« : Kolovoza 11, 2010, 17:52:35 »
Ajde dide priÄaj priÄu! Ajde dide priÄaj priÄu! Znalo se Äut predveÄer, prije kojih desetak godina u kući mog dida Ive, kad sam ja joÅ¡ bio mali a did meÄ‘u živima. Did bi pojeo svoju uobiÄajenu veÄeru, kruva i mlika, i taman malo zadrijemao na stolcu. Ja bi samo Äekao trenutak kad će otvoriti oÄi pa da mu potrÄim u krilo po svoju priÄu. Uvijek je bio miran i strpljiv Äovjek, tako i sa mnom, i priÄao je svaki put kad bi ga tražio. PriÄao bi polako i detaljno, povremeno bi možda opet pridrijemao ali bi ga ja, željan priÄe, budio. Najdraža mi je bila priÄa kako je ubio vuka. Ovako je nekako iÅ¡la.
E kad sam ja bio taki k'o i ti, deran, Äuv'o sam ovce tamo u onom jednom doÄiću. Tu je nas bilo puno, dica sva Äuvala ovce tamo, pa se mi druži i igraj i tako. I jedan dan, tako mi Äuvamo ovce, kad najednom, eto vuka niz doÄić. Ovce lete po doÄiću, biže, ko munjene, svaka na svoju stranu. A mi dica, Å¡ta ćemo, mali, i ne znaÅ¡, i stra' te, i mi se razbižali. Al ja gledam ostat, ne mogu se vratit kući bez ovaca, ub't će me ćaća. Imo ja onu malu skiricu u sebe. (Stalno ju je nosio, kud god je iÅ¡ao, Å¡to je danaÅ¡njim starcima Å¡tap njemu je bila ta mala sikirica.) I vuk na mene, ja manji od njega, Å¡ta ću, sikiru u ruke i Äekaj. I vuk polako polako, reži, iskesio zube, gleda me. I doÄ‘e bliže, a ja udri po glavurini. Udri udri i ubi vuka, a eto bio sam taki ko i ti sad.
Onda bi se ja veselio, did ubio vuka, did ubio vuka. Ajde dide joÅ¡ priÄaj, ajde joÅ¡. On bi onda već sav u snu odgovorio, sutra ćemo, sutra, samo ti mene podsjeti.