravljena sva njegova dobročinstva. Irena je Titu pisala molbu da joj smanje porez, obveznu kontribuciju, jer ne može prehraniti obitelj. Djeca su se raspršila po svijetu, jedino je kći Zdenka cijeli život proživjela u Županji.













 




 


Back to top