« Odgovori #3 : Ožujka 14, 2012, 23:30:05 »
Uvjek je zanimljivo nešto saznati, što je i istina.
Za onaj primjer gore iz Maribora postoji i policijski dokumenat pod brojem 2160. 8.3.1879, kde kaže, da je Nicolaus Tesla živeo neprijavljen u tadašnjoj Tegetthofstrasse (današnja Partizanska cesta u Mariboru). U baš na toj cesti bila je gostiona "pri veselem kmetu"....

(iz knjige Dana Mrkich-a)
Ali da idemo do našeg Milana Vidmarja, koji je diplomirao u Beču. Sa novcem, kojeg je dobio sa igranjem šaha u klubu, kupovao si je literaturu...
Putovao je u Ameriku već 1927. godine. Tad je tamo žive tri meseca i sreo Mihajla Pupina.
Vidmar kaže u svojim Spominima, Maribor 1964 za Pupina:
" Bez Pupina bi svet ne imao telefonskih razgovora na duge razdalje, barem ne u ono vreme. Bez Tesle ne bi bilo radia i telegrafije bez žice. Sigurno bi neko mnogo kasnije to izumio, ali Tesla je to uradio pre vremena.
Godine 1927 doživeo sam nepozano veće u družbi sa Mihajlom Pupinom.
Sada po 10 godina moram vidjet Teslo! Pupina neću vidjet nikad više. Umro je. Imao je ogroman ugled u društvu, i predsednjik Wilson ga je pitao za mnenje. Bio je bogat čovjek, na Petoj Aveniji imao je raskošan dom, a u Norfolku prekrasnu vilu.
Teslu sam si uvjek zamišljao kao umjetnika, kao pesnika, koji trpi, kad ustvarja. Odmiče se od sveta, novac mu je odvratan, ne voli odlikovanja, živi samo za svoje ideje, nije mu za raskošje. Tako sam pred godinama zapisao u ljetnom poročilu zagrebačkog universiteta i sad me zaista interesira, dali sam pogrešio ili ne.
Nastanili su me u hotelu Commodore usred New Yorka.
Jugoslovanski konzul, Radoje Janković, je Vidmaru javio još isti dan, da ga Nikola Tesla vabi u hotel New Yorker, gde stanuje, na ručak sutra u dva časa.
Prije dogovorenog vremena bili su u sali Vidmar, drugi jugoslovanski delegat na konferenciji o energiji u New Yorku 1937, ing. Jokšić. Češkoslovačkog profesora, kojeg je isto Tesla pozvao na ručak, nije bilo od nikud. U dva časa su se prijavili ali Tesla jih je zamolio, da sačekaju profesora. Čekali su 15 minuta, pa pola sata...
Bilo je već tri časa, pa tri i petnajst. Niko nije više mislio na ručak svi na Teslu.
Nekako u pola četiri zagledao sam na drugoj strani sale čudovito silhuetu. Visokog, izvanredno krivog starijeg gospona, ravnog kao sveča. Bio je Nikola Tesla. Došao je vidjet šta rade gosti, zbog čega se tako polako sabiraju.Zaokrožili smo se oko njega. Odma so počeli razgovarati se sa njim.
Odma sam procjenio, da nisam uradio greške, kad sam ga prije par godina opisivao. Bio je još preprostiji nego sam mislio. Ima jo nepokvarenu zaupljivu dušu, koju je dobio od svoji starijih.
To je duša pesnika, trpina, duša idealista.
Već po par riječi Tesla mu je potužio:" Mnogo sam pretrpeo, gospodin profesor. Ljudi su hudobni. Sa dinamitom su mi rasturili laboratoriju." Umuknuo je i gledao ispred sebe.
Pa posle: " Oko sedamsto petdeset tisuča dolara bilo je škode i još 250 tisuč dolara duga mi je preostalo. Teško sam odplačivao. Pa raditi nisam mogao više u laboratoriji..."
