Autor Tema: Lički književnici  (Posjeta: 37700 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline velebitska-plava

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 22
  • Postova: 362
  • Karma: +26/-26
  • Spol: Ženski
Lički književnici
« : Srpnja 08, 2007, 18:40:04 »
                       

Ante Starčević (Žitnik, Gospić, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28. veljače 1896.), hrvatski političar, publicist, književnik.             

Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ocem domovine. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a otamo u Peštu na studij teologije. Godine 1848. doktorira filozofiju u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu radi u odvjetničkom uredu g. Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran ponovo 1865., 1871., i od 1878. godine do kraja života.

U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str. 214). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216).

U Habsuburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a naročito Serb kao nenarodno i pogrdno. Dok je Slovence smatrao planinskim Hrvatima. Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...

Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.


Guests can not give points :(
point 0 Points

This topic did not receive points.

Offline Lipice

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 12
  • Postova: 315
  • Karma: +9/-2
  • Spol: Muški
    • klikni tu
Luka Perković
« Odgovori #1 : Rujna 30, 2007, 23:27:33 »
Hrvatski pisac, kritičar i publicist

Luka Perković 

(1900-1948)

aktivno je sudjelovao u hrvatskome književnom životu između dvasvjetska rata. U veoma teškim socijalnim i političkim prilikamapokazao se kao moderan i liberalan intelektualac koji izlaz izkrize zapadne civilizacije vidi u respektiranju razlika i trajnomodržavanju dijaloške kulture.

Pa njemu se i osnovne škola u Brinju zove

Osnovna škola »Luka Perković« iz Brinja

Offline Lipice

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 12
  • Postova: 315
  • Karma: +9/-2
  • Spol: Muški
    • klikni tu
Odg: Luka Perković
« Odgovori #2 : Rujna 30, 2007, 23:30:03 »
Luka Perković

Rođen je 21. siječnja 1900. u Malom Kutu pokraj Križpolja. Osnovnu školu završava u Križpolju, nakon čega su ga roditelji dali u sjemenište. On međutim prelazi u državnu gimnaziju gdje se tijekom školovanja sam uzdržavao. Bio je to tegoban život đaka koji se izdržavao davanjem instrukcija slabijim učenicima, obavljanjem raznovrsnih poslova, prehranjivanjem u sirotinjskoj kuhinji… U gimnaziji je dobio i opaku bolest sušicu. Na Filozofskom fakultetu upisuje studij povijesti i zemljopisa, uči strane jezike te se od 1919. godine javlja u književnim časopisima proznim i poetskim prilozinma. Po završetku studija, zapošljava se ka gimnazijski profesor u Varaždinu, pa zatim u Zagrebu. Uređuje časopise "Suvremenik" i "Književnik", izdaje jednu knjigu novela i jednu poezije. Tada se i razbolio. Nakon oporavka u sanatoriju na Medvednici, biva izabran za prvog poslijeratnog predsjednka Društva književnika Hrvatske. No bolest se vratila, pa je Luka Perković umro 5. lipnja 1948. godine u Klenovniku kod Ivanca gdje je i pokopan. Dvije godine kasnije, njegovi posmrtni ostaci prevezeni su u Zagreb na Mirogoj. Njegovo ime danas nosi brinjska osnovna škola.


www.zk-brinje.hr

Offline Lipice

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 12
  • Postova: 315
  • Karma: +9/-2
  • Spol: Muški
    • klikni tu
Jure Turić dr.
« Odgovori #3 : Listopada 28, 2007, 13:09:37 »
Dr. Jure Turić



* 3. svibnja 1861 u Gospiću
† 9. veljače 1944 u Zagrebu

Pedagog i književnik

Turić je išal u Gospiću u škuolu kadi je i postal učitelj. I od 1878 do 1888 predaval je u Liki. Kasnije 1892 je išal u Njemačku u grad Jenu studirat pedagogiju. Kasnije se dr.Turić vraća u Hrvatsku i BiH i tamo predaje u Sarajevu, Petrinji i Zagrebu 1919 do 1926 kadi je profesor na sveučilištu. Uon je bil jedan od značajniji pedagoga našeg vremena. I puno se zalagal da i seoski narod duojde do školstva!

