« Odgovori #11 : Ožujka 06, 2012, 19:18:18 »
[blink]Klikni[/blink] na slike da povecas
Švica
Za slučaj da se to ispunilo, to bi bila tada najveća hidrocentrala u srednjoj europi. Potporu tome dala je trgovačko-obrtnička komora u Senju i gradsko zastupništvo Senja naglašavajući da koncesiju treba dobiti konzorcij primorskih i gacko-ličkih općina pod vodstvom grada Zagreba. Također ističu da će protiv koncesije ADRIATIQUE ELECTRICE podnijeti žalbu. No, ni društvo ADRIATIQUE ELECTRITE nije mirovalo. I ono je uložilo prosvjed protiv dodjeljivanja koncesije gradu Zagrebu, ističući da je dobilo valajnu koncesu 1911.god. na Gacku. Jer grad Zagreb je također je dobio koncesiju 1. kolovoza 1911. god. za predradnje na iskorištavanju voda rijeke like za proizvodnju elektične energije. Čini se da je grad Zagreb mogao i uspjeti i dobivanju koncesije na rijeku Gacku, ali da je greškom izostavljena Gacka u njihovom zahtjevanju pošto je istaknuta samo rijeka Lika. Gradnja hidrocentrale i svi drugi radovi na dovođenju vode trebali su početi 1914. god. No, prvi svjetski rat je sve prekinuo. Jeli ADRIATIQUE ELECTRICITE poduzimala neke pravne radnje u vrijeme rata nije poznato. Hrvatska vlada je konačno ukinula koncesiju pošto ADRIATIQUE ELECTRICITE nije u roku otpočela s izgradnjom hidroelektrane iskorištavajući vode Gacke. Hrvatski sabor je donio zakon po kojem su počele predgradnje sa iskorištavanje ne samo rijeke Gacke već Like. Te predgradnje su bile do kraja 1. svjetskog rata dogotovljene i osigurano je više milijuna zlatnih kruna za početak rada. 1918. su tijekom ljeta vršena određen aispitivanja. Nadzor su vršile ing.Rajmunt Fantoio prof. Šumarskog fakulteta Pavao Horvat. Također 1919. su početkom lipnja ispitivanja vršili: Viktor pl. Joneelli, Antun Štimac i Milivoj Frković. 4. kolovoza iste god. na ispitivanja su došli: Pavao Horvat, Dušan Gjurkić, Jospi Rugola-apsolvent iz šumarstva, Stipe Šurić i Zvonimir Pere-student šumarstva, neki Adanović –student tehnike te Muharem Mujagić i Ibrahim Šuljić-studenti geodezije. Mujagić i Šuljić su stavali u Ponorima. No zbog opasnosti da ne bi doživjeli neugodnosti zbog svoje i vjeroispovijesti među pravoslavnim življem, nazivali su se Milan i Stojan. Tako Ponorčani nisu nikad saznali da su pružili stan i hranu dvojici muslimana. Po novom projektu,iskorištavanje rijeke Gacke bilo je zamišljeno nešto drugačije od prijašnjih planova. Naime, smjeralo se ukinuti sjeverni krak Gacke i svu vodu usmjeriti prema Švici. Prije ulaska Gacke u Gornje Švičko jezero vodotok bi se pregradio branom na 447 m nad morem. Odatle bi se dova otvorenim kanalom i oko 2 km dugim tunelom vodila do Doljnjeg Švičkog jezera. Tunelom se smjeralo rijeku Liku dovesti do same Švice. Tunel bi izlazio negdje na polovici Dolnjeg Švičkog jezera(na kraju kranjskog sela). Na tom izlazu planiralo se sagraditi hidrocentralu. Izlaskom vode iz hidrocentrale, Lika bi se spajala sa Gackom te odvodila što otvorenim kanalima što tunelima do primorja (ukupna dužina 23 km do vodospreme na Velebitu). Doljnje Šviško jezero bi ostalo, služilo bi rezervoar vode za izravnavanje godišnjih količina. Plniralo se zatvoriti ponore na dnu jezera i po potrebi pumpama ubacivati vodu u kanal kad bi Gacka imala manji vodostaj. Gradnjašvičke hidrocentrale planirala se na rijeci Liki prije spajanja s Gackom. Ostvario bi se pad od 22 metra, s količinom vode o 14 m3 u sekundi dobila bi se snaga elektarne od 3300 KS. Prema tome, i ovim projektom Gacka bi se bitno osakatila. Nestao bi sjeverni krak Gacke, nestalo bi Gornjeg Švičkog jezera i starog vodotoka od Gornjeg jezera do slapa, nestao bi slap, nestale bi mlinice, pilane, koševi i stupe.
