« Odgovori #19 : Siječnja 11, 2011, 23:19:02 »
Veliki dobrotvor je Teslin prijateljJedan od bitnih dijelova njegove biografije odnosi se na 1927. godinu. U pretisku novinskog članka 13 Marijanov sin Marko piše: “Tesla je jednom zapisao (to je ne tako davno bilo objavljeno i u ‘Politici’): ‘Ogromna želja da živim i da nastavim svoj rad i podrška koju mi je pružio jedan odani prijatelj i atleta – učinili su čudo. Zdravlje mi se vratilo, a s njom i umna snaga…’ Taj odani prijatelj i atleta koga pominje Tesla, bio je moj otac Marijan Matijević. Posjetio je Teslu 12. aprila 1927. godine u Njujorku. Slavni naučnik dao je tad mom ocu svoju fotografiju na kojoj je napisao: “Dragom prijatelju i zemljaku iz kršne, siromašne ali ponosite Like, Marijanu Matijeviću, od N. Tesle.”Smatrajući taj izvor autentičnim, možemo samo nagađati koliki je bio stvarni utjecaj Matijevića na Teslu. Potrebno je istražiti ono što smo usmenom predajom saznali - podatak da je Marijan navodno čak i financijski pomogao Tesli. No, više od toga ovaj primjer pokazuje solidarnost i humanost Matijevića. Moralna potpora koju je pružio Tesli, sunarodnjaku u potrebi, pokazuje njegovo domoljublje i kozmopolitizam. Istraživanje njihova odnosa dalo binam nove uvide ne samo u Marijanovu, nego također u biografije Tesle i Pupina.Zasigurno se ubrzo nakon tih susreta vraća u Županju, jer su sačuvane tzv. “dozvole” koje je dobio od lokalnih vlasti Županjskog sreza za davanje “atletskih športskih predstava u korist Crvenog križa”, s datumom 18. lipnja 1927. godine. Ujedno su to potvrde da je uplatio u općinsku blagajnu, ili na račun Crvenog križa, novac zarađen tijekom nastupa. Iz brojnih tipiziranih pisama i razglednica koje šalje supruzi Ireni, vidljivo je kako od studenog 1928. nastupa u zemljama Južne Amerike. Te su priredbe podupirali njegovi sunarodnjaci, iseljenici iz Hrvatske, koji su već čuli o njegovim egzibicijama i rado su ga ugošćivali u zavičajnim klubovima. Rekonstrukcija prikupljenih materijala i pisani dokazi o Marijanovim putovanjima i
nastupima, prije svega novinski članci, izvještaji i intervjui te epistolarna komunikacija sa suprugom Irenom, omogućili bi hrvatskim povjesničarima razlučiti mit od istine, legendu od povijesne faktografije.Pred Uskrs 1929. godine nastupio je u Buenos Airesu,
iduće dvije godine daje “produkcije” u Peruu, Čileu i Urugvaju. Sve vrijeme šalje novac u domovinu obitelji, ali i pomoć potrebitim krajevima. Godine 1931. dospio je u Kinu, pa se može pretpostaviti kako je ondje došao plovidbom preko Tihog oceana. Moguće da ga je na tu odluku potaknula i svjetska gospodarska kriza, koja je ponajviše pogodila američko tlo. Ne želimo nagađati da li se vratio u Liku iz nostalgičnih razloga ili se nije uklopio u novu sredinu, te se vratio u okrilje obiteljske kuće iz koje je tako često izbivao.Razlog je možda banalan; pretpostavljamo da je Marijan sam, bez obitelji, otišao u posjet rodnom kraju i počeo se pripremati za još jednu turneju. Citirani intervju, dan Franji Fuisu, opisuje njegov nastup na otoku Krku sredinom listopada 1939. Iako već u poznim šezdesetim godinama mogao je snivati o još jednoj europskoj turneji, ali su ga vijesti sa sjevera zasigurno od toga odvratile. Iako još uvijek iznimno jak i snažan u Drugom svjetskom ratu odbio se boriti na bilo kojoj strani. Poznato je da kada su
početkom Drugog svjetskog rata hrvatske domobranske
ili pak ustaške postrojbe ušle u kuću Matijevićevih želeći prisiliti Irenu da, kao Židovka, nosi žutu traku Marijan je, ljutito poručio da donesu još sedam traka za njega i djecu. Vojnici se više nisu vratili. Obitelj je ipak platila danak; mlađi sin Nikola pridružio se domobranskim postrojbama, te postao časnik, dok je stariji Marko završetak rata dočekao kao kapetan partizanske postrojbe. Nakon završetka rata 1946. šezdesetosmogodišnji