I po njemu se danas zove jedna osnovna škuola u Guospiću "OŠ dr. Jure Turića Gospić":  http://www.os-gospic.hr/

Evo par njegovi diela:

Darovi svijeta, priča 1889
Der Entschluss in dem Willensprozesse, aus dem Gesichtspunkt von Herbarts Metaphysik und Psychologie erörtert. Jena 1892. - disertacija na njemackome
Igra životom, 1909
Tko je kriv? 1940
Pod kabanicom
Priče, 1909
Djela, Zagreb 1953

Offline Mile

  • Admin
  • Lički/a sokol/ica
  • *
  • Points: 985
  • Postova: 1100
  • Karma: +67/-2
  • Spol: Muški
    • www.nasa-lika.com
Šimatović Nikola
« Odgovori #4 : Prosinca 08, 2007, 19:04:50 »
Općinski bilježnik i omladinski pisac.Rodio se 11.08.1853, u Prozoru kod Otočca.Počeo je pisati već godine 1884.Objavio je ., >>Smješice<< 1884-1887    >>Sitne pjesme<< 1903.,
Pisao je pučke pripovjetke.

Aoj Liko kamena državo,
tebe mi je ostaviti žao.

Offline velebitska-plava

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 22
  • Postova: 362
  • Karma: +26/-26
  • Spol: Ženski
Mile Budak
« Odgovori #5 : Siječnja 30, 2008, 17:39:33 »
Svakako najpoznatiji Lovinčanin kontroverzni je hrvatski književnik Mile Budak.

Osporavan zbog političke biografije (pripadnik ustaškog pokreta), hvaljen zbog književnog djela, zbog potonjeg zasigurno zaslužuje istaknuto mjesto u povijesti hrvatske književnosti i povijesti ličkog kraja.
Rodio se 30. kolovoza 1889.godine u selu Sveti Rok, tadašnja općina Lovinac, kotar Gračac, županija ličko-krbavska, a tim je redom opisivao svoju pripadnost lovinačkom i ličkom kraju i u autobiografiji.
Bio je posmrče.Otac Mile razbolio se sjekući šumu u Velebitu, a samo petnaestak dana poslije rodio mu se sin kojem su dali očevo ime, Mile.
Mati Anica toliko je tugovala za mužem da nije mogla dojiti maloga Milu, već ga je othranila susjeda Anica Makanova. Tako je ostao na životu. Imao je četiri brata, Mile je bio najmlađi, a ostalo četvero djece već je ranije pomrlo.

Osnovnu školu mali je Mile pohađao i završio u rodnom mjestu 1900. godine. Obitelj je odlučila da Mile ide u općinu za pisara, a s vremenom može postati i bilježnik. A kako bi se čim više obrazovao, najstariji brat Joso, oženjen Tirolkom, povukao ga je k sebi u Kostajnicu, da malo uči njemački. Neko je vrijeme živio s bratom, a onda je u veljači 1902. upisan u Sarajevsku gimnaziju. U školu je išao s ličkom kapom i ličkom torbom, a ispod te kape krila se pametna i bistra lička glava.
Maturirao je 1910.godine. U jesen 1910. upisao se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, i to na zemljopis i povijest. Stipendiju nije dobio jer je bila namijenjena samo Hrvatima iz Bosne, a Mile Budak bio je nepatvoreni Ličanin. Nije se uspio održati bez te stipendije pa napušta filozofiju i upisuje pravo, radeći pomalo kao pisar. Vojničku školu odslužio je na razmeđi 1912. i 1913. , a kad je buknuo Prvi svjetski rat, među prvima je poslan na ratište.
Tako je i napisao nekrolog svom prijatelju Franu Galoviću koji je poginuo u ratu, upravo kad je i sam Mile Budak bio ranjen.
Kao ranjenik prošao je dug put: Tuzla, Zvornik, Gučevo... Izvjesni dr. Despotović otpremio ga je u Niš da ga sačuva od zaraze pjegavim tifusom, ali Budak ipak obolijeva i završava u niškoj bolnici. Kad je ozdravio, od listopada do prosinca 1915. propješačio je Makedoniju i Albaniju, iskrcao se na otočiću pored Sardinije, da bi naposlijetku završio na Gružu.