GRADNJA HIDROCENTRALE NA SLAPUNiti projekt stvoren u novonastaloj državi nije ostvaren. Svi projekti gradnje velike hidrocentrale propali su. Kako nije bilo moguće ostvariti ove projekte, općina Otočac je svojim skromnim sredstvima pristupila gradnji male hidrocentrale na Skeli u Švici, sve to na inicijativu načelnika Dane Miletića početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća. Za ovu namjenu je općina Otočac dobila pripomoć Kraljevske banske uprave u Zagrebu. Hidrocentrala se garila na zemljištu zadruge Vuksan kbr.164 iz Ponora na mjestu gdje je stajala njihova star pilana i mlin i gdje su Vuksani imali pravo na iskorištavanje vodnog dobra. 25. lipnja 1934. god. sklopljen je ugovor između zadruge Vuksan, zastupane po Petru Vuksanu i općinske uprave u Otočcu, zastupane po rečenom Dani Miletiću. Ugovor je regulirao da općinska uprava smije na Vuksanovom vodnom dobru sagraditi elektranu koja će koristiti vodenu snagu koju je do tada koristila pilana i mlin zadruge Vuksan. Općinska se uprava se obvezala davati trajno i besplatno struju zadruzi besplatnu rasvjetu za njihove objekte na Skeli od 15 rasvjetnih mjesta (10kom.po 25W i 5 kom po 40W). Ugovor sadrži još nekoliko manjih ugovornih obveza prema zadruzi Vuksan. Prvi radovi na gradnji otpočeli su 15. lipnja 1935. god. Radovima je rukovodio elektrotehnički inženjer Kompanec. Gradnja je tekla dosta brzo. Sagrađena je oveća kuća na katu u koju su smještene turbine tipa Francis. Nikakvi posebni dovodni i odvodni kanal nije bio građen. Centrala je koristila vodu na jednak način kao prethodna Vuksanova pilana i mlinice. Količina vode koja je pokretala turbinu centrale bila je više nego skromna -1,19m3/sek. Snaga joj je bila 105 KS uz 340okretaja u minuti. Turbina je bila Voith-St. Polten, a trofazni generator BBC od 100 kVA, 400 V i 50 Hz.
U probni rad centrala je puštena 14. prosinca 1935. g. Kapacitet elektrane je za tadašnje potrebe bio prevelik, zbog male potrošnje struje. Osim nekoliko rasvjetnih tijela na Vuksanovim objektima, drugih potrošača nije bilo. Obveza snabdjevanja strujom Vuksanove pilane i mlinice otpočela je tek 1936. g. kad je zadruga napravila novu pilanu. Stoga se poradilo na tome da se iskoristi kapacitet centrale pa je uvedena javna rasvjeta na Skeli u Švici. Domaćinstva u Švici su slabo uvodila rasvjetu, za siromašne ljude to je bio skup podhvat. U to vrijeme je postavljen prvi dalekovod u Gackoj, Lici i Krbavi u dužini 5,5 km i to od Švice do Otočca. Dalekovod je bio 10 kV, na drvenim stupima i sa željeznom ćicom. Tako je Otočac dobio jeftiniju i kvalitetniju struju za domaćinstva i javnu rasvjetu.
U vrijeme Drugoga svjetskoga rata centrala u Švici je mahom radila. Bilo je manjih zastoja. Odlaskom partizana krajem siječnja 1944. g. u Gacku su došli Njemci. Preuzeli su kontrolu nad centralom u Švici. Za rukovoditelja centrale, odnosno direktora Električne centrale Otočac, kako se zvalo poduzeće, postavili su Marka Žubrinića, tehničara iz Šumećice. Isti je osposobio transformator centrale i struja je ponovno potekla za Otočac. Iste godine električna mreža je dovedena u Kranjsko selo i Gornju Švicu. Do samoga kraja rata centralu su nadzirali tri njemačka vojnika. Služila im je za punjenje akumulatora za njihova vozila. Na odlasku, Njemci su htjeli minirati centralu. To je bio priređen eksplozi. No zalaganjem Luke Vuksana, u čijoj su kući spomenuta trojica Njemaca stanovala, centrala je pošteđena. Onesposobljen je za rad manjim kvarovima. Dolaskom u Švicu partizani su također pridonijeli onesposobljavanju centrale, poskidali su kožno remenje odnijevši ga sa sobom za podšivati „coklje“. Stabiliziranjem ratnih prilika trebale su osposobiti centralu za rad. Dio skrivenog remenja imao je Luka Vuksan, a dio je nabavljen u Otočcu. Za rukovoditelja poduzeća, promijenjen mu je naziv u Električno poduzeće Otočac, postavljen je Marko Žubrinić koji je otklonio ostale kvarove pa je centrala nastavila s radom. Partizanska država nije bila spremna poštovati