« natrag naprijed »
 Str: 1234   Dolje

Autor Tema: Lički književnici  (Posjeta: 37698 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline jodevcic

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 0
  • Postova: 417
  • Karma: +5/-0
  • Spol: Muški
  • I od majke i od Boga sin sam roda,Hrvatskoga
    • PORTAL HRVATSKOG BOŠNJAČKOG ZAJEDNIŠTVA
Odg: Ante Starčević
« Odgovori #10 : Veljače 08, 2008, 22:01:54 »





Evidentirano

Offline Ivka

  • Mladi Ličan/ka
  • **
  • Points: 0
  • Postova: 62
  • Karma: +5/-4
  • Spol: Ženski
Odg: Mile Budak
« Odgovori #11 : Veljače 13, 2008, 12:27:02 »
U kasno ljeto 2004. Mile Budak bio je udarna tema velikog djela hrvatskog tiska,  sli i radio i TV vijesti i komentara. Razlog je svima znan-podizanje spomenik-ploce na crkvenom zidu zupne crkve u Sv.Roku, Budakovom rodnom mjestu.Kratko vrijeme nakon podizanja, uslijedilo je i rusenje te ploce, desilo se to u ranu zoru, gotovo pod okriljem mraka.
Kako su se hrvatski gradjani odredili prema tom cinu, tesko je reci, jer nitko nije glede tih dogadjaja nacinio neku ozbiljniju anketu.
Mile Budak dijeli sudbinu ne malog broja hrvatskih javnih djelatnika koji su nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata marginalizirani, pa cak i brisani iz sjecanja.

Od 1945. do 1990. o dr.Mili Budaku niti se smjelo govoriti, a jos manje pisati. Bio je izbacen iz svih citanki, povijesti knjizevnosti i leksikona (tek sredinom 80-ih stidljivo ga spominje Opci leksikon). Budak je javnosti bio poznat samo kao tvorac "rasnih zakona" i ustaski doglavnik. Onaj pak, tko bi u to vrijeme pokusao o Budaku govoriti afirmativno, unapried bi si osigurao jedno ili visegodisnji smjestaj u Lepoglavi ili Staroj Gradiski. Nakon ustrojstva hrvatske drzave, Budak se, istina, vraca u citanke, ponovno se tiskaju (neka) njegova djela i ponekad se napise po koji clanak.

Evidentirano

Offline Ivka

  • Mladi Ličan/ka
  • **
  • Points: 0
  • Postova: 62
  • Karma: +5/-4
  • Spol: Ženski
Odg: Mile Budak
« Odgovori #12 : Veljače 13, 2008, 15:41:25 »

Budak je pogubljen kukavicki, presudom sastavljenom od strane vojnog suda. Pogubljen je bez pravnog procesa, pri cemu njegovi presuditelji nisu uopce htjeli voditi racuna da je upravo Mile Budak odmah nakon pada fasisticke Italije, kad su se za Hrvatsku promjenile geostrateske okolnosti, pozelio liberalizirati kurs ustaske i unutrasnje i vanjske politike.
Knjizevnoscu se poceo baviti nakon 1930. kada je u groznici ispisao citav niz romana i autobiografskih knjiga te je u posljenjih desetak godina prije izbijanja rata bio najplodniji hrvatski prozaik.
Presudan trenutak u Budakovu zivotu dogodio se 1932., kada su da dva policijska placenika usred Zagreba pokusala ubiti. Ranjen i onemogucen da nastavi zivot u domovini, Budak je teska srca emigrirao. Jugoslavenske su mu vlasti 1938. dopustile povratak u zemlju kamo se vratio prije drugih ustaskih vodja jer je vjerovao u presudnost domacega politickog rada. Budak je slobodu 1945., usprkos svemu, docekao u domovini, ali u njoj za njega nije bilo mjesta.
Najbogatije knjizevno razdoblje njegova knjizevnog rada, vrijeme kad su mu objavljena sva vaznija djela, nastupilo je po povratku u domovinu 1938. Cim se vratio u Zagreb, Budak se ukljucio u politicki zivot i pokrenuo tjednik "Hrvatski narod".
Evidentirano