Posle zapita, kde mu je českoslovački profesor. "Bila sva tačno dogovorena. Sigurno se ljuti na mene. Ali ja nisam kriv..."
Na kraju Tesla video je, da moramo sami da sednemo kod mize. Odveo nas je u restauraciju...
Tamo smo saznali, da nas je neki gospodin čekao više od sat i po i pre pet minuta otišao.
Razgovarali smo na materinom jeziku gostitelja.
Inženir Jokšić zamolio je Teslu za podsetnicu i kad ga je posle još zamolio, da mu je potpiše, Tesla je rekao:
"Vi ste Srb, gospodin Jokšić, potpisat ću vam u cirilici. Vi ste Slovenac, gospod profesor, jeli? Potpisat ću vam u latinici."
Posle sam ga pitao, zašto nije branio svojih prava do telegrafijei telefonije bez žice, kad se je počeo sa tim okinčavati Marvoni.
"Marconi je bio moj asistent. Znao je moje stvari temeljito. Dobro je znao, da je kompenziranje prijemnih krugova osnova svega prenosa znakova bez žice. Ovu osnovu postavio sam ja."
Malo se je zamislio, pa produžio:
"Kasnije je Marconi pričao, da ne vjerujem u potpunu kompenzaciju i da je on dokazao praktičku mogučnost."
Nasmijao se: "Potpune kompenzacije u stvari nije, je nijedna stvar na svetu nije potpuna i zbog toga i nijedna ideja nije potpuno uresničljiva. Moguće se je približiti kompenzaciji svakog prijemnog kruga. Danas ga kompenzuje svako dijete, ko traži na radiu svoju stanicu. To mi je bilo jasno i tada, u devetdesetim godinama."
Razburio se je," Svojih ideja nisam prijavljivao, jer sovražim patente. Zbog čega patent, zbog čega iskorištevalska prava? Svoja prava dao sam čovečanstvu, da so mu od koristi. Meni je dovoljno, da imam dobar laboratorij, strijehu i hranu. Novca ne trebam."
Tesla je bio prepričan da će doživjet
sto četrdeset godina i da se njegov poglavita rad tek počeo.
Pitam ga:" A šta vaše najnovije ideje?"
Tesla odgovara: "Prijenos energije bez žice je gotova stvar" kaže. "Ali je vama jasno, da je energijski prijenos bez žice kao novodobna artilerija? Svaka krogla, izstreljena iz topa, donosi uničujoću energiju. Zbo toga nove ideje zadaju mi teška vremena. Šta će čovečanstvo uradits njima? društvo naroda bi jih moralo nadzirit. Ali šta se dogodilo: dozvolilo je napad Italijana na Abesiniju. To je sramota. Ne, ne, to društvo neće dobit moje artilerije!"
Ručak se je vukao. Tesla nije ništa jeo. A kad je došlo na mizu rensko vino, izjavio je:"Pit ću sa vamo. Veseo sam, da smo dobre volje i da se volimo."
I stvarno je pio sa nama, ali ne vino. Dobio je litar iskuvanog mlijeka i polako ga zauživao.
"Zanate, pronašao sam, da mi je potrebno za život dnevno 1120 grama proteina. Zbog toga nabacam tačnu količinu zelenjave u lonac i kuvam tačno deset minuta.Iscjedim sok i

. U podne popijem litru mlijeka, a uveče još litru. Tako konzumiram zajedno 1120 grama proteina. Druge hrane nit pijače ne konzumiram, jer je ne trebam."
Bili smo dobre volje. I Tesla je bio dobre volje: "Sad ću dobit ogromna sredstva. Sagradit ću velik laboratorium. Radit ću. Što imam u glavi, dovršit ću."
A ja njemu: " Vi nečete imat nikad veliko novca, i ako ćete ga dobit, pobjeći če vama..."
Na ovo Tesla se nasmije: " Pa jasno da će mi pobjeć, pa šta će radit kod mene...ali sada moram iti radit." Ustao je , svi smo ustali, stisnuli mu ruku. Čudoviti starac izginuo je u liftu.