prijeratni sklopljeni ugovor sa zadrugom Vuksan. Poništeo je pravo zadruge da „trajno dobiva besplatnu struju“ kao naknadu za izgubljeno vodno dobro. Spor je trajao preko tri godine na štetu zadruge Vuksan. Centrala u Švici je u nekoliko poratnih godina proizvodila dovoljnu količinu struje. No, industrija u Otočcu je jačala a potrebe su bile sve veće. 1946. g. kilometarskim dalekovodom je dovedena struja do otočke ciglane 1952.g. struja je dovedena do DIP-a Otočca, a 1953.g. priključena je i Kožara Otočac. Kako je kapacitet centrale u Švici s vremenom postao ograničavajući faktor gospodarskom razvoju, rodila se ideja da joj se kapacitet poveća. Pripreme za rekonstrukciju su počele još 1949. g. Naime, nakon rata bilo je dosta elektrana koje su ostale van funkcije. Jedna od njih je bila termoelektrana u Puli, bila je to rezervna elektrana ratne mornarice. Iz pulske termoelektrane su 1950. g. skinuta dva generatora od po 250 KVH, svaki
1951. g. doveden u Švicu. 1952. g. pristupilo se radovima na centrali. Za potrebe centrale uređen je dovodni betonski kanal koji je od 1,19 povećao dotok vode 5m3/sek. Isto tako je uređen odvodni kanal. Tlocrtno je zgrada centrale ostala ista, s tim što je skinut krov i betonska deka. Rekonstrukcija unutrašnjosti je bila potopuna. Generatori su smješteni u prizemlju zgrade, a niskonaponske razvodne ploče, transformatori i i rastavljači na katu. Obnovljena je centrala puštena u rad u kasu jesen 1954. g. Kapacitet joj je povećan za 4,5 puta u odnosu na staru centralu. Na montaži centrale radili su;J oso Šimunić, Rudolf Žubrinić, Ivan Žubrinić i Filip Crnić. Nakon puštanja u rad ostali su raditi kao vođe smjene. Centrala u Švici imala je izuzetnu nisku struju u odnosu na druge proizvođače. Struja se prodavala po 8 din za kWh, za domaćinstvo (tim se stimulirala veća potrošnja u domačinstvima) dok je ostalim potrošačima prodavana po 22-30 din za kWh. I pored ovog, kapacitet hidrocentrale ostao je neiskorišten pa je iste godine sagrađen 10 kW dalekovod Otočac-Tonković vrilo (duž-14 km) zbog napajanja želježničke punpne stanice (tzv.mašinhauza) na samom izvoru. Tom prilikom je jedan dobar dio Vrila dobio struju u domoračinstva. Potrošnja struje je rasla svake godine. Od 1961. g. u ljetnim mj. se osjećalo pomanjkanje i centrala u Švici nije mogla podnijeti vršno opterečenje. Tada bi radila sa sniženim naponom.
Švica
Da bi se dobila kvalitetna struja, Otočac je već 1959. g povezan 35 Kw vodovodom preko Senja s Vinodolom. Tim je polako Švička centrala počela gubiti svoj značaj. Konačno 31. prosinca 1961. g. centrala u Švici zatvorena, a Električna poduzeča Otočac likvidirano. No nije Švicu likvidacijom centrale stigla nesreća. Mnogo veće je uslijedila realizacijom plana gradnja HE SENJ. Tunelom spojena Lika s Gackom je odvedena u Gusić polje, odatle na turbine u Sv. Juraj. Uništen je sjeverni krak Gacke bez vode je ostala Švica, nestao je slap, nestale su mlinice, pilane, stupe i koševi. Vlasnici mlinica i pilana od države naknadu. No, sudovi su presudivali su u koris države. Učinjen je bezobzirni ekocid i kulturocid. Švica je platila danak novom komunističkom režimu zbog elektrifikacije. Mnogo je dala, ništa dobila. Pretvorena je u besperspektivno otužno selo. Sve je propalo, ljudi su se počeli iseljavati, odlaziti na posao u druge krajeve, a Skela je ostala kao tužni spomenik ljudskoj gluposti ne promišljenosti. Da besmisao bude veći, Švica je jedna od rijetkih sela u Gackoj koje ni danas nema javnu rasvjetu, a bilo je prvo koje ju je imalo. Ako je to i kazna-previsoka je.
Švica
Švica
Izvori i literature:
1. Spomenica opće pučke škole u Švici
2. Narodne novine, Zagreb 1918, br. 138
3. Fantoni, Raimnod: kratki opis osnove za iskorišćenje vodne snage Gacke i Like, Lički kalendar, Zagreb 1934.
4. Marković, Prpić, Plic i Bussato: Razvoj elektrifikacije Hrvatske, I.Dio, Zagreb 1984.
5. Elktrifikacija Like-Monologija
webmaster@nasa-lika.com
Forum
Pomoć
Traži
Prijava
Registracija
Tema: Švica (Posjeta: 45521 )