Offline Ivka

  • Mladi Ličan/ka
  • **
  • Points: 0
  • Postova: 62
  • Karma: +5/-4
  • Spol: Ženski
Odg: Ante Starčević
« Odgovori #13 : Veljače 13, 2008, 16:17:39 »
    " Mi jezik zovemo po narodu, a ne po zemljopisu.
      Narod hrvatski ima starije spomenike u svome
      jeziku negoli ijedan njegov slavjanski brat:
      hrvatski jezik proslavise stotine pisaca u ono
      doba, kad zapadni narodi, danas najizobrazeniji
      jedva da su znali Oce nas u svome jeziku izbrojiti.
      Hrvati (ne) traze jezik u kome bi pisali; oni su ga
      vec odavno nasli u stotinama knjiga, i milijonima
      dusa. Hrvati imaju tri narjecja: stokavsko,  kajkavsko
      i cakavsko, i svako je izobrazenije negoli ono, koga
      negi srbskim zovu.
      Hrvatski jezik pokaza i pokazuje da je ne samo prijetan
      nego da je i precvrste naravi. Ovaj jezik netreba nikakvu
      povlasticu, nikakvu zastitu: uz jednaku slobodu, u
      jednakih okolnosti, on se neboji nadtecanja s nijednim
      susjednim jezikom. Dakle, on ne pita drugo nego slobodu. "


      Ante Starcevic
     
Evidentirano

Offline velebitska-plava

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 22
  • Postova: 362
  • Karma: +26/-26
  • Spol: Ženski
Pavao Ritter Vitezović
« Odgovori #14 : Veljače 25, 2008, 16:50:33 »
Pavao Ritter Vitezović (Senj, 7. siječnja 1652. – Beč, 20. siječnja 1713.), hrvatski književnik, povjesničar, jezikoslovac i nakladnik.

Prvi hrvatski profesionalni pisac, rodio se u Senju kao sin graničarskoga časnika, potomka njemačkih doseljenika iz Alzasa, i majke Hrvatice. Osnovnu školu završio je, pretpostavlja se, u rodnome gradu, u kojemu je još vladala glagoljaška tradicija i ugođaj, jer je još god. 1248. senjski biskup dobio od pape povlasticu, da se u njegovoj biskupiji smije služba božja obavljati narodnim jezikom. Kod jezuita u Zagrebu pohađa gimnaziju; završivši šesti razred (retoriku) prekinuo je školovanje i otišao u Rim. Neki drže, da se zbog simpatija spram pobunjenika Zrinskog i Frankapana morao skloniti iz domovine. U hrvatskome (ilirskom) zavodu upoznaje znamenitoga povjesničara Ivana Lučića, a potom ga susrećemo u Kranjskoj u mjestu Wagenspergu, gradu baruna i glasovitog polihistora Ivana Weikharda Valvasora, pod utjecajem kojega počinje proučavati domovinsku povijest i zemljopis. Kod Valvasora izučava, pored ostalog, tiskarsko umijeće, svladava izradbu bakroreza i njemački jezik. Još za života je stekao glas najučenijega čovjeka u Hrvatskoj, ime kojega je daleko prešlo granice domovine.

God. 1677. napisao je raspravu o rodu Gusića, koja je objavljena tek 1681., a iste godine izašle su mu u Ljubljani prigodne pjesme u slavu Aleksandra Mikulića, zagrebačkoga kanonika, kasnijeg biskupa i njegova znanca. Došavši na glas u čitavoj Hrvatskoj poradi učenosti, rodni ga Senj odredi god. 1681. za svoga poslanika na Ugarski sabor u Šopronju. Zalaganjem na saboru, kasnije u Beču, uspio je ishoditi od kralja 19. travnja 1683. svečanu povelju kojom se Senju jamče njegova prava koja je od starine imao, kako bi se grad zaštitio od samovolje generala i senjskoga kapetana Herbersteina, kojega je, radi njegovih nasilničkih postupaka, zamrzio. U doba rata protiv Turaka sudjeluje u borbama, postaje časnikom u taboru bana Nikole Erdödyja u Međimurju, sudjeluje (1683.) u zauzimanju Lendave i Sigeta. Poslije rata ban ga uzima za svoga dvorskoga časnika; na banovu dvoru u Obrežu (Turopolje) upoznaje Adama Zrinskoga, sina bana Nikole, koji će poginuti kod Slankamena u boju s Turcima, ali od austrijskoga metka. Imenovan je ličkim podžupanom (čast bez prave važnosti), a Hrvatski sabor ga proglašuje svojim zastupnikom u radu povjerenstva za razgraničenje s Venecijom i Turskom; međutim, uza sav prijegor i veliko znanje, koje nije dovoljno korišteno, granice su utvrđivane na štetu Hrvatske, što ga je silno ljutilo i žalostilo.