Pravo na odvjetnikovanje dobio je u travnju 1923., oženio se već ranije te imao dvije kćeri i sina. Radio je kao odvjetnik, ali je bio i sokolski aktivist, zamjenik starješine u Hrvatskom sokolskom savezu u Zagrebu. Za sebe kaže da se bavio i politikom te da je tu stekao "vrlo mnogo nenaplativog iskustva, ponešto duga, sedam mjeseci zatvora bez istrage i poznati atentat od 7. lipnja 1932."
A pisao je još od gimnazijskih dana, najprije stihove koje je objavljivao u "Bosanskoj vili", te u "Pobratimu", a onda i u "Hrvatskoj smotri". U "Mladoj Hrvatskoj" surađuje od osnutka, a tijekom dvije godine je i uređuje.
U "Suvremeniku" objavljuje pjesmu "Orač", a uskoro, 1910. postaje i članom Društva hrvatskih književnika.
Pisao je kritike i prikaze pa je tako pišući prikaz knjige Bude Budisavljevića "S ličke grude" prišao ličkoj tematici koja će kasnije odrediti njegov opus.
Prozi se posvetio tek pod konac dvadesetih godina. Tada nastaje zbirka ličkih priča "Pod gorom", zatim roman "Raspeće" (1931.), roman "Na ponorima" (1932.), novele "Opanci dide Vidurine" (1933.). Surađuje u "Hrvatskoj reviji", "Književniku", "Evoluciji" i "Hrvatskoj smotri", a potom nastaju i romani "San o sreći" i "Direktor Križanić" kojega je napisao pod naslovom "Rascvjetana trešnja".
No, svakako najpoznatije djelo književnika Mile Budaka je roman "Ognjište" iz 1938.godine. Objavila ga je Matica hrvatska, a odmah je bio obasut najboljim kritikama.
Napravljene su i dvije dramatizacije "Ognjišta". Jednu je napravio Tito Strozzi, legendarni prvak hrvatskog glumišta, a drugu redatelj Vojmil Rabadan. Obje su prikazivane i polučile velike uspjehe na domaćim i stranim pozornicama.

U HNK Zagreb u listopadu 1941.godine održana je praizvedba Strozzijeve dramatizacije, a Bela Krleža tumačila je lik Jele. U to vrijeme čak se nametala paralela između Budaka i Krleže no u pozadini su svakako bili i politički motivi. Razlike između Budaka i Krleže bile su, međutim, više nego očite.
Bez obzira na sve kontroverzije oko dijelova Budakove biografije, treba ga valorizirati kao pisca koji je na najljepši način dočarao život u ličkom kraju, njegove teškoće, te nadasve s dušom i osjećajem čovjeka koji tom kraju pripada približio nam je njegove ljude i krajolike.
Mile Budak pogubljen je 7. lipnja 1945. godine. Nakladni zavod Matice hrvatske 1990. godine objavljuje reprint izdanje "Ognjišta".


Offline Tomislav

  • Stariji Ličan/ka
  • ***
  • Points: 0
  • Postova: 116
  • Karma: +15/-3
  • Spol: Muški
Ante Starčević
« Odgovori #6 : Veljače 08, 2008, 20:17:07 »
ANTE STARČEVIĆ

Hrvatski političar i književnik rođen 23. svibnja 1823. godine u mjestu Žitnik kod Gospića. Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ocem domovine. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a otamo u Peštu na studij teologije. Godine 1848. doktorira filozofiju u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.

Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu radi u odvjetničkom uredu g. Šrama sve do 1861. godine. Te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke. Za zastupnika u Hrvatskom saboru biće biran ponovo 1865., 1871., i od 1878. godine do kraja života.

U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Godine 1863. utamničen je, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Sedam godina kasnije (1878.) nanovo je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što u drugoj polovici XIX. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str. 214). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216).

U Habsuburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposbnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici XIX. stoljeća bio je najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a naročito Serb kao nenarodno i pogrdno. Dok je Slovence smatrao planinskim Hrvatima. Međutim kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio voje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...

Ante Starčević preminuo je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić



Offline velebitska-plava

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 22
  • Postova: 362
  • Karma: +26/-26
  • Spol: Ženski
Damir Karakaš
« Odgovori #7 : Veljače 08, 2008, 21:25:29 »
Damir Karakaš (Plaščica, Letinac kraj Brinja, 21. studenog 1967.), hrvatski književnik i karikaturist.

Bivši novinar crne kronike Večernjeg lista.



Offline jodevcic

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 0
  • Postova: 417
  • Karma: +5/-0
  • Spol: Muški
  • I od majke i od Boga sin sam roda,Hrvatskoga
    • PORTAL HRVATSKOG BOŠNJAČKOG ZAJEDNIŠTVA
Odg: Ante Starčević
« Odgovori #8 : Veljače 08, 2008, 21:57:10 »


Offline jodevcic

  • Senior Član
  • ****
  • Points: 0
  • Postova: 417
  • Karma: +5/-0
  • Spol: Muški
  • I od majke i od Boga sin sam roda,Hrvatskoga
    • PORTAL HRVATSKOG BOŠNJAČKOG ZAJEDNIŠTVA
Odg: Ante Starčević
« Odgovori #9 : Veljače 08, 2008, 21:58:39 »
                                          
 
                






 


Back to top