« Odgovori #1 : Kolovoza 06, 2007, 00:28:45 »
Od svih nasih "morskih" gradova, najdrazi mi je Senj, iako tamo nisam nikada ljetovala, pa cak se ni okupala! A nisam jer sam rodjenjem naslijedila dabarsku filozofiju da ni`ko pri pameti ne ide iz cista mira u Senj, onako, da mu "guzica vidi puta", jer tamo se putuje uvijek s ozbiljnom namjerom." Ozbiljna namjera" je bila prodati u jesen zelje, krumpir i gra`na senjskoj rivi, nuditi od vrata do vrata jaja senjskim gospama, pa od zarade kupiti" bacvicu crvenoga vina za Bozic, zeru suseni smokav dici ,paketic kafe i glavu cukra, slani ribic .. i tako, svakojagoga milosca"
Ne mogu se, dakle, nikako opustiti u Senju, jer me izjeda griznja savjesti sto Senju nista ne nudim-ni zelje ni gra, a ni suve s mokve ne volim, pa nis od obostrane suradnje. Ipak, bilo gdje da ljetujem, svaki povratak u Liku mora voditi kroz Senj! Mogu birati i krace staze, stici brze, ali to mi onda dodje kao da nisam nigdje ni bila ako nisam u Liku stigla preko Senja. Onda mi je ta radost dolaska kuci trostruko veca, a nikad nisam uspjela shvatiti zasto je to tako. (Valjda zato sto za ljubav i inace ne postoji racionalno objasnjenje).
Ipak, prisjecajuci se djetinjstva i mnogih ispricanih prica, ljubav za Senj nije tek tako "pala s neba". Pala je zato s Vratnika , u vidu izbezumljenog pogleda na pregolemu vodu, koju sam prvi put odatle vidjela, shvativsi da je to ono more o komu su u zapecku pricali stariji. Ipak se nije dalo usporediti s nasom lokvom, a ni jako vijugava cesta s nasom prema Otoccu; sve puno, puno vece.. Senj sam tada mogla usporedjivati samo sa Otoccom, a bili su tolko razliciti, da sam vjerovala kako sam dospjela na neko odrediste iz nestvarnog svijeta, pa me bilo malo i strah gledati te ljude koji se ne plase te sile od vode odmah pokraj puta, a i divanili su nekako cudno.. Na silu sam pojela i prve przene ribice u zivotu, iako su bezopasno djelovale, ali ustrasili me oni strasni jezevi-ni nalik nasima, pa morski krastavci, opet -ni nalik nasima, i jos su to , kazu zivotinje, a ne biljke..sama cuda, jedno za drugim.
Jedino mi je "Dvojni C" bio veza sa mojim dabarskim svijetom, a kad sam se konacno ugledala "Autoprevoz Otocac",shvatila sam da nisam izgubljena. Teka tada sam se, zasticena prozorskim staklom "svoga "autobusa, usudila otvoreno pogledati more, kao da mu prkosim sto ja idem svojoj kuci , a ono mora tu ostati.
Od tih proslih par decenija, pa do danas puno se toga promijenilo u Senju,ali svaki put kad mi zastane dah od pogleda sto se s Vratnika strmoglavi u Jadran, shvatim da se tu kod mene nije nista promijenilo: uvijek nanovo isti ushit i ista ona radost sto cu , opet -pa makar, i samo proci-kroz Senj!
webmaster@nasa-lika.com
Forum
Pomoć
Traži
Prijava
Registracija
Tema: Senj (Posjeta: 33569 )