Evidentirano

Offline velebitska-plava

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 22
  • Postova: 362
  • Karma: +26/-26
  • Spol: Ženski
Bude Budisavljević
« Odgovori #15 : Veljače 25, 2008, 17:00:35 »
Bude Budisavljević (Bjelopolje kod Korenice, 17. siječnja 1843. - Zagreb, 22. siječnja 1919.), je bio upravni službenik, veliki župan u Gospiću i Zagrebu, hrvatski književnik i jezikoslovac, pripadnik riječke filološke škole.

Evidentirano

Offline velebitska-plava

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 22
  • Postova: 362
  • Karma: +26/-26
  • Spol: Ženski
Lički književnici
« Odgovori #16 : Veljače 25, 2008, 17:03:50 »
Fran Kurelac (Bruvno u Lici, 14. siječnja 1811. - Zagreb, 18. lipnja 1874.), hrvatski književnik i filolog.

Nakon što nije završio gimnaziju, slušao je predavanja iz talijanskog i francuskog na sveučilištima u Pragu, Beču, Pešti i Bratislavi, a kao samouk znao je sve slavenske i brojne druge jezike.
Proučavao je život, običaje i jezik gradišćanskih Hrvata i skupljao narodne pjesme. Glavna je osoba narodnog preporoda u Hrvatskom primorju. Od 1849. učitelj je hrvatskog jezika na gimnaziji u Rijeci. Za Bachova je apsolutizma, otpušten iz službe. Od 1861. do 1866. predaje staroslavenski jezik u đakovačkom liceju i francuski na zagrebačkoj realnoj gimnaziji. Proučavao je hrvatski jezik i književnost, izdavao stare tekstove i bavio se etimologijom, a osnivač je Riječke filološke škole. [/color]

Evidentirano

Offline velebitska-plava

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 22
  • Postova: 362
  • Karma: +26/-26
  • Spol: Ženski
Cvijeta Grospić
« Odgovori #17 : Ožujka 14, 2008, 07:59:04 »
Cvijeta Grospić (Gospić, 22. veljače 1922.), hrvatska književnica.    ;vesel

U petoj godini života, preselila se iz Gospića u Zagreb. Studirala je hrvatski, engleski, francuski, talijanski te književnosti na tim jezicima. Sveučilišne studije započela je u Zagreb, a završila je u Pragu. Bila je u prijateljskim odnosima s Miroslavom Krležom, Jean Paul Sartreom, Mariom Soldatijem i drugima. Poslije 1948. živjela je u Italiji i udala se za industrijalca Stefana Wesela.

Napisala je novele: "Maestro", "Misa u ponedjeljak", "Luda cijena", "Život kao život", "Ja svemir" i "Lirika". Sva ta djela, posebno "Ilirika", bili su bestseleri u Francuskoj, gdje je koristila pseudonim Flora Dosen.



Evidentirano

Offline Sanja

  • Veteran Član
  • ******
  • Points: 21
  • Postova: 824
  • Karma: +62/-12
  • Spol: Ženski
  • Ličanka sam govor me odaje...
Odg: Damir Karakaš
« Odgovori #18 : Ožujka 30, 2008, 11:25:52 »
Lika Express


Damir Karakaš

"Rođen sam u Brinju, specifičnom mjestu u Lici, u kojem, kao što kaže glasovita narodna pjesma, krave oru a volovi pasu. U Lici su uvijek Brinjake smatrali najvećim seljačinama. Ja sam iz Plašćice, sela u planinama iznad Brinja, i nas su ljudi iz Brinja također smatrali najvećim seljačinama tako da ispada da smo mi seljačine par exellence. No ja nikad nisam šljivio nikoga.”

