« Odgovori #1 : Prosinca 16, 2010, 22:28:57 »
Pokop nekada...
Došli bi susjedi oprali i uredili pokojnika, obukli u posmrtnu robu, stavili pokojnika na platinu, obično ispod prozora. Uz upaljene svijeće se neprestano molilo, ali su molitve bile često prekidane jaucima i nabrajanjem pristigle “boluće” (bliže) rodbine. Obavezno je uz mrtvaca bila i čaša sa svetom vodom i grančicom ružmarina, kako bi oni koji dolaze izraziti žalovanje domaćinima najprije poškropili mrtvaca, pomolili se i nakon toga izrazili žalovanje domaćinima.
Vodilo se računa da pokojnik bude podbrađen, zašto se koristila obična bijela plantika, ponegdje kasnije ga(r)za. Svrha podbrađivanja je bila da pokojniku budu zatvorena usta. Pokojniku su također zatvarale oči, a ako se ne bi zatvorile odmah nakon što je umro, koristio se vosak kako bi ih držao zatvorene.
Dok su muški uz pomoć “tišljera” pravili škrinju (lijes) i drveni, obično hrastov križ, žene su spaljivale slamaricu na kojoj je blesnik ležao. Organizirala se odmah priprema za daću kako kuhinjskog dijela, tako i onoga oko pozivanja ukopnika, koji će iskopati grob. Solidarnost je bila na visini!
Pokojnik je bio prekriven pokrovom, vezenim ili šlinganim. Ruke su mu bile prekrižene ako je bio krsni kum, a ako nije spuštene uz tijelo. U zaglavlju je bila sveta vodica sa svijećama i košaricom za novac kojeg su stavljali oni koji su ga došli pohoditi. Donosile su žene i svježe cvijeće iz svojih vrtova i stavljali na lijes pokojnika ili oko njegova tijela. Oko pokojnika je bio red stolica na kojem su sjedile ucviljene žene. Na jednu od stolica se odlagao platneni dio kojeg su donosili pokojnikovi prijatelji i štovatelji.
Uz pokojnika su stalno bili najbliži, uglavnom žene. Muškarci su obavljali već prije spomenute zadaće ukopnika i stolara.
Djeca, iz kuće u kojoj je bio pokojnik, su obično bila u susjednim kućama, jer je i odraslima teško bilo slušati “nabrajanje” koje je , ako je u rodbini bilo više ženskih osoba, trajalo neprestance.
“Nit je svadba bez pjevanje
Nit ukop bez nabrajanja”.Pokojnika se pokapalo uglavnom sutradan popdne, ako svećenik nije drugačije odredio zbog svoje zauzetosti. Bdjelo se uz pokojnika cijelu noć. Sutradan je pokojnik stavljan u škrinju. Po svećenika se išlo kočijom.
Dosta dug put za sve nazočne na sprovodu! Križ je nošen ispred, svećenik s kočijom iza, pa lijes na sljedećoj kočiji ili platonu, uz kojeg je bila najbliža rodbina.
Najteži trenutak je kad dolazi svećenik. Svi moraju ušutjeti dok se izmoli molitva. Najprije je molitva obavljena u kući, a nakon toga ispred kuće, odnosno na dvorištu. Iza molitve nastaje opraštanje od pokojnika, a rodbina često najucviljenijoj osobi ne da ići na groblje. Ona se, kada sporovod polazi oprašta od pokojnika
Sprovodna povorka kreće. Obično je jedna žena svetila svetom vodom kada podje mrtvac. Bliža rodbina je u crnoj i bijeloj odjeći (podvlačim i bijeloj), a vrijeme kajanja trajat će godinu – dvije).
Najprije ide križ, (“okićen” ručnicima i maramicama), zatim se vozi svećenik, a u drugim kolima je lijes oko kojega su žene iz preče rodbine, zatim se reda povorka koja ide dva-tri kilometra u tišini moleći žalosnu krunicu za pokojnika. Na groblju čekaju ukopnici s upaljenim svijećama i svetom vodom. Tu je i dosta naroda koji je došao s druge strane sela. Iza obreda za pokojnika svećenik prvi baci grumen zemlje na lijes, a zatim rodbina i svi ostali.
Običaji o Smrti
Običaji o Smrti
Običaji o Smrti
Običaji o Smrti
Običaji o Smrti
-Zahvaljujem se Martini Kipšić Biondić na ustupljenim fotografijama.-
webmaster@nasa-lika.com
Forum
Pomoć
Traži
Prijava
Registracija
Tema: Običaji o Smrti (Posjeta: 22422 )