Marijan kreće ponovno na turneju, ovaj put po gradovima FNR Jugoslavije. Mit o njemu se širi, svi žele vidjeti egzibicije vitalnog i snažnog starca, kojega je svjetska publika davno upoznala. I tada on ulazi u balkanski imaginarij kao dični junak, snažan, dobar i jednostavan, čovjek iz naroda, kojemu su potrebe kolektiva ispred vlastitih. No, Matijević je svojim primjerom ponovno potvrđivao odlike svojeg atletskog duha – nesebičnost, humanost i solidarnost. U sedamdeset trećoj godini još je nastupao, slao novac za obnovu ratom razrušenih krajeva, a dobar dio zarade ostavljao je Crvenom križu. Predstave je reklamirao sloganom: “Junak iz Like, koji je do sada proputovao cijeli svijet i bio tumačem naših narodnih, viteških, sportskih i fiskulturnih vrlina, daje veliku priredbu u korist postradalih krajeva.” Brojna sačuvana dokumentacija i potvrde svjedoče o njegovim donacijama. Stoga ne čudi kako su mu mnoga odlikovanja dodijeljena ne samo zbog snage i doprinosa razvoju tjelesne kulture, nego još više zbog nesebičnog humanitarnog djelovanja.Nekada je ta Marijanova (pre)darežljivost moguće i smetala njegovoj obitelji, koja je živeći u skromnim uvjetima, mogla smatrati kako on pretjeruje u svojoj nesebičnosti .
. Tomić (2003: 73) donosi zapis i svjedočenje Mile
Vulića, kojeg je Matijević 1942. godine iz jednog zagrebačkog sirotišta doveo u svoju obiteljsku kuću u Županji i praktički posvojio. Mile je bio izrazito jake građe i postao je Marijanov vježbenik i pomagač. Ipak, razišli su se 1946., pa Matijevića na poslijeratnim nastupima po Jugoslaviji prati šestero pomagača iz Županje.I Josip Broz Tito, saznavši za njegov osebujan život i uspjehe, odlučio ga je odlikovati 1947. godine. Ponudio je Matijeviću autobus za nastupe, privatni automobil s vozačem, odlikovanja i doživotnu mirovinu. Marijan je pristao na odlikovanja, na automobil i vozača, ali je doživotnu mirovinu odbio riječima: “Dok sam živ, ja ću sa svojih deset prstiju svoju djecu hraniti.” Dobio je svečanu uniformu,
za koju se pretpostavlja da je nosio sam Tito, a na koju je okačio svoje brojne medalje i odlikovanja. Tomić (2003: 41) smatra da je Marijan u životu izveo oko dvije tisuće nastupa i bio odlikovan oko četrdeset puta. Sačuvani su
izvori - fotografije, brojni predmeti, novinski članci, pisane isprave (dozvole) - kojima se odobrava njegov nastup po mnogim dijelovima Kraljevine Jugoslavije, poslije FNR Jugoslavije. Ta dokumentacija zahtijeva poman i studiozan rad, klasifikaciju i arhiviranje građe na temelju čega bi nastala vjerodostojna biografija Junaka iz Like.Iako je znao da boluje od dijabetesa, ustrajao je na
fizičkim aktivnostima. Stariji Županjci prisjećaju se kako je u sedamdeset i drugoj godini života znao vući vagone na željezničkom kolodvoru ili savijati teške metalne šipke radi tjelovježbe. Sa sobom je često nosio željezni štap težak 10,7 kilograma, koji se danas čuva u Vinkovačkom muzeju. U prosincu 1951., nakon održane predstave, činilo se da se prehladio, pa je poslan u Zagreb na liječenje. Umro je ubrzo, 23. prosinca, a pokopan je na županjskom groblju, na Božić. Stariji Županjci i danas se sjećaju snage i veličine Junaka iz Like, kojeg su susjedi zbog njegove široke ruke zvali od milja Ćaća. No, nedugo nakon što je umro kao da su zaboravljena sva njegova dobročinstva. Irena je Titu pisala molbu da joj smanje porez, obveznu kontribuciju, jer ne može prehraniti obitelj. Djeca su se raspršila po svijetu, jedino je kći Zdenka cijeli život proživjela u Županji.
webmaster@nasa-lika.com
Forum
Pomoć
Traži
Prijava
Registracija
Tema: Lički sportaši (Posjeta: 30616 )