Tako govori tridesetdevetogodišnji Damir Karakaš, pisac, bivši novinar crne kronike Večernjeg lista i karikaturist, koji tri sata dnevno svira harmoniku na stanici Saint Germaine u Parizu, gdje živi krajnje nekonvencionalnim životom.

Do sada je objavio četiri knjige: zbirku putopisa “Bosanci su dobri ljudi”, romane “Kombetari” i “Kako sam ušao u Europu” te zbirku žestokih priča o ličkim gorštacima “Kino Lika”, objavljenu 2001. u izdanju Ghetaldus optike. Prema toj knjizi će Dalibor Matanić trenutno režira film. Na scenariju su radili i Milan Živković i Srđan Karanović a film će financirati Ministarstvo kulture Hrvatske i Sarajevo film festival. Karakaš je ovih dana promovirao i petu knjigu: "Eskimi". Zbirku “Kino Lika” kritičari su okarakterizirali kao “možda najfascinantniju knjigu generacije” i “biserom hrvatskog naturalizma” te je svrstana među pet najboljih proznih djela u 2001. godini. Za tog Ličanina kažu da nije pisac iz akademske zavjetrine, niti kalkulantski hitmejker, “javlja se direktno sa ceste i tu nema laži”.

U Zagrebu je studirao na nekoliko fakulteta, družio se s ekipom okupljenom oko kluba Gjuro II, bio dragovoljac Domovinskog rata, prozvan “kraljem crne kronike” a njegove karikature i ilustracije su nagrađene s tri nagrade. Prije odlaska u Francusku živio je u Splitu.

Izvor  ZK Brinje

 

Evidentirano

Offline Sanja

  • Veteran Član
  • ******
  • Points: 21
  • Postova: 824
  • Karma: +62/-12
  • Spol: Ženski
  • Ličanka sam govor me odaje...
Odg: Damir Karakaš
« Odgovori #19 : Ožujka 30, 2008, 11:32:25 »
Ukazanje 


Autor: Damir Karakaš      


Opet ekskluziva!! Damirov tekst objavljen prije par dana u knjizi "Footbal connexion", gdje su objavljeni i tekstovi sportskih novinara L'Equipea, La Figaroa i poznatih sportaša. Zahvaljujući Damirovoj ljubaznosti mi smo drugi u Evropi (a bome i šire) koji ga objavljuju. Za sve ostale potrebna je autorova suglasnost, he he.
Netko na fasadi kuće ugleda Isusa. Nekome se, pak, u garaži pojave vanzemaljci. Meni se u šumi, iznad kuće, ukazao nogometaš. Naime, kako sam kao klinac za grube seoske poslove bio poprilično nejak, a pomalo i nespretan, otac je odlučio da će moja uža specijalnost biti svakodnevno čuvanje stoke u planini. Svako jutro, kad bih čuo pojačani zvon krava i volova, znao bih –  otac u staji odvezuje stoku.
To je značilo da imam najviše oko minutu i pol da skočim iz kreveta, zgrabim torbicu u koju sam prije spavanja ugurao komad balave slanine i par krumpira i da brzo otrčim za stokom, da otac kolcem ne bi trčao za mnom. Gonio bih stoku prema šumi, iznad sela. Toga dana, tek što sam malo odmakao od kuće, počela je kiša.

Sakrio sam se pod grm, po kojem sam na brzinu nabacao odlomljenih grana da zaklon od kiše bude što nepropusniji. Sjedio sam na lišću, i čeprkao štapom uokolo sebe, držeći na oku stoku. Odjednom, štapom sam pored sebe napipao nešto čudno. Razmaknuo sam malo bolje debele naslage lišća, i iznutra iskopao nešto što je ličilo na papir.
Bila je to stara, crno, bijela Arena.
Izvana je bila potpuno vlažna, ali unutra su stranice bile poprilično suhe, ponegdje izbljedjele i pune raznoraznih kukaca. Tek sam krenuo u školu, pa sam slovkao i uglavnom gledao fotografije.
Na jednoj stranici dugo sam zadržao pogled.
Ugledao sam nogometaša.
Prvi put, vidio sam pravog nogometaša. Duga kosa.Svjetli brkovi.
Stajao je u zraku. Kao neki astronaut.
Bio je odjeven u bijeli dres, a na glavi mu je bila lopta (bubamara).
Ispod fotografije je pisalo:
MIĆUN JOVANIĆ U AKCIJI.
Kad je u selo stigao prvi televizor, ova slika počela se kretati. Čovjek s žutim brkovima znao je igrati nogomet. Ljevak. Ljevonogi revolveraš. Međutim, ja sam već debelo navijao za Dinamo. Obožavao sam tv utakmice. Male, velike, sve. No, trebalo je paziti da obitelj ne sazna za to gledanje nogometa. Stoga sam se odlučio za ilegalu, gledao sam nogomet ilegalno. Moj djed je organski mrzio nogomet. Otac još više. Čim bi primjetio nešto što bi ličilo na loptu, začas bi to nabio na vile. Djed je, pak, imao teoriju kako je nogomet, zapravo, jedna velika svjetska prevara, jer su, kako je prosvjetiteljski tvrdio, igrači u televizoru napravljeni od gume i trče navijeni na struju. Da je sve to lova. Biznis. A budale se nerviraju, govorio je sa visoka. Svejedno, ja sam i dalje bio filandendron. Dinamo i Dinamo.

Doduše, ponekad bih se spustio do Brinja pogledati utakmicu domaćeg Borca, da uživo vidim kožnu loptu, kostobrane. Lička liga igrala se punom parom. U prvi sastav Borca nije mogao upasti svatko. Konkurencija je bila žestoka. A popularnost velika.

Tko je davao golove u Borcu, davao je golove kasnije i na zabavama.
Čak je i rezervni igrač Borca iz moga sela, bio toliko popularan kod nas klinaca, da smo se natjecali tko će mu izglancati blatnjave kopačke, kad se vrati s treninga. Za tog igrača kružila je priča da je na jednoj utakmici protiv Udarnika iz Perušića, udario loptu tako moćno da se sedam puta odbijala od stative do stative, i na kraju nije htjela u gol.

Ipak, za najvećeg tragičara ličke lige slovio je neki igrač Ustanika, kojeg su zbog malog rasta, krivih nogu i tehnike zvali Šeki, po legendarnom Šekularcu. Igrao se derbi, po kiši i blatu, lopta je pala točno pred crtu gola. Valjda ni pola metra daleko od te čarobne crte. Trebalo ju je samo dotaknuti vrhom kopačke da uđe u gol, ali taj Šeki zaletio se i svom je snagom  sa gol crte prebacio preko prečke.
Očevici kažu da su tad oboreni svi zakoni fizike. Eto, da je bilo malo pameti, znanja i turističke poduzetnosti, mogla je možda Lika, uz Teslu, imati i novog Newtona. 

Isaac Newton zvani Šeki.

Najveći, pak, nogometni junak, dugo vremena bio je neki gorostasni half Velebita iz Žabice. Stadion Velebita bio je okružen gustom šumom i za vrijeme utakmice, kad bi ponestalo zraka, neki od igrača često bi taktički nabijali loptu van igrališta, ravno u šumu. Naime, trebalo je najmanje desetak minuta da se lopta pronađe u gustišu. Uglavnom, taj half okinuo je negdje sa centra, nišaneći što dalje preko visokih jela i borova. Potom je krenuo mirno prema svome golu da pored stative zapali cigaretu i fino se odmori, kad su mu na leđa skočili oduševljeni suigrači.
Čovjek je zabio gol.
Sucima je, ipak, bilo najteže. Ratoborni navijači promatrali su utakmice sa motikama, a neki igrači su u čarapama, kao dio sportske opreme, nosili noževe, u narodu popularno zvane čakije. Otud i lička narodna pjesma:
Nikoga se ja na svijetu ne bojim
Nož i pištolj u čarapi stoji.

Crveni kartoni potezali su se često. Kad ih nije bilo, sudac bi iz novčanika vadio crvenu novčanicu sa Titom na konju i mahao njome. U to vrijeme, upijao sam sve o nogometu. Igrače, klubove, utakmice.

Primjerice, boraveći u susjednom  selu, gdje smo ja i otac otišli kako bi odveli kravu pod bika, sjedio sam na poljskom klozetu i buljio na poster Barcelone, zaljepljen na klimava vrata. Za vrijeme posla naučio sam napamet sastav. Još ga uvijek nisam zaboravio. Dan danas, izgovaram ga kao pjesmicu, sve onako sa greškama: ARTOLA, ALBALADEJO, NEKSENS, DELAKRUZ, KOSTAS, MIGUEL, REAKS, SANČEZ, HEREIDA, KRANKL, ASENSI.

Naravno, probao sam i igrati. Tko nije? Sanjao kako ću jednog dana iz reprezentacije razreda, preći u Borac, pa dalje u Dinamo. Kasnije možda i u Cosmos. Ali, nije se moglo. Na metar kvadratni livade, barem trojica su bila bolji od mene. Rano sam se pomirio u životu, da nikad od mene Ivice Senzena.

Međutim, redovito sam sve o nogometu pratio.
Primjerice, kako je na nekoj utakmici Dinama, Dragu Vabeca neki opaki bek s iglom skrivenom u ruci par puta ubo u guzicu, pa je Drago pored njega cijelu tekmu jurio kao tajfun, a Dinamo Vabecovim golovima razmontirao protivnika. Drag mi je bio Drago. Pa, naravno, Zajec. 

Negdje u ormaru imam plavi, izlizani dres Mustafe Arslanovića. Dinamovog ratnika iz Donjih Agića.
Od stranaca drag mi je bio Michel Platini. 

Jedne zime sam na Place d’Italie u Parizu kupio radijator, i kako sam stanovao blizu, nosio sam radijator u rukama ispred sebe. Kada sam skrenuo na uglu i pružio korak, zabio sam se sa radijatorom ravno u zbunjenog Erica Cantonu.  Da, dobar je bio i nepredvidljivi Cantona.

Danas preferiram nogomet Ronaldinja. Kad da gol, kad dribla, kad centrira, kad puca slobodnjake, kad faulira, Ronaldinjo sve radi savršeno. Kad promaši gol, i to uradi savršeno. 

Susjed iz sela, sa kojim sam nekoć ispod lipe napeto slušao nogometne radio prijenose, pričao mi je često o nekim starijim igračima Dinama. Legendama. On je obožavao Dražu Jerkovića. I to zbog dvije stvari. Zato što je bio stroj za golove, i zato što se nikada nije oženio.
Ja sam, pak, sve više obožavao odlaziti na dinamove utakmice. Jednom sam se otisnuo na  Rad – Dinamo.
Beograd. Stadion na Banjici. Bio sam vjerojatno jedini dinamovac na tribinama. Uokolo, navijači Rada, Zvezde, Grobari. Cijelo vrijeme pravio sam se da navijam za "građevinare’".

Međutim, kad je Dinamo zabio, skočio sam kao katapultiran, s rukama visoko u zraku, i tako naivno otkrio položaj. Svi su se okrenuli prema meni, čak i igrači, suci, delegati. Cijeli stadion.
Ni muha se nije čula.
Samo ja stojim i urličem – goool!
Kad sam to shvatio, urliknuo sam sočnu psovku, to jest, opsovao Dinamu majku. To me je valjda spasilo.


Puno poslije, upoznao sam u Splitu djevojku. Danima smo šetali uz more, pričali, voljeli se. Znao sam joj samo ime.
Jedne veceri, bilo mi je hladno. Rekao sam kako moram kupiti neki kaput. Rekla je kako ona ima stari kaput njenog oca. Donijela mi ga je.
Obukao sam taj kaput. Tad sam saznao da je to kaput onog nogometaša Hajduka, njezinog oca, koji mi se ukazao na fotografiji prije tridesetak godina. Kada sam kao klinac, u lišću pronašao onu Arenu.

Izvor  ZK Brinje 
Evidentirano
 Str: 1234   Gore
« natrag naprijed »
 


Novine Posjetite Lifestyle Ličke novine TV & Radio
Večernji list Otočac Pliva Glas Gacke M.D. Kanal
Jutarnji list NP Plitvička Jezera Zdravlje Ličke Novine Gacka Dolina
24 sata TZ Otočac Ordinacija Lika Expres HR Otočac
Sportske novosti Rakovica Moj cvijet Slobodna Lika Loki TV
Glorija Sjeverni Velebit Narodni lijek Lika Plus
Back to top